Price, odlomci, citati, slobodne forme....

[Chloe]

"Doista, koliko vremena potrošimo u praznom hodu kada se bojimo ili jednostavno odbijamo upoznati dušu čovjeka pored sebe. A zaboravljamo da svak' nosi nešto od Dobroga u sebi. Netko možda i ne previše, ono je u njemu sasvim nezamjetljivo ispod naslaga zlobe ili plahosti, no ipak, tu je. Prihvatanjem i ljubavlju ta mala duboko zakopana klica dobiva poticaj za rast. A tek upornim i pažljivim uzgojem… Dobro, koje je u početku bilo skriveno, polako prilazi površini i postaje vidljivo. Svijet dobiva novu svjetiljku koja možda na nekom drugom ponovi postupak svoga rađanja. I tako se sve širi dalje. I mi mijenjamo svijet. Zvuči li vam previše idealno? Naivno? Može biti. No, na sreću, postoji jedan dio svijeta koji sasvim sigurno možemo promijeniti. Sebe same. A, to je već jako puno."

“Strašni smo - ti i ja“ , Enes Kišević

[ina]

Stepski vuk je, dakle, imao dvije prirode, čovječju i vučju, takva mu je bila sudbina, i može biti da ovako nešto nije ništa naročito ni rijetko. Nailazilo se već na tolike ljude koji su u sebi imali mnogo šta pseće, lisičije, riblje ili zmijsko, ne osjećajući zbog toga naročitih teškoća. Kod tih ljudi, eto, čovjek i lisica ili čovjek i riba životarili su jedno pored drugog ne nanoseći jedno drugom bol, čak i pomažući jedno drugom, i kod mnogih ljudi koji su dotjerali daleko i kojima zavide prije su postigli uspjeh lisica i majmun negoli sam čovjek. To je svima poznato. Ali kod Harija je bilo drukčije, u njemu čovjek i vuk nisu išli uporedo, još manje su pomagali jedan drugom, već su bili u stalnom smrtnom neprijateljstvu, i jedan je živio samo da bi onom drugom nanio bol, a kada se dvojica u jednoj krvi i jednoj duši mrze kao smrtni neprijatelji, onda je to opak život. Eto, svako ima svoj udes, i ničiji nije lak."
Herman Hese

[Heidi]

The larger the group, the more toxic, the more of your beauty as an individual you have to surrender for the sake of group thought. And when you suspend your individual beauty you also give up a lot of your humanity. You will do things in the name of a group that you would never do on your own. Injuring, hurting, killing, drinking are all part of it, because you've lost your identity, because you now owe your allegiance to this thing that's bigger than you are and that controls you.

George Carlin

[Chloe]

"Ono što možemo i moramo da mijenjamo jesmo mi sami: našu nestrpljivost, naš egoizam (i onaj intelektualni), našu osjetljivost, nedostatak ljubavi i popustljivost. Svaku drugu promjenu svijeta, i kada je podstaknuta najboljim namjerama, smatram uzaludnom."

" Sretan je ko zna da voli" , Hermann Hesse

[Chloe]

"Naucio sam da biti voljen ne znaci ništa, a da je voleti sve, da je sposobnost da osecamo, ono sto daje vrednost i i lepotu nasem postojanju.
Gde god bi se na zemlji pojavilo ono sto se moze nazvati srecom, bilo je satkano od emocija.
Novac je ništa, moc je ništa. Mnogi imaju i jedno i drugo, a ipak su nesrecni.
Lepota nije ništa, video sam lepe muškarce i lepe žene koji su bili nesrecni uprkos svojoj lepoti.
Ni zdravlje nije sve; svako je zdrav ko se tako oseca; bilo je bolesnika punih volje za životom koji su je negovali do samog kraja i bilo je zdravih koji su venuli muceni strahom od patnje.
Ali sreca je uvek bila tamo gde je neko umeo da voli i živeo za svoja osecanja; ako ih je negovao, ako ih nije gazio i potiskivao, ona su mu donosila zadovoljstvo.
Lepota ne pruža radost onome ko je poseduje, vec onome ko ume da je voli i da joj se divi..."

Herman Hesse

[Femea]

" Imam recept, slušaj: sada, odmah, idi na reku, i samo malo hodaj uz nju, uzvodno ili
nizvodno, svejedno, samo hodaj pored reke, daj malo da ona ponese ono čega ti je više
nego što ti treba. Reka i onako može da nosi ono što ne može da proguta."

"Zimski dnevnik " - Srđan Valjarević

[Mala_Mu]

Često sam odlazio. I okretao se. I kažu, tada poželiš da se nekad vratiš. I vraćao sam se. Ništa nije bilo isto. Ni pejzaži, ni ljudi, ni ja... Shvatio sam. Ne treba se vraćati. Ono što je bilo lijepo, neka zauvijek ostane u snovima. Vječno će trajati..

Sergej Jesenjin

[Nora Ibsenova]

" When we forget our ability to choose, we learn to be helpless. "

Essentialism, Greg Mckeown

[lejlamo]

čitala
http://www.prometej.ba/clanak/danilo-ki ... alizmu-361

pa bih izdvojila..

Nacionalizam je, dakle, prevashodno negativitet, nacionalizam je negativna kategorija duha, jer nacionalizam živi na poricanju i od poricanja. Mi nismo ono što su oni. Mi smo pozitivan pol, oni negativan. Naše vrednosti, nacionalne, nacionalističke, imaju funkciju tek u odnosu na nacionalizam onih drugih: mi jesmo nacionalisti, ali oni su to još i više, mi koljemo, kad se mora, ali oni još i više; mi smo pijanci, oni alkoholičari; naša istorija je ispravna samo u odnosu na njihovu, naš je jezik čist samo u odnosu na njihov. Nacionalizam živi od relativizma. Ne postoje opšte vrednosti, estetičke, etičke, itd. Postoje samo relativne. I u tom smislu, u prvom redu, nacionalizam jeste nazadnjaštvo. Treba biti bolji samo od svoga brata ili polubrata, ostalo me se i ne tiče. Skočiti malo više od njega, ostali me se ne tiču. To je ono što smo nazvali strah. Ostali čak imaju pravo da nas dostignu, da nas prestignu, to nas se ne tiče. Ciljevi nacionalizma uvek su dostižni ciljevi, dostižni jer su skromni, skromni jer su podli. Ne skače se, ne baca se kamena s ramena da bi se dostigao svoj sopstveni maksimum, nego da bi se nadigrali oni, jedini, slični a tako različni, zbog kojih je igra i započeta.

Kič i folklor, folklorni kič, ako vam se tako više sviđa, nisu ništa drugo do kamuflirani nacionalizam, plodno polje nacionalističke ideologije. Zamah folklorizma, kod nas i u svetu, nije antropološke prirode, nego nacionalističke. Insistiranje na famoznom coleur locale-u takođe je, ako je izvan umetničkog konteksta, što će reći da nije u službi umetničke istine, jedan od vidova nacionalizma, prikrivenog.

[Chloe]

Često sam odlazio. I okretao se. I kažu, tada poželiš da se nekad vratiš. I vraćao sam se. Ništa nije bilo isto. Ni pejzaži, ni ljudi, ni ja... Shvatio sam. Ne treba se vraćati. Ono što je bilo lijepo, neka zauvijek ostane u snovima. Vječno će trajati..

Sergej Jesenjin

[ina]

Kič i folklor, folklorni kič, ako vam se tako više sviđa, nisu ništa drugo do kamuflirani nacionalizam, plodno polje nacionalističke ideologije. Zamah folklorizma, kod nas i u svetu, nije antropološke prirode, nego nacionalističke. Insistiranje na famoznom coleur locale-u takođe je, ako je izvan umetničkog konteksta, što će reći da nije u službi umetničke istine, jedan od vidova nacionalizma, prikrivenog.

zanimljivo..

[ina]

Pekla se kod nas rakija od nekih ranih šljiva pa se poslom zašlo i u noć. Dušu dalo za mene! Prosinula pod kazanom vatra, stric Nidžo zarana se napio i zaspao, a uz ognjište, pod kolnicom, ostali samo djed i Petrak. Djed pazi na kazan, a samardžija mu samo pravi društvo, jer neće da se petlja ni u kakav posao neposredno vezan za ljude. Da konji piju rakiju, hajde de.

Ja se motam oko njih dvojice, više odmažem nego pomažem, prisluškujem njihov razgovor, pa se najzad toliko osmjelim da sjednem sasvim blizu, već gotov i da zapitkujem. Pomenuše mjesec.

- Djede, bi l' se mjesec mogao dohvatiti grabljama? - iznenada se oglasih ja.
- Heh, šta njemu pade na um! - dočeka djed nekako s visine i ne obraćajući se meni nego samardžiji. - Hoće da dokuči mjesec.

Samardžija uzdahnu i pogleda me preko čaše.
- Pa neka, ima  dječak pravo.
- Šta ima pravo?
- Pa nek oproba. Kamo sreće da sam i ja nekad tako radio, možda bi mi druge 'tice danas pjevale.

- Ma šta 'tice, šta... Ti se već  napio ko moj veseli Nidžo.
- Jok, pobratime - tmurno dočeka starac. - Sjećam se kao da je večeras bilo: pomoli se mjesec nad gajem, sto metara nad našom kućom, a mene noge same ponesu k njemu. Kuda? - Drekne ćaća pa za mašice, za kamdžiju, za... ne bira čime će. Zatuče me tako, utuca, izgubih dušu još od malih nogu. A da sam se jednom oteo i pošao, Rade, brate moj...

- Eno ga sad vidi. Ma nemoj mi tu kvariti unuka.

-E, Rade, Rade... Ako je za nas dvojicu kasno, nije za ovoga dječaka. Hajde ti, dušo, ustaj, traži grablje, pa da ja i ti krenemo, eto njega sad iza brda.

Bacam se u ćošak po one naše najduže grablje, a stari samardžija polako ispravlja noge, ispravlja leđa, vrat i okreće se djedu, sjedećivom i začuđenom.

- Nas dva  odosmo, a ti čuvaj kazan, staro mlinarsko kljuse.

Djed je toliko zabezeknut da već ne umije ni da se pokrene ni da štogod upita. Drži u ruci praznu čašu i gleda za nama dvojicom: šale se, valjda, šta li...

[Chloe]

"Daruj mi nekoliko prijatelja koji će me razumjeti,a ipak mi i dalje ostati prijatelji.
Podari mi blago srce, kao i um koji neće zazirati od putovanja, premda na mom drumu možda,neće biti putokaza.
Omogući mi da imam smisao za humor, kao i, tu i tamo, malo slobodnog vremena koje ću provesti u dokolici.
Pomozi mi da se izborim za najviša, opravdana priznanja za zasluge, za težnje koje u sebi nosim i za prilike što ih stvaram; a opet, učini da da ne zaboravim da predusretljivo i prijateljski pružim ruku svima onima kojima su potrebni ohrabrenje i pomoć."


O.M. "Najveći trgovac na svijetu"

[Chloe]

"Raspored ožiljaka na nečijoj duši činilac je koji određuje kakva će ličnost neko biti. Ponekad to obogaćuje dušu, ponekad je slama.Tajna života je, čini se, u prevazilaženju štete i lakoći s kojom se nose ožiljci. Ali, u stvarnosti nema srca koje ostaje nezasječeno. Sam život je isuviše stvaran. A u namjeri da voli nekoga, bilo da je ljubavnik ili prijatelj, pojedinac nema izbora nego da bude realan."


Danielle Steel , "Beznadna luka"

[Vanilla]

Imam par izuzetno lepih cipela. Kad sam ih videla u izlogu, stajala sam kao skamenjena ceo minut, dva, možda i više. Beše to prvi put da cenu nisam ni pogledala.

U glavi mi je tutnjalo: „Biće moje, il' ničije!“ Vrede svaki dinar - pomislila sam dok sam se u njima okretala ispred ogledala u prodavnici. Tad nisam ni primetila da su neudobne i da uzrokuju bol u nogama svaki put kad se u njima hoda makar malo. Godinama stoje sa ostalom obućom, jednako lepe, ali nenošene.

Druge se cipele smenjuju, prelaze kilometre i kilometre, prljane blatom, umivane kišom, a one stoje u ormariću i čekaju. Osudismo se, one mene a ja njih, na jalovo zajedništvo. Moje su, a ničije.

Da ih nisam toliko želela i požurila da ih imam, možda bi nekom bolje pristajale, možda nekog ne bi nažuljale, možda bi nekog odvele daleko, lakim korakom... Ovako, one nikud ne idu, a ja ih katkad uzmem u ruke, zagledam, pomilujem i pomislim kako je opasno reći - moje il' ničije. Posesivnost guši. I ubija. Onog zbog čije lepote postanemo ushićeni i zbog koga kažemo: „Ne pitam za cenu.“

Sve košta. Samo se sve ne plaća novcem.



"Dobro je"
Brankica Damjanović

[Vanilla]

Iskrenost nije u tome da čovek kaže sve što misli, već da misli sve što kaže.

[Vanilla]

Nikada vise ne planiram. Ja samo zivim ovaj zivot. Ponekad kako zelim... ponekad kako moram. Sitnice mi boje zivot. Sitnice su sreca. Zato ja volim male stvari....i velike torbe. Svuda ih sa sobom nosim. Jer sebi dugujem jos po neku setnju izmedju ocekivanog i neplaniranog. Najhrabrije sto znam. Dostojanstveno, kao i do sada.

[greeneyes]

Da sam na mjestu vašeg muža, ja bih svakom vašem obožavatelju izlio čitav jedan gradski vodovod na glavu da se rashladi..

[lejlamo]

LAGANO UMIRANJE
Lagano umire onaj koji ne putuje,
onaj koji ne čita,
onaj koji ne sluša muziku,
onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.

Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,
onaj koji ne prihvata pomoć.
Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navika,
postavljajući sebi svaki dan ista ograničenja,
onaj koji ne mijenja rutinu,
onaj koji se ne usuđuje odjenuti u novu boju,
onaj koji ne priča sa ljudima koje ne poznaje.

Lagano umire onaj koji bježi od strasti
i njenog vrela emocija;
onih koje daju sjaj u očima i napuštenim srcima.

Lagano umire onaj
koji ne mijenja svoj život
onda kada nije zadovoljan svojim poslom
ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći
svoje sigurnosti radi nesigurnosti,
i koji ne ide za svojim snovima;
onaj koji neće dozvoliti, niti jednom u svom životu,
da pobjegne od smislenih savjeta.

[ina]

Dugo se tako zagledao mališan u moj skupi ručni sat. Daleko bilo da sam ga sām sebi kupio; bio je to poklon. Nisam ga često ni nosio, samo u posebnim prilikama kao ovoj. Sjedili smo i čekali. Možda ga je baš to čekanje navelo da se zagleda u taj moj sat: okretao mi je ruku, približavao ga svojim dječijim ispitivačkim očima kao da želi vidjeti šta se nalazi iza kazaljki.
– MA-DE IN SWI-TZER-LAND – promrmljao je napokon kao da je svršio svoju analizu te čudesne sprave. Sad je gledao u mene, a ja nestrpljivo prema vratima.
– Jesu l', babo, Švicarci izmislili vrijeme?
Trgnuo sam se i pogledao u sat.
– Nisu – odgovorio sam, ne čudeći se ovako izuzetno čudnoj opaski devetogodišnjaka.
– Na satu piše da jesu.
– Švicarci su napravili ovaj sat – objasnio sam.
– A druge satove?
– Šta, druge satove?
– Ko pravi druge satove? – nastavio je uporno.
– Šta ja znam... Kinezi.
– Znači, Kinezi su izmislili vrijeme? – deducirao je on.
– Ma nisu ni Kinezi. Oni samo prave satove. A prave ih i drugi ljudi.
– Ko sve?
– Nijemci, Rusi, Englezi...
– Ali, uglavnom, Švicarci? – insistirao je pa sam i odlučio da ostane na tome.
Zurio je dugo u bijeli plafon; ja u vrata. Ponovo sam pogledao u sat. Tiho sam pročitao: MADE IN SWITZERLAND i pomislio: “Šta sve on neće snimit.“
– A u Švicarskoj su velike banke – reče iznenada kao da nastavlja neki razgovor koji je započet u njegovim mislima i u pola puta izbio na usta.
– Jesu – odgovorio sam strpljivo.
Ponovo je šutio.
– Nešto opasno on mozgā – pomislih i pomilovah ga po glavi.
– A, babo – oglasi se očekivano pitanje – jesu l' Švicarci rekli: vrijeme je novac?
Namrštio sam se. Ovo nisam očekivao. I dok sam se čudio (bolje reći, dok sam pokušao rekonstruirati tok njegovih misli) on je nastavio:
– Možda su velike banke u Švicarskoj, jer imaju puno satova.
– Možda – duboko sam se zamislio.
Neko vrijeme smo blejali u pod. Pored nas niko nije prolazio, a i da jest: primijetili ga ne bismo – toliko smo duboko bili u svojim mislima.
– A, babo – oglasilo se kao zvono spasenja iz njegovih dječijih usta – ko je izmislio vrijeme?
– Ljudi.
– Koji ljudi?
– Pa ljudi. Čovjek je izmislio vrijeme – objašnjavao sam, praveći neke suvišne pokrete rukama u nadi da će oni nekako nadomjestiti ono što riječima ne uspijevam kazati.
– Koji čovjek? – nastavi inkvizicijski.
– Ne zna se koji čovjek – rekoh zadovoljno, prebacujući krivnju na istrgnute i izgubljene stranice čovječanske historije.
– A, je l' vrijeme uvijek postojalo?
– Jest – rekoh i odmah shvatih kardinalnu pogrešku koju sam počinio. Namamio me taj mali skot u svoju zamku, a ja ko tele nasjeo.
– A, ako je vrijeme oduvijek postojalo, a čovjek nije, kako je onda neki čovjek mogao izmisliti vrijeme?
– Ko ti je rekao da čovjek nije postojao oduvijek? – izustih poput nekog strogog vjeroučitelja.
– Učili nas iz biologije, a i na vjeronauci – reče oštro.
Čak se ni na religiju sad nisam mogao izvući.
– Pa možda bi trebao pitati učiteljicu iz biologije ili efendiju ko je izmislio vrijeme.
Zgađeno je tresao glavom kao da sam mu rekao Bog zna šta.
– Ona uvijek kaže da je sve nastalo iz eksplozije, a efendija na svako pitanje samo kaže: Bog zna najbolje.
Bio sam iscrpljen.
– Pa jedno od tog dvoga mora biti tačno – pokušao sam zaključiti.
– Ali koje?
– To niko ne zna, ali je zasigurno jedno od toga.
– Znači – pokušao je sebi u svom dječijem umu da sistematizira stvar – vrijeme je nastalo ili iz eksplozije ili od Boga, ali ne znamo tačno od čega?
– Tako je – odahnuo sam, misleći da je stvar s tim došla na tačku mirovanja.
– A ko je ljudima rekao za vrijeme? – neumorno je nastavio.
– Kako misliš, ko im je rekao?
– Pa ako je božija eksplozija stvorila vrijeme, ko je ljudima pokazao da ono postoji?
– A, ko je ljudima pokazao da, recimo, drvo postoji?
– Pa vidjeli su svojim očima.
– A, ko je ljudima pokazao da ljubav postoji?
– Pa osjetili su.
– E, pa osjetili su tako i vrijeme.
Nastupila je tišina. Malac je demonstrativno zatvorenih očiju sjedio na svojoj stolici. Ja sam ga zbunjeno posmatrao. Iznenada otvori oči:
– Ja ništa ne osjetim.
Mali pametnjakoviću jedan! Zatvorio on oči da osjeti vrijeme.
– Ne možeš vrijeme osjetit za tako kratko vrijeme... – rekoh i osjetih kako polahko, ali sigurno gubim nit svojih teza.
– Kako ne mogu? – upita on nekom sadističkom znatiželjom.
– Pa lijepo. Vrijeme se odvija sporo. Trebaš dugo oči držati zatvorene i naoštriti čula kako bi osjetio vrijeme – zaključih poetično.
On je ponovo buljio u moj sat.
– Bogami, babo, ova tanka kazaljka se kreće skroz brzo.
Opet me pobi. Ništa mu ne možeš dokazati. Ja njemu ko djetetu, a on mi šuk za šukom. E, nećeš više. Sad ću ti ga zamrsiti ko neki francuski filozof što zamrsi neku banalnu istinu pa nećeš znati više ni šta si pitao.
– Vidi, sine – rekoh elokventno – vrijeme je uvijek postojalo, čovjek nije. Čovjek je, kao što sam već rekao, u dužem vremenskom periodu osjetio da postoji vrijeme, tako da je odlučio napraviti spravu koja će mu poslužiti vrijeme prikazati i u njegovim sićušnim djelićima, u sekundama. Ta sprava se zove sat. A razlog zašto je čovjek izmislio sat je taj da bi tačno mogao mjeriti koliko nešto traje, kada da se s nekim nađe u toku dana i tako dalje. Shvaćaš li sad?
Njegova mala glavica je sretno klimnula.
– Pa što mi to odmah nisi tako rekao?
– Ne znam – nasmiješih se bezazleno – trebao sam.
– A je l' de, babo, da prvi satovi nisu izgledali tako ko tvoj? – upitao je, kako se meni činilo, sa manjom agresivnosti u svom glasu.
– Nisu – odgovorio sam ponovo odsutno. Kao da je smirivanje njegove znatiželje mene bacilo u ponor čekanja i zurenja u vrata.
– Nekad su se koristili i pješčani satovi – objasnio mi je.
– Jesu.
Nisam ga vidio, ali sam čuo po njegovom glasu da je glavu objesio niz svoje tijelo.
– Nena mi je pričala kako ljudi, kad umru, odu u džennet.
Riječi su me presjekle, ali mu to nisam dao do znanja.
– Tako je, lijepo ti je to objasnila – rekao sam, pokušavajući prikriti drhtaj u svom glasu.
U tom trenutku se otvoriše vrata. Prostoriju obuze oštri miris joda. Dvije žene su nas s vrata dozivale k sebi, a mi smo hipnotično ustali i krenuli prema njima. Noge mi u životu nisu bile mekše.
– Čuo sam jednom na televiziji da se čovjek, kad umre, pretvori u prašinu pa se zato zakopava u zemlju.
Prozaično, njegove riječi su odzvanjale džamijskim hodnikom u kojem je bila smještena gasulhana. Dvije žene su nas vlažnih očiju upućivale u sobičak koji se krio iza vrata. Ja sam stao na sami prag kao da odbijanjem prekoračenja istog želim napakostiti nemilosrdnom zupčaniku, a samo sam ga uspio podmazati suzama koje su u tom trenutku navrle na oči.
– A, babo – povuče me mališan za rukav – možda se baš pretvorimo u prah da bi postali dijelom nekog ogromnog pješčanog sata.

Preuzeto sa strane. ba


Zavidim ovakvoj formi