Kolumne

[Pasaga]

paaaa,ceracemo se


https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/28 ... igdje.html

[Pasaga]

https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/28 ... ernet.html

[Krokodil Behko]

Iznimno zanimljiva kolumna Senada Avdića.
Obavezno pročitajte kako je murija u SA prisluškuvala telefon materešine Šešeljeve i šta su čuli

RODITELJSKA PAŽNJA "VUČIĆ I SIN": "Mali Danilo Vučić" je obišao Lukavicu gdje mu je ćale služio JNA i brda na kojima je predsjednik Srbije doživio radikalsko-četničku "inicijaciju"

Piše: SENAD AVDIĆ

Nedaleko od mjesta na kojem je prošlog ponedjeljka 9. januara u Istočnom Sarajevu održana parada povodom neustavnog Dana Republike Srpske, prije rata se nalazila kafana "Mlado jagnje", poznata po specijalitetima sa ražnja. U tu su kafanu početkom maja 1991. godine bahnuli čudni "svatovi" predvođeni Vojislavom Šešeljem, bivšim Sarajlijom i političkim zatvorenikom, predsjednikom Srpske radikalne stranke Srbije. Gazda kafane, koji se također prezivao Šešelj, ranije je imao problema sa "organima" zbog "nezgodnog" prezimena, vidjevši goste kako izlaze iz nekoliko autmobila, napustio je za svaki slučaj kafanu bijegom kroz prozor. Što je sigurno, sigurno je. Konobarica je Šešelju kada se raspitivao za domaćina-prezimenjaka nevješto slagala da "gazda nije cijeli dan bio u objektu".

Lider srpskih radikala nekoliko nedjelja ranije se tokom posjete Sjedinjenim Američkim Državama sreo sa najpoznatijim četničkim vojvodom iz Drugog svjetskog rata, popom Momčilom Đujićem. Od njega je tokom prijema dobio čin vojvode. Uz titulu je dobio i "mandat" da može po vlastitoj procjeni i afinitetima imenovati vojvode na cijeloj teritoriji tadašnje Jugoslavije.


Formalni povod za njegov dolazak u Sarajevo bilo je Šešeljevo gostovanje u dijaloškoj televizijskoj emisiji "Umijeće življenja" koja je snimana u prostorijama Akademije scenskih umjetnosti. Razgovore sa svojim gostima su vodili poznati beogradski novinari Mirjana Bobić Mojsilović i, sada pokojni, Dragan Babić i Aleksandar Tijanić.

NISAM ZNAO DA SI TAKVA LUKAVICA
No, prava svrha i cilj dolaska Šešelja i njegove pratnje bilo je proslava Đurđevdana koja je zakazana kod čuvene Novakove pećine na Romaniji, kroz istoriju poznatom utočištu hajduka i odmetnika. Planirao je Šešelj tim povodom postrojiti na Romaniji svoje simpatizere sa područja cijele BiH i promovirati najlojalnije među njima u četničke vojvode.

No, vratimo se još nakratko na piknik u Lukavici. U grupi koja je sa svojim liderom svratila u kafanu "Mlado jagnje" nalazili su se, pored ostalih, i dvoje mladih, anonimnih simpatizera srpskih Radikala, pravnica iz Novog Sada Maja Gojković i golobradi beogradski student Aleksandar Vučić. Oni su od prvih majskih dana obilazili prigradska naselja oko Sarajeva, Vogošću, Semizovac, Pale, Lukavicu, sretali se i razgovarali sa ljudima, ali se nisu "spuštali" u centralne gradske dijelove. Prema riječima tadašnjih pripadnika Službe državne bezbjednosti Sarajevo, Gojkovićeva i Vučić su prilikom legitimisanja policajcima pokazivali iskaznice rezervnog sastava Službe državne bezbednosti Srbije.

Visoki, štrkljavi, pomalo smotani momak, 21-godišnji Aleksandar Vučić dobro je poznavao Lukavicu: dvije godine ranije je služio Jugoslovensku narodnu Armiju u tamošnjoj kasarni "Slaviša Vajner Čiča". U jednom je intervjuu on je, evocirajući uspomene na armijske dane, otkrio da je bio nestašan i svojeglav vojnik jer je znao, zbog djevojke koju je imao u Sarajevu, preskočiti ogradu kasarne i otići na ljubavni sastanak. Pojedini beogradski mediji, pisali su, međutim, kako je Vučić odmah po dolasku u kasarnu dobio status "četnog evidentičara" što je bila privilegija koju su imali samo perspektivni kadrovi po procjenama organa vojne bezbjednosti. Uz taj povlašten status su išle i povlastice nedostupne običnim vojnicima, pa i izlasci u gradu bez "preskakanja ograde".

Dakle, trideset i dvije godine nakon što jer njegov otac, koji je u međuvremenu postao predsjednik Srbije, sa svojim uzorom, kasnije i kumom Šešeljem i pripadajućom radikalskom svitom tamanio mladu jagnjetinu, Danilo Vučić je skoro na istom mjestu sjedio u svečanoj loži među najvišim uglednicima i zvanicama na sarajevskom poglavlju obilježavanja Devetog januara. Slične su mu počasti ukazane i dan ranije u Banja Luci gdje je neustavni Praznik obilježen Svečanom akademijom i dodjelom priznanja zaslužnim Srbima i jednom Rusu: Vladimiru Putinu, predsjedniku Rusije. Danilov otac, Aleksandar Vučić, nije prisustvovao nijednoj od manifestacija iz razloga koji nisu baš najjasniji.

Iako je od ovih događaja prošlo dovoljno vremena da ga se zaboravi, petodnevni boravak Danila Vučića u Bosni i Hercegovini i dalje podjednakim intenzitetom zaokuplja pažnju medija i političara u Srbiji u Bosni i Hercegovini.

BROJI ANE DANE NOĆI
Nakon što je sarajevski portal "Istraga" objavio dokument kojim je ambasada Srbije najavila nadležnim institucijama u BiH dolazak mladog Vučića i njegove oružane policijske pratnje, te nakon što je isti "papir" prenio beogradski dnevni list "Danas", uslijedila je lavina optužbi, izljeva ogorčenja i zabrinutosti najviših državnih dužnosnika Srbije. U tome je, kao i obično kada je riječ o zaštiti porodice svog Šefa, prednjačila predsjednica Vlade Ana Brnabić. Ona je to ocijenila kao "najdirektnije, brutalno ugrožavanje bezbednosti Danila Vučića". Objavljivanjem povjerljivih podataka, tvrdila je premijerka Srbije, svima je postalo dostupno "kada, kojim vozilima, sa kojim ljudima, se sin predsjendika Srbije" vraća kući. "Pa ko želi-nek izvoli", (pre)poručila je uz pitanje "Kako je ovakvo nešto uopšte moguće".


Naravno da ni sam Aleksandar Vučić nije propustio da osudi manipuliranje posjetom njegovog "sina prvenca" Bosni i Hercegovini. "Danilo voli Republiku Srpsku i niko mu to ne može zabraniti", kazao je njegov otac. Otkrio je da su sličnu zaštitu kao i njegov sin imali članovi porodice Borisa Tadića, bivšeg predsjednika Srbije. Čak je obećao da će sve detalje uz vezi sa tim predočiti u današnjem specijalnom televizijskom gostovanju u emisiji "Ćirilica" kod urednika i voditelja TV Happy Milomira Marića.

No, vratimo se u rane majske dane 1991. godine kada je postrojavanjem prvih četničkih jedinica na Romaniji rat (i) praktično zakoračio u Bosnu i Hercegovinu. Za Šešeljev dolazak u Sarajevo sarajevski bezbjednjaci su saznali koristeći takozvane "posebne istražne radnje" prema njegovoj majci Danici koja je stanovala u naselju Grbavica. Mnoge su korisne, operativne, ali i anegdotalne pojedinosti o njenom sinu ("prvencu") radnici SDB Sarajevo saznali "kačeći" se na telefon Danice Šešelj. U jednom oštrom razgovoru Šešelj je jednom prilikom ukorio majku da ne prima u kuću komšinicu (nastanjenu u obližnjem Šopingu) Biljanu Plavšić. "Ako je ja kada dođem nađem u stanu, bacit ću je kroz prozor", prijetio je vojvoda. Na materine riječi da je "profesorica Biljana jedna fina i kulturna žena", sin je zagrmio: "Kako može biti kulturna i fina žena ako je živjela za Balijom, ona može biti samo balinkura i ništa drugo".

ŠEŠELJ SE VRAĆA KUĆI
Drugom prilikom majka Danica je kazala sinu vojvodi da je bila sretna kada ga je vidjela na trebinjskom ratištu sa trebinjskim kabadahijom Božidarom Vučurevićem. Sin joj je povjerio da se njegovi četnici spremaju da napadnu Popovo polje i tamo "pokolju ustaše". "Ali, Vojo, sine, tetke ti žive u Popovom polju!", zavapila je majka Dragica. "I njih ćemo pobiti! Ako žive sa ustašama i one su iste k'o oni", hladno je obećao četnički vojvoda.

Mjesec dana prije dolaska Vojsilava Šešelja u Sarajevo, praktično je počeo rat u Hrvatskoj. Početak je predstavljao oružani napad na patrolu hrvatske policije kod Plitvica, 31. marta 1991. godine. Ubijeni policajac Josip Jović bio je prva žrtva brutalnog velikosrpskog projekta u Hrvatskoj. Vlasti u Zagrebu su za ovaj zločin optužile odmetnute pobunjenike iz Knina, pripadnike JNA, kao i četničke dobrovoljce koje je u Hrvatsku uputio Vojislav Šešelj.

Da bi bio siguran da ga policija u Sarajevu neće uhapsiti po potjernici iz Hrvatske, Šešelj je prije polaska pozvao svog zatvorskog prijatelja Hasana Čengića, visokog funkcionera Stranke demokratske akcije koji je nakon pobjede na izborima vodio proces "reforme policije". Čengić ga je umirio kazavši da se ne treba brinuti za svoju sigurnosti, te da će odmah zvati ministra RMUP-a Aliju Delimustafića da mu skrene pažnju da se Šešelju tokom boravka u BiH ne prave nikakve problemi. Vojvoda je kazao da su ga upozorili da se pričuva "nekog udbaša Munje" (Munira Alibabića, načelnika Sektora DB Sarajevo primj. S. A.), ali ga je Čengić uvjerio da je i to pod njegovom kontrolom.

Petog maja 1991. godine, Vojislav Šešelj je nakon građanskih protesta u Sarajevu organiziranih zbog njegovog televizijskog gostovanja, prebačen na Pale u vatrogasnom vozilu. Tamo se sreo sa predsjednikom Srpske demokratske stranke Radovanom Karadžićem i Vojislavom Maksimovićem, predsjednikom Kluba SDS-a u Skupštini Bosne i Herecegovine.

Za to vrijeme tokom popodnevnih i noćnih sati na Romaniji, ispred Novakove pećine, koja nosi ime po deseteračkom epskom junaku Starini Novaku sa svih strana slijevali su se ljudi kako bi tu, na izvorištu srpskih buna protiv zuluma i zulumćara dočekali i obilježili sutrašnji praznik Đurđevdan. Još se snijeg nije otopio na planini koja, kako pjesma kaže, "razgovora nema", osim oko logorskih vatri koju su bacale sablasno svjetlo na svjetinu koja je roštiljala, pjevala, pucala, zaneseno najavljivala ratove "ako bude sreće".

Ispred jedne od logorskih vatri natiskali su se i Maja Gojković, ogrnuta u debeli džemper na raskopčavanje i njena sjenka i pratilac tih dana Aleksandar Vučić. Nešto prije zore i bijela dana, oko šest ujutro ispred Novakove pećine su se ukazali najdraži i najviši gosti: Vojvoda Šešelj, Karadžić i Maksimović, a nešto ranije su stigli i pravoslavni svećenici predvođeni "ocem Pahomijem". Njihov dolazak je pratila zaglušujuća pucnjava iz svih raspoloživih oružja: činilo se da niko ko se tog jutra obreo na Đurđevdanskom uranku nije došao "praznih ruku", svako je imao neko oružje.


GOVEČE NA MOJE RAME SLIJEĆE
"Mi srpski četnici ćemo se boriti u Srpskoj Krajini, Srpskoj Slavoniji, Baranji. Niti pedalj srpske zemlje nećemo im dati. Neka idu Slovenci iz Jugoslavije, nikad nam nisu bili ni braća ni prijatelji. Nek idu i Hrvati, nek otcepljuju Hrvatsku. Ali mi im ne damo ni pedalj teritorije istočno od linije Karlovac, Ogulin, Karlobag, Virovitica", govorio je Šešelj oduševljeno podržan pjevanjem i pucanjem.

Radovan Karadžić je čestitao Đurđevdan i kazao da su Srbi "u posljednjih godinu dana više uradili na jačanju svog nacionalnog bića nego u proteklim decenijama. A da za cijelo to vrijeme nismo naškodili nikome".

Operativac Službe državne bezbjednosti Sarajeva koji je bio na tajnom zadatku na Romaniji i cijelu noć i dobar dio jutra snimao događaje sa četničko-đurđevdanskog uranka, povjerio je mnogo godina kasnije ovom novinaru da ne zna je li više bio promrzao od zime, ili premro od straha od poruka upućenih tokom vatrenog orgijanja Šešeljevih pristalica.


"U jednom trenutku neko je doveo bijelog konja i nekoliko ljudi iz Šešeljeve pratnje mu je pomoglo da ga uzjaše. No, vojvoda se vrlo kratko zadržao u sedlu: sa prvim korakom konja on se strmoglavio i pao na zemlju", prisjetio se ovaj bezbjednjak. Njegov će snimak biti prvi nedvojben dokaz formalnih priprema za oružani sukob koje su zajednički vodile političke strukture iz Beograda i Sarajeva.

U jednom trenutku, pričao je ovaj obavještajac, cijeli njegov boravak i tajni rad bio je ozbiljno ugrožen, te je usred razuzdanog četničkog raspašoja pješke, trčeći napustio Romaniju i nije se zaustavljao sve do Pala.

Zato nije ovjekovječena ceremonija na kojoj je Vojislav Šešelj u četničke vojvode promovirao predratnog sarajevskog kriminalca Branislava Gavrilovića Brneta, potom Slavka Aleksića, radnika Pošte u Sarajevu, Darka Pešića, te biznismena sa Pala Stjepana Koromana. Desetak svježe regrutiranih četnika, predvođenih Gavrilovićem ubrzo su otputovali u Bubanj potok pokraj Beograda, gdje se nalazio poligon JNA na kojem su se narednih nedjelja pripremali za odlazak na ratište oko Vukovara. Na Romaniji je tokom đurđevdanskih bahanalija planula ljubav između Maje Gojković i vojvode Brneta Gavrilovića koja će trajati tokom narednih (ratnih) godina. Aktuelna ministrica kulture Srbije brinula se o Brnetu i nakon njegovog ranjavanja u maju 1992. prilikom pokušaja njegovih snaga da presijeku Sarajevo iz pravca Vraca. U tome su ih spriječile policijske snage iz Novog Sarajeva kojima je zapovijedao Zlatko Miletić, današnji poslanik u Parlamentu BiH!

Aleksandar Vučić se ponovo vratio na brda oko Sarajeva, godinu dana kasnije, u aprilu 1992. godine. Tada je imao 22 godine, dakle tri godine manje od njegovog "deteta prvenca" Danila Vučića tokom prošlonedjeljne njegove posjete Banja Luci i Istočnom Sarajevu. Odmah nakon što je rukovodstvo Srpske demokratske stranke napustilo Sarajevo i proglasilo Pale ratnom prijestonicom buduće Srpske Bosne i Hercegovine, Vučić je stigao iz Beograda i stavio se na raspolaganje propagandno-informativnom stožeru. Pored njega taj su štab sačinjavali i novinari koji su do tada radili u sarajevskim redakcijama. Među najvećim autoritetima te družine bio je profesor Jovan (John) Zametica, misteriozni "ekspert za bezbjednost", lobista koji je na početku rata napustio Veliku Britaniju i došao na Pale gdje ga je Radovan Karadžić priključio svom savjetničkom timu. Sjedište ove šarolike informativno-propagandne družine bilo je u zgradi prije rata poznatoj kao "Kikinda".

Posebno važni gosti koji su dolazili na Pale, a Vučić je bio jedan od njih, bili su smješteni u kući u naselju Kračule, koju je prije rata skupa sa farmom pilića na nelegalan način sagradio Karadžić zbog čega je hapšen i suđen, nikada i osuđen.

ČETNIČKA TROJKA U VIZITI
Radikalsko-četničko društvo koje inaugurirano 6. maja 1991. godine na Romaniji sa izbijanjem rata u Bosni i Hercegovini, posebno tokom opsade Sarajeva, preuzima važne uloge. Tako je vojvoda Slavko Aleksić postavljen za komandanta srpskih snaga raspoređenih u okupiranom naselju Grbavica, odnosno na Jevrejskom groblju. Mladi radikal Aleksandar Vučić često se spuštao sa Pala na Grbavicu, navodno se nudio Aleksiću da mu se pridruži sa oružjem u borbi, ali je procjena bila da od njega ne bi bilo Bog zna kakve fajde.

Vojislav Šešelj je za predsjednika svoje Srpske radikalne stranke u Bosni i Hercegovini izabrao Nikolu Poplašena, svog nekadašnjeg kolegu sa Fakulteta političkih nauka u Sarajevu. Bivši zaposlenik Marksističkog centra Saveza komunista Sarajeva Poplašen je poromaknut u četničkog vojvodu. Četnička trojka Šešelj, Poplašen i Vučić krstarila je tokom prve ratne godine po srpskim položajima oko Sarajeva. Tokom jednog takvog izleta njihov automobil je umalo pogođen protivoklopnim projektilom sa položaja Armije RBiH. Taj događaj su snimile kamere televizije sa Pala.

Ne može se pouzdano utvrditi do kada je Aleksandar Vučić boravio u propagandnom štabu na Palama. Najpouzdanijim se čini tvrdnja da se u Beograd vratio početkom 1993. godine.

Tačno trideset godina kasnije, u januaru ove godine njegov sin Danilo je odlučio krenuti na obilježavanje datuma na kojeg su bitno utjecali i doprinijeli mu svojim aktizmom njegov otac Aleksdandar i njegovi radikalski, predratni, ratni i poslijeratni drugovi.

Kako je ovih dana napisala novinarka Snežana Čongradin, kojoj je nedavno Vojislav Šešelj posvetio odvratnu i uvredljivu knjigu-pamflet:

"Kada se pogleda i ima jasan uvid u 'detinjstvo Aleksandra Vučića', njegov sin, ponovimo, uprkos jasnim dokazima o upletenosti u kontekst najdubljeg kriminala u Srbiji, ni ne može da dođe do izražaja.

A očevi su tragovi krvavi", podsjetila je novinarka Čongradin.

[Pasaga]

nevjerovatno istinito,kao i svaki put





ANDREJ NIKOLAIDIS:
“Zašto je Amerika podržala Schmidtovu intervenciju?
Pa da ‘obuzda bošnjački demografski oportunizam…’”


Piše: Andrej Nikolaidis za “Slobodnu Bosnu”

Stariji među vama će se prisjetiti: bilo je jednom vrijeme kada su najagilniji promicatelji komunističke ideologije bez stida – naprotiv, s pravovjernim ponosom – uzvikivali: “Više volim rusko govno nego američku pitu”.

A onda je došlo vrijeme kada su tu istu misao – o užitku u konzumaciji ruskih fekalija – ponavljali velikosrpski nacionalisti. U to vrijeme ti su ljudi smislili i sljedeće stihove, kojima je nedvojbeno mjesto u Panteonu bezumne mržnje:

„Ko je drugi,
ja sam prvi,
da pijemo turske krvi“.

Čovjeka za koga kažu da je autor tih stihova sreo sam jednom, na promociji knjige Svetislava Basare.

Izlišno je napomenuti: nismo se zbližili. Za razliku od mudrih ljudi, ja prijatelje volim držati blizu a neprijatelje daleko. Za razliku od tolerantnih ljudi, ne želim dijalog sa neprijateljima. Samo želim da ih ne vidim. Koliko je meni poznato, dijalogom niko nikada nikoga ni u šta nije ubijedio – tomu, naime, služi batina. Osim toga: kad god me je neko, kako se kaže, ‘pozvao na javni dijalog’, taj mi je, gle čuda, pišao po cipelama i izrazio odlučnu želju da me nema – u najmanju ruku, da me nema u javnosti. Nalazim da je dijalog sa stranom koja te nastoji eliminisati besmislen. Ako bi dijalog trebao završiti kompromisom, oko čega bismo kompromis trebali postići? Da se, kako se kaže, “nađemo na pola”, pa da ubuduće funkcionišem kao naizmjenični saobraćaj: da ma ima pa nema?

U svakom slučaju, nikada nisam bio na večeri na kojoj su se okupili staljinisti ili velikosrbi. Zbog čega mi je neizmjerno drago. Ne usuđujem se ni pomisliti na jelovnik koji je pratio takva okupljanja.

Bilo je, kažem, takvo vrijeme.

A sad je, vidiš ti to, došlo vrijeme da je nezgodno reći ono što sam upravo naumio izustiti: meni je, šta ću, draža naša pita nego američko govno.

Kažeš to, i već si antizapadno nastrojen.

Bogami nisam. Odavde do Beča nećete naći prozapadnijega insana od mene.

Ja vam, naime, mislim da je najveća stvar koju je zapad dao ovome svijetu – sumnja. Bez nje nema mišljenja. Da se pokaže da je Špengler bio u pravu i da zapad, evo: koliko sutra stvarno propadne, sumnja je ono što bi ostalo iza njega, kao vječni spomenik toj civilizaciji.

Ja nisam čovjek vjere. Negdje sam, mislim kod Vešovića, pročitao kako je Sidran napisao, parafraziram: ovo što vidiš, to je 99 posto strah i jedan posto Sidran. Kod mene je drugačije. Ovo što vidiš, to je 99 posto sumnja i 1 posto Andrej Nikolaidis. A i u tih 1 posto osnovano sumnjam.

Ako me to ne čini zapadnjakom…

Naravno, vrijeme je takvo, promjene su tako brze da se čovjeku može desiti da legne kao liberal a probudi se kao suri konzervativac; da legne kao borac za ulazak Crne Gore u NATO, a probudi se kao antizapadnjak protiv čije se retrogradne politike bore putinoljubi i nacionalisti raspoređeni u NVO-ove, ambasade i upravne odbore nekakvih međunarodnih instituta.
Kada ostariš, postaneš sve ono što te je u mladosti najviše iritiralo, sve ono čega si se bojao, sve ono što si Boga – čak i ako si držao da ga nema – molio da ne postaneš. Poživiš li dovoljno, postaćeš vlastiti strah; vlastita sablast, takoreći. To je cijena trajanja. Da sam kurcu valjao, umro bih do triestreće, do Isusovih godina. Nisam krepao, očito. Sve ovo što danas jesam, cijena je toga.

U ljudskom životu nema progresa. Kao što ga nema ni u istoriji. Agamben kaže kako ne zna niti jednog važnog filozofa koji je vjerovao u napredak. Klasični filozofi, čini se, nisu dovoljno čitali liberalne medije.

Kada bi naši preci vidjeli gdje i kako živimo, istoga bi trena umrli od očaja i strave. Ili bi, kako se kaže, digli ruku na sebe. Ovdje imam potrebu da konstatujem kako je dići ruku na sebe kudikamo bliže etičkom činu nego dići ruku za glupavu, kvarnu ideju – što neprekidno činimo i čemu dugujemo svoj takozvani društveni status.

A neki, eto, i mjesečna primanja.

Šta sam vam hotio reći…

Posao novinara nije da perpetuira dominantnu ideologiju (time se bave propagandisti) nego da pod sumnju stavlja sve – pa i vladajuću ideologiju. Pa i sebe: naročito sebe. Zbog čega se tek rijetko složim sa samim sobom.

Čemu, onda, teške riječi i zgražavanje kada novinar javno posumnja u američku politiku u regionu?

Umjesto da sumnjam, treba šta? Da vjerujem, zato što je apsurdno?

Američka politika u regionu je u ovom trenutku – osim što je štetna, podmukla i radi u korist velikodržavnih projekata – prosto: odvratna.

U ovom trenutku ta politika na Balkanu promoviše „zapadne vrijednosti“ samo ako držite da i imperijalizam spada u te vrijednosti. Doduše: njihova promocija „zapadnih vrijednosti“ znala je izgledati i gore. U Čileu za Pinočeovog zemana, na primjer.

Amerika preslaže Balkan i to čini na prilično transparentan i očito brutalan način, koji je iritantan ako imate ideju da na ovom svijetu postoji sloboda na koju pravo imaju i oni mali i siromašni.

Ako ne pristanemo na narativ o „našim zapadnim prijateljima koji bolje od nas znaju šta je dobro za nas i koji rade u našu korist čak i onda kada mi to ne razumijemo“, dakle ne pristanemo na narativ o našoj neprosvijećenosti zarad koje nam je nužan staratelj, dakle ako nismo spremni odustati od slobode zarad sigurnosti i udobnosti; onda je nužno istrajati na slobodnom mišljenju, dakle na sumnji.

Onda je, kada čovjek pročita besramni članak u The New York Timesu, naučno-fantastičnu pripovijest koja govori o tome kako je Vulin suparnik Aleksandra Vučića, a ovaj se, pak, usprotivio djelovanju Wagnera u Srbiji, nužno posumnjati da je neko tu nekome u džep tutnuo nekakve pare.

Onda je, kada Gabriel Eskobar saopšti da će Kosovo dopustiti stvaranje tamošnje Republike Srpske bez obzira šta o tome misli Albin Kurti, dakle demokratski izabrani premijer suverene države, to nužno tumačiti kao tantrum kolonijalnog upravitelja koji, navikao da bude okružen klimoglavima domorodačke posluge, prijeti čovjeku koji radi svoj posao, ima demokratski legitimitet i funkcioniše u okviru Ustava. Ako Amerika u regionu promoviše „vladavinu prava“, zašto Escobar od Kurtija zahtijeva da prekrši Ustav? Aha, znam: antiamerički i antizapadno je sumnjati…

Ili hajdemo ovako… Nije li, ne slobodarski, nego elementarno insanski, zapitati se: zašto je Amerika podržala Schmidtovu intervenciju koja je za cilj imala – citiram baš zgodno eufemističko, dakle šupačko objašnjenje onoga što je frajer počinio – da “obuzda bošnjački demografski oportunizam”?

Na pamet mi pada barem jedna zemlja u kojoj su vlasti svojevremeno vrlo uspješno ubuzdavale “demografski oportunizam” većinske populacije.

Južna Afrika, naime.

[Pasaga]

https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/28 ... ograd.html

[Pasaga]

https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/28 ... dnosa.html

[Krokodil Behko]

Piše: AVDO AVDIĆ / Istraga.ba

Više nemate pravo na drugačije mišljenje. U protivnom ćete postati “Karadžićev četnik”, “SDA-ov bot”, “ruski igrač”, “režimski novinar” i u velikoj ste opasnosti da završite na američkoj crnoj listi. Nije bitno zbog čega. I nije bitno šta su činjenice.

Danas ste “ili s njima, ili protiv njih”. Danas je Dragan Čović “good guy”, a Željko Komšić “bad guy”.


Zamislite državu u kojoj se afera zove “izdvojeno mišljenje”. I u kojoj po hitnom postupku formiraju predmet protiv vas jer ste javno obznanili “svoje mišljenje”.

Za sedam dana će opet iz Naše stranke saopćiti da je “zločin zločin”, bio u Ahmićima ili Trusini, a onda će se iz te stranke i navodnih antifašističkih udruženja pobuniti protiv toga da se u katoličkim crkvama moli za “žrtve Blajburga”. Jer “zločin u Blajburgu” za njih nije isto što i zločini u Jasenovcu. I nije. A zločin u Ahmićima je isto što i zločin u Trusini. A nije. Jer za njih je partizanska borba presveta i oni su mogli ubijati i žene i djecu bez suđenja, a u posljednjem ratu smo mi, da citiram Irmu Baraliju, “svi jedni drugima palili kuće”. Ako slučajno mislite drugačije glede Jasenovca i Blajburga, vi ste fašista. Ako, pak, ne izjednačite Ahmiće i Trusinu, vi ste protiv pomirenja, a zagovarate “politiku podjela” i ostale floskule iz saopćenja zapadnih ambasada i delegacija.


Pesah je, a bosanskohercegovački Jevreji nemaju pravo da budu birani za članove Predsjedništva BiH i da budu izabrani za predsjednike i potpredsjednike oba entiteta.

Međunarodni dan Roma je sutra, a bh. Romi nemaju pravo da budu birani za članove Predsjedništva BiH i da budu izabrani za predsjednike i potpredsjednike oba entiteta.

Ramazan je, a bh. muslimanima koji se, uglavnom, izjašnjavaju kao Bošnjaci novom intervencijom naprednog Zapada žele da dodatno umanje vrijednost glasa.

Veliki petak je, a katolici iz Bosne koji se izjašnjavaju kao Hrvati nisu legitimni.

Veliki petak je, a katolici iz Hercegovine koji se izjašnjavaju kao Hrvati više vrijede nego Hrvati iz Bosne, tri puta više vrijede nego Bošnjaci, i beskonačno više vrijede od Roma i Jevreja.


Ali ako ovo kažete, vi ste protiv Christiana Schmidta. Vi ste protiv Michaela Murphya, protiv Amerike. Istovremeno ste za Rusiju i “korisni idiot Igora Kalabuhova”. I još će vas “ruskim čovjekom” proglasiti oni što su prije pet-šest godina ismijavali one koji su govorili o štetnom ruskom uticaju.

I da posjetim – Johan Sattler je neposredno prije ruske agresije na Ukrajinu govorio da je “legitimno da Rusija širi svoj uticaj na Balkanu”. Ko ne vjeruje, neka potraži u arhivi Oslobođenja. Dragan Čović je, eno dokaza u arhivi Rossiyske Gazete, ne tako davno govorio da u BiH “nažalost, imao malo ruskog uticaja”.

I? Sattler i Čović su danas “nositelji NATO integracija”. A svi drugi su, uključujući Željka Komšića i Šefika Džaferovića koji odbiše susret sa tada moćnim Sergejem Lavrovim, postali “ruski igrači”. Jer, pazite sada, usudili su se reći da Christian Schmidt i Michael Murphy Ustav Federacije prilagođavaju željama Dragana Čovića. A prilagođavaju. Samo to sada ne smijete reći. Jer “izdvojeno” i drugačije mišljenje vas može koštati.

Sudija Branko Perić je istovremeno i “četnik” i “balija”. I “SDA-ov sudija” i “Karadžićev tužilac”. Činjenice uopće nisu bitne. Čuje se samo “brujanje mase” koja je ugušila priču o teslićkim Mićama. Da, onim Mićama, ubicama Bošnjaka što ih je Branko Perić, kao “Karadžićev tužilac”, privorio još u maju 1992. godine.

Ali “Miće” za objektivnu sarajevsku publiku nisu ubice. Ubice su “malina respiratori”. Fadil je kriv. Jelka nije. Jerko je kriv. Dragan nije. Komšić je ruski, Čović nije. HDZ je reformski, SDA nije. Konaković je stručan, Bisera nije. Vukoja je cool, Sanela nije. Kukić je ok, Sarajlić nije. Špirić je prihvatljiv, Osmica nije. U Sarajevu je kriminal, u Banja Luci nije. Široki je otvoreni grad, Bužim nije. Trusina i Ahmići su isto, Blajbur i Jasenovac nisu.

Danas je Pesah, danas je Veliki petak, sutra je Mađunarodni dan Roma. Danas je šesnaesti dan ramazana i obilježava se Bitka na Bedru. To je ona bitka u kojoj su malobrojni pronosioci istine pobijedili veliku skupinu onih koji su širili laži!

[Krokodil Behko]

GLUPA I GLUPLJA: "BIA-ina Akademija, razume se, ima stroge kriterijume za apis. Da, upis..."

Piše: Boris DEŽULOVIĆ (Novosti)

Pre dva meseca Akademija za nacionalnu bezbednost u Beogradu – nešto kao kamp za obuku agenata Bezbednosno-informativne agencije, slavne BIA-e – proslavila je desetu godišnjicu postojanja, obeleživši lep jubilej promotivnim video-spotom sa sloganom "Sve se menja, Služba ostaje".

Bio je to veličanstveni marketinški potez, u svemu dostojan Službe: sve otkako je 17. oktobra davne 1899. u Obrenovićevoj Srbiji pri Ministarstvu unutrašnjih dela osnovano Odelenje za poverljive policijske poslove, bezmalo celih stotinu dvadeset pet godina tajna državna služba bezbednosti oblikuje i piše istoriju Srbije, kao tajanstveno Odelenje za javnu bezbednost ili Odelenje za državnu zaštitu, zloglasna OZNA, Odelenje zaštite naroda, ili još zloglasnija UDBA, Uprava državne bezbednosti, odnosno Uprava državne bezbednosti za Srbiju, pa Služba državne bezbednosti, Resor državne bezbednosti i konačno pre dvadesetak godina Bezbednosno-informativna agencija. Izrasla je famozna Služba u tih petčetvrt veka u paradržavu u paradržavi, tajni i potpuno samostalni entitet sa svojim zakonima, pravilima, metodama i ljudima, savršeno imun na sve prevrate i revolucije, i savršeno nezavisan od države, politike i istorije.


Sve se nepovratno menjalo, samo je mitološka Služba opstajala i ostajala – ubijajući kraljeve i premijere, smenjujući ministre i postavljajući predsednike, potpuno neoštećena pregrmevši i Obrenoviće i Karađorđeviće, i Nedića i Broza, i Miloševića i Đinđića, i Balkanske ratove i oba svetska rata i sve ratove devedesetih, promenivši za to vreme dve kraljevine, tri Jugoslavije i neutvrđeni broj Srbija – da bi na kraju mutirala u čudovišni, cinični organizam toliko slobodan svake odgovornosti da je čak i preciznu dijagnozu vekovne srpske paranoje, rezignirani pučki refren "Sve se menja, samo Služba ostaje", mrtav hladan uzeo za svoj zvanični slogan, u oči gledajući i zajebavajući prestravljenu srbadiju.

Pa na koncu pre deset godina, pored živog i zdravog Fakulteta bezbednosti pri Univerzitetu u Beogradu – uzgred budi rečeno, među srpskom omladinom ubedljivo najpopularnijeg beogradskog fakulteta, što dovoljno govori o tome o čemu već govori – osnovao i sopstvene bezbednosne studije, Akademiju za nacionalnu bezbednost, potpuno nezavisnu i od Univerziteta i od Ministarstva prosvete i od Vlade i od Države, interno učilište za obuku žbirova, špiclova, špijuna, agenata, agitatora, vođa navijača, urednika tabloida, švercera kokainom, plaćenih ubica, atentatora i ostalih tradicionalnih srpskih zanata.


BIA-ina Akademija, razume se, ima stroge kriterijume za apis. Da, upis, ja se izvinjavam. Osim što mora da ima prijavljeno prebivalište na teritoriji Republike Srbije, i to najmanje pet godina pre apisa – upisa! – kandidat ili kandidatkinja mora da ispunjava i "posebne uslove u pogledu zdravstvenih i psihofizičkih sposobnosti, te psiholoških i bezbednosnih uslova", a uz bodove zavređene opštim uspehom u srednjoj školi treba da zavredi i bodove na prijemnom ispitu, odnosno ispitima iz srpskog jezika i književnosti, te srpske istorije, kao i na ispitu fizičkih sposobnosti. Od svih prijavljenih kandidata ostaje tako samo trideset najboljih, sama krema mlade srpske pameti, psihofizike i bezbednosti, trideset odabranih Službenika koji će poneti težak samar istorijske odgovornosti Službe.

A može, dabome, i drugačije.

Ako kandidat, recimo, nema pet godina prijavljeno prebivalište u Republici Srbiji, ako u stvari nema tamo ni jednog dana boravka, ako je, štoviše, čak i rok za podnošenje prijava prošao još pre dva meseca – biće dovoljno da se uloguje na društvene mreže – Fejsbuk će biti sasvim dobar, a može i Instagram – pa da 11. jula, na dan pada Srebrenice, tamo postavi nekakav lepi apis u čast i slavu đenerala Mladića. Da, zapis, ja se izvinjavam. Recimo: "Osuđen na besmrtnost, bio si i ostaćeš naš heroj." Ili to, ili da se u komentarima najebe majke preživelim Bošnjacima, uz kakvu efektnu rečenicu, poput, nemam pojma, "nek' smo vas pobili!"

Izvesna Valentina Vujičić i jednako izvesna Slađana Todić, studentkinje Fakulteta kriminalistike, kriminologije i bezbjednosnih studija u Sarajevu, čuli ste za taj slučaj, dan pada Srebrenice i početka genocida nad srebreničkim Bošnjacima obeležile su tako slaveći na Instagramu đenerala Mladića – "Osuđen na besmrtnost, bio si i ostaćeš naš heroj. Živio generale" – najebavši se Bošnjacima srebreničke majke uz efektnu rečenicu, "nek' smo vas pobili". Ko zna zašto, na dve devojke – obične studentkinje sarajevskog fakulteta bezbjednosti, dakle sarajevskog, dakle bezbjednosti – trenutačno se sručio vulkanski gnev bosanske čaršije, i koliko sutradan direktor Bezbednosno-informativne agencije Aleksandar Vučić pozvao je dve progonjene Srpkinje da se o trošku srpske države presele u Beograd i studiranje nastave na Akademiji za nacionalnu bezbednost.

Da, Vulin, ja se izvinjavam.

Položile su tako i pismeni ispit iz srpske istorije – "Osuđen na besmrtnost, bio si i ostaćeš naš heroj" – i pismeni ispit iz srpskog jezika i književnosti: "Nek' smo vas pobili!" Usmeni ispit položile su pak na konferenciji za štampu, svedočeći o "medijskom linču i histeriji zbog stava iznesenog na Instagram profilu", jadajući se kako su "tek sada shvatile da je u Sarajevu zabranjeno različito mišljenje". "Nismo imale namjeru da bilo koga provociramo, niti da izazivamo mržnju. U Sarajevu samo deklarativno postoji multietičnost, a u pozadini je velika mržnja prema drugom i drugačijem, u kojoj nama nije mjesto", rekle su nove studentkinje beogradske Akademije za nacionalnu bezbednost, zahvaljujući na kraju predsedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku i direktoru Bezbednosno-informativne agencije Aleksandru Vučiću.


Da, Vulinu.

Nije meni namera pridružiti se opštem skandalizovanju nad dve razmerno neopevano glupe mlade devojke, koje slavljenje osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića na dan pada Srebrenice nalaze "različitim mišljenjem", ni baviti se njihovim posve inovativnim etičkim konceptom "multietičnosti", ni divljanjem beogradske čaršijske štampe o "nastavku progona sarajevskih Srba i posle trideset godina". Druga stvar, naime, mene u celom slučaju zanima: spektakularni pad strašne Bezbednosno-informativne agencije – sveprisutne Službe državne bezbednosti naše mladosti, zloglasne Udbe naših očeva, svirepe Ozne naših dedova i Odelenja za poverljive policijske poslove naših pradedova – slavne Službe koja je agente i špiclove nekad regrutovala među najboljim, najprevejanijim i najpromućurnijim sinovima srpskog političkog podzemlja, a danas, stotinu dvadeset pet godina kasnije, popunjava kadar najglupljima od Srba, svih i svuda, iz cele Kojekuda Srbije.

Okreće se tako u grobu časna starina Jovan S. Milovanović, prvi načelnik Odelenja za specijalne policijske poslove, okreće se u grobu narodni heroj, osnivač i otac Ozne Aleksandar Leka Ranković, okreće se u grobu prvi šef srpske Ozne Slobodan Penezić Krcun, okreće se u grobu Milorad Mile Milatović, prvi načelnik srpske Udbe, okreću se u svojim haškim ćelijama Jovica Stanišić, šef Resora državne bezbednosti, i Frenki Simatović, osnivač zloglasne Jedinice za specijalne operacije, cvili srpsko političko podzemlje: slavna državna bezbednost, mitološka Služba koja je nekad ubijala kraljeve i premijere, smenjivala ministre i postavljala predsednike – strah, trepet i uznapredovala paranoja svakog pravog Srbina – u dvadeset prvom veku spala na Valentinu i Slađanu, dve patriotske influencerice s Instagrama, jednu glupu i drugu još gluplju.

I direktora koji je bio oslobođen vojske, pa petnaest dana obuke odslužio kao mator čovek, tek kad je onomad postavljen za ministra odbrane.

Stotinu dvadeset pet godina slavne srpske tajnopolicijske istorije završilo za par kretenskih apisa na Instagramu.

Da, napisa, ja se izvinjavam

[Krokodil Behko]

DOSSIER „SB“ - POST FESTUM JEDNOG SKANDALA: Kakva je uloga Telekoma Srbije u regionalnom širenju utjecaja Srbije i je li BiH postala telekomunikacijska kolonija?!

Piše: SENAD AVDIĆ

Utakmica nogometne Premier lige između „Tuzla City-ja“ i „Sarajeva“ odigrana je u ponedjeljak u Tuzli, sa početkom u 17.00. Unatoč tome što stadion u Tuzli ima reflektore, pa se mogla igrati u noćnom, za igrače i publiku ugodnijem, ambijentu, utakmica je počela (i završila) po najvećem augustovskom zvizdanu. Gunđanje gledatelja, kao i igrača koji su, prema riječima klupskih ljekara, teško podnosili napore, uskoro je umirilo (polu)zvanično objašnjenje: termini održavanja utakmica u elitnoj nogometnoj ligi usklađuju se sa glavnim sponzorom Premier lige - srbijanskom Arenom sport, grupom sportskih kanala u vlasništvu Telekoma Srbije. Ponedjeljak je na kanalima „Arene“ bio ful popunjen dan, krcat sportskim događajima u noćnim satima (Svjetsko prvenstvo u atletici, Evropsko prvenstvo u odbojci, engleska Premier liga, Serie A ...) i jedini slobodan termin za utakmicu koja se igrala u Tuzli bio je vrelo-popodnevni.

NOGOMET U SJENI SPONZORA

Kao što je poznato, Telekom Srbije je uoči početka nove nogometne sezone kupio televizijska prava na prenošenje utakmica Premier lige BiH na Arena sportu u narednih pet godina. Iako niko ni iz Nogometnog saveza BiH, ni iz Telekoma Srbije nije otkrivao koliko novca je u igri, mediji u Srbiji su otkrili da je riječ o 15 miliona eura. Srpski antirežimski mediji su isticali da je ta cifra prenapuhana i da Telekom Srbije, kao firma u vlasništvu države, u tom poslu ima i neke skrivene, nesportske i nekomercijalne, dakle političko-propagandne interese.


Prethodne tri godine sponzor Nogometnog saveza BiH bio je banjalučki M:Tel, koji je u većinskom vlasništvu Telekoma Srbije. Cijena trogodišnjeg aranžmana iznosila je 22 miliona maraka, što je bilo trostruko više para od pojedinačnih ponuda druge dvije zainteresirane firme, BH Telecoma i United Media grupe. I u tom periodu utakmice Premier lige BiH su prenošene na Arena sportu.



Ulazak M:tela, a potom firme-majke Telekoma Srbije u sponzorstvo Nogometnog saveza BiH nekako vremenski koincidira sa izborom Vice Zeljkovića na mjesto predsjednika Saveza. Neko upućeniji i podozriviji u tome bi tražio zavjereničke poruke, zabašurene agende, ja ih niti želim niti umijem detektirati. Kada je prije desetak godina, u vrijeme dok je Kućom nogometa vladao tzv. Komitet za normalizaciju predvođen Ivicom Osimom, potpisivan sponzorski ugovor sa BH Telecomom, vrijedan čini mi se dva miliona maraka, Švabo je sa dosta samokritičke ironije kazao da ne vidi racionalan razlog da „neko baca pare na ovakvu Premijer ligu BiH“. Poslovnu logiku Telekoma Srbije on bi danas razumio deset puta manje.

OD TOPOLE DO CRVENOG TEPIHA

Kao što nehumane termine održavanja nogometnih utakmica i kojekakvih drugih aranžmana u ovom sportu ne možemo razumjeti izvan interesa generalnog sponzora iz Srbije, čini mi se da je i za nedavni eksplozivni skandal kratkog daha na Sarajevo film festivalu neophodno znati štošta važnog, a javnosti nedostupnog, o prisustvu Telekoma Srbije na ovom filmskom događaju. Podsjetimo, Telekom Srbije kao producent-partner SFF-a u paleti svojih filmsko-televizijskih projekata na SFF-u predstavio je kratki insert iz filma „Heroji Halijarda“. Sve što je uslijedilo nakon što je „otkriveno“ da se u filmu veliča uloga četnika pod komandom Draže Mihailovića i vrši povijesni revizionizam, bacilo je tešku sjenu na Festival.


No, u poplavi reakcija malo ko se osvrnuo na samu prezentaciju Telekoma Srbije i ono što je tom prilikom viđeno i rečeno o nezaobilaznoj ulozi i kreativno-komercijalnoj sveprisutnosti ove srbijanske firme u filmsko-televizijskoj produkciji u regionu. Saznali smo da se u natjecanju za Srce Sarajeva u selekciji serija našlo čak 12 serija iz produkcije Telekoma Srbije. Rečeno je, mada se i ranije o tome govorkalo, o dominantnom statusu srpskog državnog komunikacijskog operatera, a pažnja je usmjerena na nešto što se zove „Adria region, kao na sljedeću veliku produkciju“, kako je kazala Aleksandra Martinović, jedna od direktorica u Telekomu Srbije. Jedan od projekata koji se već realizira je televizijska serija „Frust“ (također predstavljena na SFF-u) u kojoj je okupljena regionalna scenaristička i glumačka ekipa, a režira je Danis Tanović. Na znamo na koje se sve načine (financijske, produkcijske...) Telekom Srbije pozicionirao na Sarajevo film festivalu. Sasvim sigurno nema utjecaja koliko ga ima na sudbinu klupskog nogometa u BiH. Ukoliko bismo to znali, rekoh, lakše bismo odgonetnuli kako je nekome iz uprave SFF-a ( a tamo nema niko ko je gadljiv i probirljivo selektivan kada su pare posrijedi!) uopće palo na pamet da poziva na festival film u režiji Radoša Bajića. Bajić, autor neočetničkog pamfleta „Ravna Gora“, u filmskim krugovima uživa tek malo veći ugled i izaziva nešto manji prezir od hrvatskog, također režimskog, diletanta Jakova Sedlara.

TELEKOM SRBIJE KAO OTVORENI BALKAN

Telekom Srbije je regionalno dominantna kompanija, pored vlasništva u banjalučkom M:Telu, većinski je vlasnik (skupa sa banjalučkom firmom) i u istoimenom crnogorskom teleoperateru. Ovih dana u toku je žestok odgovor vlasti iz Srbije na najavu Vlade Kosova da sa (sjevernog) dijela ove države protjeraju Telekom Srbije. Državna telekomunikacijska kompanija Srbije uvijek je bila u funkciji vladajuće političke strukture i njenih interesa. Kada je 2006. Telekom Srbije kupio Telekom Srpske za 646 miliona eura manje-više svi upućeni u tržište telekomunikacija su se suglasili da je cijena previsoka i da je ta transakcija zapravo bila način da Vlada Srbije, na člijem je čelu bio Vojislav Koštunica, ubrizga financijsku injekciju budžetu Vlade RS. Dobar dio tog novca, više stotina miliona maraka, Milorad Dodik je skršio na izgradnju vlastitog „Kremlja“, monumentalne zgrade Vlade RS.

Dolaskom na vlast Srpske napredne stranke, a pogotovo kada je tu stranku, a kasnije cjelokupnu društveno-političko-ekonomsku sferu u zemlji, preuzeo Aleksandar Vučić, Telekom Srbije je postao jedna od najznačajnijih poluga njegovog režima. Nekoliko pokušaja privatizacije je propalo, navodno zbog niskih ponuda potencijalnih kupaca iz inostranstva. Ono što odbija mušterije od kupnje Telekoma Srbije je enormna zaduženost ove firme koja je prošle godine iznosila milijardu i pol eura i koja se već godinama ne smanjuje, nego se uvećava.

Aleksandar Vučić Telekom Srbije koristi za dva svoja strateška cilja; unutrašnjo-politički i vanjsko-regionalni. Na unutrašnjem planu državni teleoperater omogućava dugoročni opstanak režima kroz kontrolu svih televizijskih kanala sa nacionalnom frekvencijom. Nakon što se prije desetak godina na tržištu telekomunikacija Srbije (i regiona) kao konkurent pojavila ozbiljna multinacionalna korporacija United Media Group svojim televizijskim kanalima (N1, Nova TV, Sport klub) i printanim medijima („Nova“ i „Danas“) Vučićev režim je poduzeo sve što je mogao (a mogao je uglavnom sve) da amortizira prisustvo, kako ih propagandna mašinerija naziva, „tajkunskih medija Dragana Šolaka“ i marginalizira njihov utjecaj na javno mnjenje u Srbiji. Nijedna od televizija United grupe nema nacionalnu televizijsku frekvenciju i upućene su na kablovske mreže. Režim je potrošio stotine miliona eura Telekoma Srbije za preuzimanje mreže kablovskih operatera, čiji su vlasnici, bliski režimu, ubrzo istim tim parama pokupovali preostale koliko-toliko nezavisne televizije. Stotine miliona eura je potrošeno na kupovinu televizijskih prava najvećih sportskih događaja na koja će prava ubuduće polagati Arena sport. Samo za kupovinu engleske Premier lige i njeno preuzimanje od konkurentskog Sport kluba potrošeno je 600 miliona eura. Ni ta investicija se, po mišljenju ljudi koji se razumiju u tu vrstu biznisa, neće nikada moći isplatiti.

Već nekoliko godina u izvještajima međunarodnih institucija o Srbiji (najčešće u onim iza kojih stoji Evropski parlament) redovno se upozorava na monopolski položaj Telekoma Srbije i njegovu zloupotrebu od strane vlasti koja ga koristi u eliminiranju telekomunikacijske, medijske i političke konkurencije.

Kada je riječ o drugom strateški važnom polju djelovanja Telekoma Srbije - prisustvu izvan Srbije na različite načine - i tu se u posljednjih nekoliko godina odvijaju intenzivni i duboko promišljeni procesi. Nakon što se etablirao preko firmi-kćerki u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i na sjeveru Kosova (ko je rekao „Srpskom Svetu“?!) Telekom Srbije je i na ta tržišta prenio bitku protiv svojeg arhineprijatelja Dragana Šolaka i „United Media Group“.

TAJNA VEZA IZETBEGOVIĆA I VUČIĆA?

Ovih dana će se navršiti puna godina otkako je BH Telecom raskinuo ugovor sa United Mediom za emitiranje njihovih programa preko platforme Moja TV. Iz United Media su tada optužili BH Telecom da ih na taj potez nisu primorali ekonomski razlozi, na koje su se pozivali, nego da je posrijedi politički motivirana odluka. „Posebnu težinu ima činjenica da su rukovodeći ljudi BH Telecoma visokopozicionirani kadrovi vladajuće SDA, a da je direktor BH Telecoma predsjednik Kantonalnog odbora SDA i blizak suradnik čelnika SDA Bakira Izetbegovića i njegove supruge“, upozoravali su tada iz United medije.


Neki izvori bliski vrhu ovog telekomunikacijskog koncerna u internoj komunikaciji su tvrdili da su progon kanala United Media sa platforme BH Telecoma dogovorili Bakir Izetbegović i Aleksandar Vučić uz posredovanje Milorada Dodika. Ukazivali su da je nakon njihovog protjerivanja iz ponude Moje TV, odjednom „procvjetala“ suradnja, recimo Arena sporta sa tim kablovskim operatorom kroz „bratsko“ ustupanje prenosa utakmica nogometne reprezentacije BiH.

Zanimljivo je, koliko i indikativno, da je upravo lider SDA Bakir Izetbegović prije dvije-tri godine najavio medijima da BH Telecom kreće u proizvodnju televizijskih serija za šta je izdvojeno, precizirao je, „sedamnaest miliona maraka“. U produkcijskom timu serija koji je ubrzo krenuo u projekte, pored direktora BH Telecoma Sedina Kahrimana (za kojeg poznanici tvrde da je fanatični zaljubljenik u TV serije), našli su se ljudi koji su vlasnici ili se nalaze u organizacijskom timu Sarajevo film festivala.


Filmskoj i televizijskoj produkciji, kao što je rečeno tokom prezentacije na SFF-u, Telekom Srbije posvećuje najveću moguću pažnju. Da Vučićev režim taj posao radi sistemski i suptilno govori i to što je krajem prošle godine na mjesto direktorice banjalučkog M:tela postavljena Jelena Trivan, jedna vrlo intrigantna pojava na političkoj i kulturnoj mapi Srbije. Ona je prije imenovanja na novu dužnost bila predsjednica Upravnog odbora Filmskog centra Srbije. Filmski radnici i kritičari su je optuživali za komesarski način upravljanja ovom državnom firmom, za odbijanje financiranja filmova režisera koji su suprotstavljeni režimu Aleksandra Vučića. Među takvima su i velika imena srspke kinematografije Goran Marković, Srđan Dragojević, Želimir Žilnik. Gospođa Trivan je najveću pažnju regionalne javnosti priskrbila angažmanom oko filma „Dara iz Jasenovca“ režisera Predraga Antonijevića, projekta od najvišeg državnog i nacionalnog interesa. Bila je Trivanka razočarana nakon što „Dara...“ nije nominirana za Oscara, za šta je utrošeno prilično novca, optužujući za to hrvatske medije i političare. No, Jelena Trivan je rekla da će Filmski centar Srbije nastaviti snimati filmove sa „nacionalnom tematikom“. „Zahvaljujući tome“ najavila je ona u jednom intervjuu, „imaćemo i „Košare“, „Operaciju Halijard“, „Johanovo srce“, „Žutu kuću“ i mnogo drugih dobrih filmova“.

ŠIRENJE AUTOKRATSKIH VRIJEDNOSTI

Većina modernih autokratskih režima koji imaju imperijalne ambicije ulaže velika sredstva za širenje svog političkog, duhovnog, kulturnog utjecaja i ideja. Režim Vladimira Putina je u tome nenadmašan, ali ne bi trebalo bagatelizirati napore koje u tom smjeru ulažu, recimo, Recep Tayip Erdogan, ili Viktor Orban. Ništa posljednjih decenija nije promijenilo percepciju Turske u svijetu i promoviralo njen „meki utjecaj“ od industrije televizijskih serija sa povijesnom tematikom koje su preplavile svijet. Orban svoju opsesivnu nostalgiju za Velikom Mađarskom manifestuje rastrošnom izgradnjom nogometnih stadiona na prostorima (Slovačke, Hrvatske, Rumunije...) kojima je Budimpešta bila prijestolnica do Trianonskog sporazuma iz 1920. godine. Vučić, koji se sa njima sastao prošlog vikenda (pa usput došlepao u Budimpeštu i Dodika i Željku Cvijanović), ne štedi resurse ni kako bi preko Telekoma Srbije (ponovimo: dužnog milijardu i pol eura!) medijski zabetonirao svoju vlast, proširio svoj utjecaj na region i nametnuo vlastitu (uglavnom revizionističku i partikularističku) „istinu“ o istorijskim događajima iz novije, ali i one nešto starije prošlosti. Vučić je dovoljno pametan i dobro pamti, koliku su ulogu, primjerice, imale serije „Karađorđe“ i „Vuk Karadžić“ emitirane sredinom 80-ih godina na homogeniziranju srpskog nacionalnog korpusa i mobiliziranje uoči nadolazećih „godina raspleta“!

Sarajevo film festival je najvažnija regionalna platforma za promociju filmsko-televizijskih formata i jedna ozbiljna, ambiciozna i rastrošna firma kakav je Telekom Srbije ne može sebi dopustiti luksuz da je maksimalno ne iskoristi. Pogotovo što istu energiju ulaže i „dušmanska“ United Media Group koja je ove godine na SFF stigla sa velikim adutom, regionalnim blockbusterom, filmom Dragana Bjelogrlića „Čuvari formule“. Reklo bi se da su buka i bijes oko Bajićevog „Halijarda“ donekle gurnuli u drugi plan Bjelogrlićev ambiciozni i uspješni filmski projekat?

A organizatori Sarajevo film festivala, šta ćemo sa njima, treba li ih „spaliti“, kako su zahtijevali lideri sarajevskog „novog patriotizma“, predvođeni kočopernom kič-gradonačelnicom Benjaminom Karić? Ne, nipošto, treba ih samo pustiti da se malo prže poput fudbalera na stadionu u Tuzli kojima Telekom Srbije određuje satnicu igranja utakmice, pokrovitelje, sponzore...

[Krokodil Behko]

KOLUMNA KOJA JE POTRESLA SARAJEVO: Načelnika Centra Srđana Mandića smjenjuju jer je Srbin; iz istih razloga Bogić Bogićević nije postao gradonačelnik Sarajeva!

Piše: SENAD AVDIĆ

U prošli petak Denis Bećirović, član Predsjedništva BiH, imao je radno-protokolarnu vizitu u sarajevskoj bolnici, posjetio je bolesne Muniru Subašić i Abdulaha Sidrana. Istog je dana umro pisac Marko Vešović, a Bećirović se nije ni sjetio ni slovceta saučešća porodici napisati i poslati. I manjim i besmislenijim povodima Bećirović dadne oduška svojoj ispraznoj skribomaniji, ali, eto, ovog puta se to nije desilo.

Na izborima održanim odmah nakon rata Vešović i Bećirović bili su kandidati iste političke familije, koja se zvala Združena lista, prvi kao član SDP-a BiH, a drugi ispred „reformisanih reformista“ Selima Bešlagića. Tih sam godina od Nijaza Durakovića, tadašnjeg predsjednika SDP-a BiH, prvi put čuo za „junošu“ iz Tuzle, socijaldemokratskog dečka koji obećava. Bećirović je imao izdašnu pažnju tokom predizborne kampanje, novo, poput bulke rumeno, lice SDP-a smješkalo se sa bilboarda i druge propagandne robe široke potrošnje. Dvije i po decenije kasnije, Marko Vešović, niti bilo ko drugi ko ne pripada „bošnjačkom kulturnom i vjerskom krugu“ ne zanima „pragmatičnog“ Bećirevića, jer mu takvi ni za šta što njega interesira ne mogu koristiti.


„Načelnik Mandić je na nekim sastancima bio mahmuran, osjeti se alkohol kada sa nekim sjedite, pogotovo u toku dana“. Ovim je riječima Jasmin Ademović, predsjednik lokalne podružnice Naroda i pravde, objašnjavao razloge zbog kojih ta stranka (kobajagi prkoseći svom šefu Elmedinu Konakoviću) ultimativno zahtijeva smjenu načelnika Općine Centar Srđana Mandića.

Pričalo se u ratu, a ponečemu sam od toga bio i svjedok, da je Alija Izetbegović zakazivao sjednice Predsjedništva BiH ovisno o „raspoloženju“ Nijaza Durakovića. Da je čak imao i uhode koji su mu iz kafana slali habere u kakvom je Nijaz „stanju“. Aliji je odgovaralo da je što trjezniji jer je tada, što znaju svi njegovi kafanski partneri, Duraković šutljiv, popustljiv, odsutan, nekonfliktan. Ali, kada je pripit, ili „onako“, Nijaza se nije dalo lako ućutkati, nadgovoriti, ili preveslati. Iz Durakovićevih usta sam slušao kako je jednom ne baš sasvim u šali kazao: „Najbolje bio bilo, Alija, da uvedeš alko-test, pa da pušemo prije početka sjednice. U mom slučaju bi se vazda palile zelene lampice, na tvoje zadovoljstvo“.


SRĐANE, JOVANE, DRAGANE!
Tri decenije kasnije, jedan lokalni politički nasilnik, Ademović, genetski i nikako drugačije predestiniran, traži ostavku kolege koji tukne na mamurluk i bazdi na (sinošnji) alkohol. Naravno, odbaciti će to zagovornici Mandićeve smjene i tvrditi da ih motivira isključivo(ne)rad, (ne)sposobnost, (ne)kompetentnost... načelnika općine. A Centar je, prema procjeni dobro upućenog fanatika nekretnina Bakira Izetbegovića, „općina važnija od deset drugih“. Hajdemo ne biti licemjerni ignoranti i nazovimo tu peksinu operaciju pravim imenom: Srđan Mandić, prema mišljenju većine odbornika u Općinskom vijeću, ne može biti načelnik „najvažnije općine“ zato što se zove Srđan Mandić! Svi drugi razlozi koji su u opticaju (pa i alkoholna isparenja, ili fušerske radne navike) su efemerni i providni izgovori u ovom nacionalističkom igrokazu.

Jasmin Ademović i njegova ekipa smjenjuju Srđana Mandića iz istih razloga zbog kojih je prije tačno tri decenije, usred rata, Alija Izetbegović smijenio Dragana Vikića sa komandantske pozicije u Specijalnoj jedinici RMUP-a, a na njegovo mjesto instalirao Jasminovog oca Kemala Ademovića. Uz sitnu razliku: Vikić nije smijenjen zato što je Srbin, nego zato što nije Bošnjak!

Zato što nije Bošnjak, nego je Srbin, i Bogić Bogićević je prije dvije godine „izvisio“ u unaprijed izgubljenoj, odnosno namještenoj utakmici za gradonačelnika Sarajeva. Nacionalističkim zvrčkama i poslaničkim marifetlucima nove generacije „političara“ (Ademović Karić, Čengić; Deljković, Skaka; mala je razlika među njima, ako uopće postoji) Gradsko vijeće Sarajeva je po prvi puta u novijoj povijesti ovog grada potpuno ostalo bez Srba.

Idemo dalje, prije dvije godine na Sarajevo film festivalu prikazana je igrana serija „Vreme smrti“ snimljena prema romanu Dobrice Ćosića, ideologa genocida i predsjednika države koja je u proljeće 1992. godine napala Bosnu i Hercegovinu. Niko se nije osvrtao na taj potencijalno nezgodan događaj, osim notornog Muharema Bazdulja koji se negdje tih dana zajedljivo priupitao zašto u Sarajevu može proći Dobrica Ćosić a ne mogu on i Kusturica. Pa, kako se onda desila ovolika frtutma prije petnaestak dana nakon prikazivanja djelića jednog drugog problematičnog srbijanskog filma?. Evo kako: prije dvije godine direktor SFF-a je bio Mirsad Purivatra, koji po više osnova nije sumnjiv, a danas je na tom mjestu Jovan Marjanović, koji je prvoborcima sarajevskog „novog patriotizma“ sumnjiv po mnogo osnova! Kao što u njihovom doživljaju patriotizma načelnik najvažnije općine ne može biti Srbin, to ne može biti ni direktor najvažnije kulturne manifestacije.

Ovdje pod tim terminom podrazumijevam etnički, ili partikularni patriotizam kojem je svojstveno i koji se hrani stvaranjem unutrašnjih i vanjskih neprijatelja.

BEĆIREVIĆ KAO FOREST GUMP
Pravi spomenik ovom obliku „patrotizma“, etničkog koji graniči sa šovinizmom, podizao je tokom nedavne posjete Unsko-Sanskom Kantonu rečeni Denis Bećirović, koji se sve više pretvara u Foresta Gumpa ovdašnjeg poltičkog bestijarija. Razmetao se bošnjački član Predsjedništva BiH prpošnim parolama u Cazinu, slao borbene motivizirajuće govore iz Bužima, svakim javnim nastupom izlazio iz okvira pristojnog i državničkog rakursa. Pri tom je ovaj profesor sa doktorskom tezom o odnosima u Rijasetu Islamske zajednice nakon Drugog svjetskog rata, zanemario činjenicu da se u tom kantonu nalaze i neke druge općine i naselja, poput Bosanskog Petrovca, Bosanskog Grahova, Martin Broda. One su Bećiroviću zadnja rupa na nacionalističkim diplama iz koje pušta iritantne zvukove.


Nedavno je i kod nas prevedena i objavljena knjiga francuskog historičara Xaviera Bougarela „Kod Titovih partizana/Komunisti i seljaci u Bosnakoj Krajini 1941-1945“ (Izdavač „Udruženje za modernu historiju“). Autor istražuje jedinstven fenomen u Drugom svjetskom ratu: kako je na prostoru Bosanske Krajine, nakon strašnih pokolja u bratoubilačkom ratu, zahvaljujući pomiriteljskoj misiji i dalekovidoj politici Narodno-oslobodilačkog pokreta, stvoren embrion buduće slobodne teritorije, pa potom Bosne i Hercegovine i na kraju AVNOJ-evske Jugoslavije. „U ovom ratu će pobijediti ona vojska ispred koje narod ne bude bježao“, bio je credo partizanske borbe koja je u sebi sadržavala i projekciju socijalnih, međunacionalnih odnosa u budućoj zajednici. „Kada sam nedavno odveo oca u bolnicu u Bihać doktor me je pitao zašto ga ne vodim kod Dodika u Banjaluku“, svjedočio je ovih dana na teleleviziji Srbin iz Bosanskog Petrovca. Čija je on briga? Bećirovićeva očigledno nije.

Slovenački filozof Slavoj Žižek nedavno je pisao o stanovitim „zastranjenjima“ koje je uočio kod rukovodstva u Ukrajini , njihovom sektašenju, korupciji, nacionalističkoj isključivosti. Ne krijući enormne simpatije prema oslobodilačkoj borbi Ukrajinaca, Žižek (ih) je upozorio:

„Kao i kod svih pokreta otpora od Francuske revolucije do evropskih partizana u Drugom svjetskom ratu u ratnim okolnostima se određuje politička supstanca poslijeratnog društva“. On je apelirao da se uspostavi „ narodni front u koijem ima mjesta za sve, od LGBT + ljudi do ljevičara koji se protive ruskoj agresiji“.

POZITIVNA DISKRIMINACIJA
Barem su dvojica istaknutih bošnjačkih intelektualaca, Muhamed Filipović i Nijaz Duraković, doktorirali na političkoj filozofiji Vladimira Iliča Lenjina. U Lenjinovoj recepturi za rješavanje međunacionalnih odnosa stoji da u multinacionalnim državama „manjim narodima treba presoliti, a velikim nedosoliti“. To će se kasnije nazivati pozitivnom diskriminacijom.

U ovdašnjoj novijoj praksi većinskom je narodu pripadalo i bivalo dopušteno sve, a manjinama samo ono što im po zakonu pripada. Kako sada stvari stoje, uskoro će ostati uskraćene i za to.

/Analiziraj.ba/

[insomnia]

Kakva gomila gluposti

[Masamune]

Ovaj dio u vezi Denisa je blago rečeno pretjeran.

Upravo te priče idu u korist onima koji Denisa etiketiraju "da je previše zelen" koje dolaze i iz SDP-a iznutra. Isto i u vezi Čengića, a samo njih dvojica trenutno održavaju stranku u životu na osnovu njihovih glasača. Jedina istina je da su obojica kompetentniji od Nikšića i mislim da ih on smatra prijetnjom u kontekstu šurovanja sa HDZ-om i SNSD-om.

Ne znam koji je motiv autoru da tako nešto piše, ali je to loše. Jako loše.

[Zizi]

Očito su počele pripreme za novog predsjednika SDP-a.

[Koraci_u_noci]

To ti je kad se nacionalnost izdize na nivo karakterne osobine. A sto je neko neradnik, nesposoban, neznalica, to nema veze

[Zanki]

Boris Postnikov, jedan od najboljih kolumnista

Blef-help

Jordan Peterson nije, kao što glasi konsenzus, kritički intelektualac koji se spretno prilagodio suvremenom dobu, otkrio društvene mreže i popularnost self-helpa, pa sada njima vješto barata kako bi proširio svoje ideje. Upravo suprotno: on je proizvod izdavačke i medijske industrije koji se pozom kritičkog intelektualca pozicionira na tržištu influensera


Jordan Peterson operira kao medijski stroj za proizvodnju kontroverzi i skandala. S "kulturnim marksizmom", terorom političke korektnosti i pravima transrodnih osoba odavno se obračunao. Intelektualni heroj alt-rightera, frustriranih tinejdžera i vaše prve susjede, navučene na self-help bestselere, sada napada ideju klimatskih promjena ("Velika klimatska prevara!"), zamisao gradova prilagođenih pješacima ("idiotski birokratski tirani" žele nas kontrolirati!) i vlastiti univerzitet u Torontu, koji je svog najpoznatijeg profesora uputio na tečaj pristojne onlajn komunikacije. I uzalud mu klimatski stručnjaci ukazuju na to da barata pogrešnim podacima, uzalud urbanisti pojašnjavaju da iza koncepta tzv. 15-minutnih gradova ne postoji nikakva zavjera, uzalud kolege iz Toronta ponavljaju da problem nije u sadržaju, nego u načinu na koji istupa. Uzalud, jer ovdje zapravo i nije riječ o raspravi: na kraju dana broje se klikovi, shareovi i viewovi, mjeri se trending i računa engagement. Na radost milijunske internetske publike, od Amerike pa do Hrvatske. Gdje, usput budi rečeno, Petersonova self-help senzacija "12 pravila za život" već pet godina vlada listama najprodavanijih knjiga, a njen nastavak "Izvan reda" – koji nam donosi "još 12 pravila za život" – prati je u korak.

E baš oko tog nastavka nastali su ovih dana kontroverza i skandal oko kojih se Peterson – začudo – nije oglasio. Nakladnička kuća Penguin lansirala je naime paperback izdanje globalnog hita, nanizavši na stražnjoj stranici, kao što pravila industrije nalažu, nekoliko promotivnih blurbova. Izbor je pao na isječke iz dosadašnjih kritika. Suzanne Moore iz Telegrapha, saznajemo tako, smatra da ova knjiga donosi "mudrost u kombinaciji s dobrim savjetima". Za Johannu Thomas-Corr knjiga je "uistinu prosvjetljujuća i često pronicljiva". "Filozofija smisla života", poručuje James Marriott, "najlucidnija i najdirljivija proza koju je Peterson do sada napisao". Samo, onda su se na društvenim mrežama javile dvije citirane kritičarke i jedan kritičar. Pa je Moore podsjetila da u svojoj kritici zaista spominje Petersonovu "mudrost", ali spominje i to da je njegova mudrost "budalasta". Pa je Thomas-Corr upozorila da u njenom tekstu, osim onih nekoliko citiranih riječi, stoji da je knjiga "nenamjerno komična", da njen autor naprosto "lupeta" i da njegova nesposobnost da se suoči s kontraargumentima djeluje "kukavički". Pa je Marriott napomenuo da "Izvan reda" jeste opisao kao "filozofiju smisla života", ali je napisao i to da je filozofija "suluda", dodavši na kraju svog tweeta, čisto da ne bude zabune: "Kritika ove mahnite knjige vjerojatno je nešto najnegativnije što sam napisao u životu." Ili – kao što bi rekli u Penguinu – hajde da skratimo: džungla negativnih kritika, pomoću nekoliko opuštenijih intervencija, skresana je na mjeru privida sveopćeg oduševljenja. A takva bi reklamna taktika bila problematična čak i da prvo od 12 novih Petersonovih "pravila za život", sabranih u "Izvan reda", ne glasi: "Nemoj olako klevetati društvene institucije i kreativna postignuća."

Nakon što je Penguin oklevetao instituciju književne kritike i kreativna postignuća kritičara, anglofonim se medijima zakotrljala razbrbljana rasprava. Jedni su digli frku, spominjalo se etiku, revoltiranim priopćenjem oglasio se čak i britanski sindikat autora. Drugi su podsjećali na to da je vađenje iz konteksta ionako temeljno pravilo blurbanja, staro koliko i sam paraliterarni žanr. Treći su, opet, kontekst proširili, poput novinarke Atlantica Helen Lewis, koja u tekstu "Problem s blurbovima postaje sve veći" upozorava da blurbove više ne možemo čitati kao usputni reklamni privjesak okačen na korice knjige. Danas su, tvrdi ona, postali itekako važno oruđe superstar-sistema izdavačke industrije koja prelazi iz doba "kritičke kulture" u internetski kodiranu eru influensera. Svatko je, ukratko, rekao ponešto, osim onoga tko obično ima ponešto za reći o svačemu: oko toga kako je njegova knjiga prekršila vlastito prvo pravilo Jordan Peterson se, rekosmo, nije oglasio. Dobro, reći ćete vi, zašto i bi: nije on birao blurbove niti je odgovoran za Penguinove uredničke odluke. Ali na nevolju, ni iz londonske izdavačke kuće o skandalu nismo čuli ništa. Lišena glasova s druge strane, jedna mala ljetna kontroverza oko koje se nakratko povela nešto veća rasprava – o stapanju reklame i kritike, o transformacijama izdavačke industrije, o literarnim influenserima i intelektualnim superstarovima – utonula je tako u fazu zamiranja. Kritičari i komentatori kazali su svoje, Peterson i Penguinovi menadžeri svoje su odšutjeli. Jedini glas koji bi tu još vrijedilo čuti pripada, valjda, izdavačkom proletarijatu, svim onim slabo-do-podnošljivo plaćenim asistentima urednika, proofreaderima i copywritericama, svakodnevno zaduženima za marketinšku proizvodnju literarnih superstarova. Ali što da se radi: i njih na šutnju obavezuju Penguinova korporativna pravila.

E pa izgleda da ovog puta ipak imamo sreće. Upoznajte Louise Willder: duhovita Londončanka već 25 godina radi kao copywriterica u Penguinu, a u tom je periodu nakuckala oko pet hiljada blurbova. Tako barem kaže kratka biografija u njenoj prvoj autorskoj knjizi, koja je pod naslovom "Blurb Your Enthusiasm" objavljena prošle godine. Pa čak i ako nam Willder – kao ni njene kolege i kolegice – neće reći ništa o aktualnom skandalu, ovom je knjigom rekla dovoljno. Zabavno je to svjedočanstvo iz samog srca izdavačke industrije o tome kako izgledaju marketinške taktike, uredničke intervencije, dobro naciljane uvodne rečenice i – naravno – blurberske udice na koje se zatim hvata milijunska publika superzvijezda Petersonova kalibra. I mada Petersona izravno ne spominje, onda kada piše insajdersko poglavlje o self-help literaturi Willder kao da slika njegov portret. Jer kada ona govori o tome kako je nekoć prezreni žanr samopomoći evoluirao u glavni poligon poduke "dobrog življenja", na pamet nam odmah padaju Petersonova "pravila za život". Kada nas ona upozori da su "brojevi ključ self-helpa", sjetit ćemo se da njegovih pravila ima dva puta po 12. Kada nam ona objašnjava da se knjige za održavanje kućanstva zapravo bave anksioznošću – jer "dok je svijet u kaosu, te se knjige fokusiraju na ono što možemo kontrolirati" – pred očima nam je jedno od njegovih najpoznatijih pravila: "Uredi svoju kuću prije nego što kritiziraš svijet." Kada nam ona ukazuje na nijanse "prijatnih riječi i savjeta lišenih dociranja" u priručnicima za roditeljstvo, shvaćamo da on vlastitu adolescentsku publiku targetira upravo tim, fino izbalansiranim tonom nenametljivog prijateljskog autoriteta. I tako dalje, i tako dalje: sve do osnovne self-help formule "problem-rješenje-obećanje" na kojoj, nije teško prepoznati, počivaju oba Petersonova bestselera. Ima zato nečeg otrežnjujućeg u čitanju knjige jedne Penguinove copywriterice dok skandal oko knjige jednog Penguinovog superstara jenjava. U pozadini Petersonovog križarskog pohoda protiv koncepta klimatskih promjena, "kulturnog marksizma" i prava transrodnih osoba, najednom se ispostavlja, leži gola jednadžba izdavačkog uspjeha.

Ambiciozni tvorac "pravila za život", postaje jasno, samo slijepo slijedi žanrovska pravila, ista ona na kojima počivaju priručnik za dekoriranje dnevnog boravka i zbirka savjeta za hendlanje klinaca. Njegov onlajn aktivizam tek je propusnica za izdavačku eru internetskih influensera. Drugim riječima: Jordan Peterson nije, kao što glasi konsenzus, kritički intelektualac koji se spretno prilagodio suvremenom dobu, otkrio društvene mreže i popularnost self-help žanra, pa sada njima vješto barata kako bi proširio svoje ideje. Upravo suprotno: on je puki proizvod izdavačke i medijske industrije koji se pozom kritičkog intelektualca pozicionira na pretrpanom tržištu influensera. Ne otkriva li, naposljetku, ovaj skandal oko književnih kritika srezanih na reklamne blurbove upravo to: mjesto na kojem se kritički stav preparira, podvrgava marketinškim mehanizmima i prilagođava zahtjevima tržišta? I zato, dok Jordan Peterson mudro šuti, vrijedi poslušati što ima za reći Louise Willder. Poluanonimna copywriterica Penguina valjda zna. Ona ga je stvorila.

[Pasaga]

Pratim ovog Kukica odavno
Tip se mjenja sa vremenom,vjetrom
Nesto sto je najopasnije,ima pristup medijima,lafo dobronamjeran




https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/32 ... onije.html

vrjedi ovom stivu poklonit 20-tak min.
pa procjenite sami

[Krokodil Behko]

KOLUMNA VEDRANE RUDAN: Nakon masakra koji im je u planu, Izrael će Židovima postati njihova vlastita Gaza

Piše: Vedrana Rudan

Neke su činjenice kristalno jasne, ne od jučer. Izrael je fašistička država. Gaza je ogroman koncentracijski logor u kome skapavaju Palestinci baš onako kako su nekad Židovi u Auschwitzu. Zapad, ma što to danas bilo, na čelu s Amerikom za koju ne znamo da li njezina industrija oružja služi Netanyahuu i kompaniji ili Netanyahu i kompanija služe njoj, obavit će ogroman “posao”.


Mi “civilizirani” Evropljani, zapravo bijedne sluge američke, skrećemo pogled s Gaze onako kako već to čine zgađeni, “civilizirani” bijelci kad vide nekog bezubog Ciganina, Ciganku ili njihovu musavu djecu. Tamo daleko, neko ljudsko smeće nema ni struje ni vode ni hrane ni slobode, tko ih jebe. Svi smo mi nadljudi na čelu s Amerikom, o Izraelu da se ne govori. I tako sedamdeset i pet godina.


Danas ili sutra ili prekosutra “rasplest” će se agonija Palestinaca, toksičnog neljudskog otpada. Problem će konačno riješiti Izrael kome je, kako fašističkoj tvorevini naklonjeni mediji pišu, puknuo film. Dosta je bilo. Izraelski fašisti, ne, nije to samo Netanyahu, misle da je došao čas kako uostalom Gazu treba razoriti.

Žao mi je Židova jer zaista ne znaju što čine ako to učine. Nakon zločina koji misle počiniti postat će i ostati prokleti. Ni jedan Židov ni jedna Židovka neće moći opušteno izaći iz Izraela i odletjeti u bilo koji dio svijeta siguran ili sigurna da će se vratiti doma živ ili živa.


Nakon masakra koji im je u planu Izrael će Židovima postati njihova vlastita Gaza. Naravno da će, bogati su, imati i vodu i struju i hranu ali može li bilo koje ljudsko biće živjeti i preživjeti mržnju koju će probuditi u milijardama ljudi diljem Kugle? Ili će ipak poludjeti?

Ne govorim napamet. Zločin nad zločinima koji će biti i veći i strašniji od Holokausta ma što Židovi o tome govorili pretvorit će im život u pakao. Već danas, što će tek biti kad nad Palestincima provedu konačno rješenje, nazire se njihova sudbina. Trenutno se Židovi u Njemačkoj ne usuđuju pustiti svoju djecu u vrtić jer nisu sigurni da bi ona taj izlazak iz kuće preživjela. Zatvara se Louvre, Versailles…

To se dešava danas u Njemačkoj. To se dešava danas u Francuskoj. To će se dešavati i u Kini, Australiji, na Madagaskaru, Madridu, Ženevi, Indiji… U svakom dijelu Kugle Židovi će uskoro biti meta. Ne, ne, ne, neće samo “muslimanski teroristi” biti strijelci. Židovima koji izvan Izraela prežive masakr u Gazi jedini će spas biti odlazak u Obećanu zemlju, među svoje, ne uvijek i među sebi slične.

Nisu svi Židovi esesovci 21. vijeka, daleko od toga, ali će to jako teško moći bilo gdje dokazati ako se dogodi ono što planiraju oni drugi. Istrebljenje Palestinaca, nemojmo se zavaravati, nije samo Natanyahuov i Bidenov plan. Ništa se ne bi dogodilo da stotine tisuća Židova ne žele pobiti nesretnike kojima su oteli zemlju.

Ne razmišljaju o svojoj budućnosti i budućnosti svoje djece. Ne znaju kako je to živjeti u Gazi, ne znaju koliko je suludo kad sam sebi u ime profita i ludila generacijama onih koji dolaze kopaš grob u kome će živi trunuti.


Jasno mi je da misle kako je svijet sedamdeset i pet godina žmirio i kako će žmiriti i dalje. Ja, možda sam jedina na svijetu, u to ne vjerujem. Židovi, žao mi vas je jer obuzeti mržnjom ne vidite da ima ljudi na ovome svijetu koji mrze vaš fašizam.

Ne, ZLOČIN koji planirate neće vam biti oprošten ma koliko amerika stajalo iza vas. Milijarde nas nismo Amerika. Milijarde nas mrzile smo Hitlera onako kako danas mrzimo vas ako učinite odvratni, u konačnici ipak samoubilački korak.

Očito, moćni ste a moćni ubijaju i ubijat će nekažnjeno. Nekažnjeno? Ponavljam, kad diljem svijeta milijarde krenu u boj protiv vas i mesa vašeg mesa ma gdje ono bilo možda će vam pasti na pamet da su u onoj razorenoj Gazi živjeli ljudi poput vas koji su patili onako kako ćete vi patiti dugo, dugo, dugo, dugo, dugo…

Židovi, kako vam nije jasno da vam se ovaj zločin nikad neće isplatiti? NIKAD!

(Rudan.info)

[ironman]

Vedrana ostroumno.
Moze napisat zajebanciju o kojoj ce brujat region a moze secirat politiku na nacin na koji ovdasnji politicari djeluju bezmudo.

[Krokodil Behko]