Pa prvo, ne bih se slozio da onaj čin koji nije egoistican mora automatski da bude altruistican.
Al' pretpostavimo da je ta tvrdnja tačna. Mi možemo u ovom kontekstu smatrati nevažnim tuđe interese, čak ih i ismijavati, ali to ne znači da oni nisu validni.
U čijem, dakle, tudjem interesu čovjek pravi dijete?
Pa pretpostavimo da par ima različite stavove oko djece, jedno ih neće, drugo ih hoće. Ovdje ne mora biti u pitanju prvo dijete. Onaj partner koji neće djecu odluci zbog ljubavi prema svom partneru da naprave (još jedno) dijete. Dakle, ovdje je u pitanju tuđi interes.
Drugo, koliko god se mi trudili da to ignorisemo (barem ja), primjećujem kod svojih roditelja zelju da im podarim unuke. Tata je agresivniji sto se toga tiče, a mama se nekad oda nekom gestom ili rjecju. I da se ne zavaravamo, većina roditelja zeli da njihova djeca imaju djecu. Dakle, bilo bi u interesu mojih roditelja, to jest bili bi sretniji, ako bih im podario unuke. Ima mnogo takvih slučajeva.
Treće, možda i najkontrorverznije, ali ne treba zaboraviti da smo svi mi, i pored svog našeg potencijalnog otpora takvom stanju stvari, članovi jedne grupe ljudi (naroda, religije or whatever), kojoj je od ključnog interesa da se njihovi članovi razmnožavaju. Drustveni pritisak u tom smjeru je ocigledan, cak se i zakonodavci ponekad umjesaju da pojačaju taj pritisak, eksplicitno i implicitno. Dakle, moguće je da imamo pojedinca koji je protiv roditeljstva, ali na kraju popusti društvenom pritisku. Ovdje mozda možemo dovesti u pitanje da li je to u potpunosti bio legitiman čin slobodne volje.