Kako i gdje ste proveli rat

[Beni]

U Inostranstvu. Vartila se sa lovom. I sad glumim patriotu...

I ja isto.

I.ja al ne glumim patriJotu

[baton]

Ljudi sve me više nerviraju boračka udruženja u Federaciji.Proveo sam u ABiH svo vrijeme više od pola po int.jedinicama bio u patriotskoj ligi i to momački.
Nisam dobio nikada marke od te populacije,niti posao niti donacije.Sada ne daju borački dodatak ni na plate ni na penziju.Tako ni mojoj uzoj porodici nisu ništa izašli u susret od zavrsena dva fakulteta niti djeci posao.
Više su mi u RSu izašli u susret od posla i napredovanja u poslu...Dodje mi da promijenim stav o komplet ustrojstvu BiHa tako da budem kontra od ABiH i BiH.

[bosnjakinja]

Mama pobjegla s nama u Sloveniju , otac ostao u ratu,kasnije nam se tek pridruzio

Najgori su ovi sto rata vidjeli nisu a ni njihovi ocevi a glume

[Krokodil Behko]

Ljudi sve me više nerviraju boračka udruženja u Federaciji.


Sada ne daju borački dodatak ni na plate ni na penziju.

Pa ne određuju boračka udruženja, niti odobravaju, nego je to ministarstvo i vlada.

Čak naprotiv, boračka udruženja su pokrenula peticiju, da se vrši pritisak na Vladu, da odobri dodatke na penziju i platu. Ja sam i lično potpisao tu peticiju.

[mishic]

Boračka udruženja su postala male skupine uzurpatora. To su zatvoreni krugovi koji grabe privilegije trošeći ogroman novac i namještajući uskom krugu privilegiranih niz povlastica koje su ostalima apsolutno nedostupne. Mnoga udruženja su na tako lošem glasu do te mjere da borci sve masovnije bojkotuju i obilježavanje značajnih datuma. Vlade im podilaze da bi ih učutkali a i jedni i drugi o borcima brinu kao o lanjskom snijegu.

[Chloe]

Jedna kolegica, Tuzlakinja, bila je u 505. al formiranjem 506. rahmetli komandant Nanić ju je rasporedio kod nas, uz Ramazan je bila u posjeti ovamo. Došla na ideju možda nas dvadesetak idemo na iftar, na kraju je bio iftar od oko 60 osoba.
I posmatrala sam ih sviju, pa uključujući i sebe kao najmlađu tada, fakat smo svi dobro i zdravo, obzirom na sve.
Slušajući ih, isplivala su sjećanja za još dva događaja, koja su nesvjesno potisnuta u zaborav.

Dobro je. Elhamdulillah.

[ironman]

Jedna kolegica, Tuzlakinja, bila je u 505. al formiranjem 506. rahmetli komandant Nanić ju je rasporedio kod nas, uz Ramazan je bila u posjeti ovamo. Došla na ideju možda nas dvadesetak idemo na iftar, na kraju je bio iftar od oko 60 osoba.
I posmatrala sam ih sviju, pa uključujući i sebe kao najmlađu tada, fakat smo svi dobro i zdravo, obzirom na sve.
Slušajući ih, isplivala su sjećanja za još dva događaja, koja su nesvjesno potisnuta u zaborav.

Dobro je. Elhamdulillah.

[mishic]

Zanimljivo ali teško pitanje. U BiH sam ulazio duže od mjesec dana jer u maju 1992. kada sam ja došao, više se nije moglo normalno kretati. Pokušavao sam preko Slavonskog Broda, Gunje pa nazad u Zagreb, Rijeku (okasnio stići jedinicu koja se tu kompletirala pa zalijepila u Slunjskim brdima) potom Split i odatle putem neizvjesnosti koji neki zovu i putem spasa do Fojnice a potom Kiseljaka gdje sam danima pokušavao ka Sarajevu, Visokom ili Travniku a Kordić blokirao a Sarajevo četnici već zatvorili.

I onda se uključio u Armiju RBiH. Nisam siguran jeli to dobro ili loše ali desetine i desetine opština sam prošao tokom agresije. Od Gornjeg Vakufa, Bugojna, Novog Travnika, Travnika, Zenice, Kaknja, Visokog, Breze pa čak jednom i u Sarajevo kroz tunel ulazio. Potom Zavidovići, Maglaj, Tešanj, pa Vareš te onim ratnim putem za Tuzlu, Živinice i Kladanj. U nekim od tih sredina boravio sam i po mjesec i više dana. Crnorječka visoravan, Vozuća i Vlašić su destincije koje, kada bih živio hiljadu godina, pamtio bih kao da su jučer bile i kako ih danas pamtim.

Iskušenja je bilo bezbroj, punktova kroz koje se moralo ali se nikada nije znalo hoće li se ili neće moći proći i jedno zarobljavanje tokom kojega sam se iks puta opraštao i od života i svih koje sam volio i poštovao. Ali eto preživio. A opisivati kako je sve to teklo, prošlo, koliko puta sam se halaljivao i koliko puta je bilo izglednije da neću nego da hoću preživjeti, teško je pobrojati a kamo li opisati.

I da, jednom je poginuo moj imenjak u jedinici a za porodicu i mnoge saborce ta pogibija je bila adresirana na moje ime. Kada bi me poneko poslije toga sretni dobro bi se brecni i iznenadi ali kasnije se to razjasnilo. A porodica kao i svaka porodica u ratu, žalili su, plakali, nadali se da nije tačno ali i čekali ili da me donesu ili da se vratim... I eto ja se vratio tada živim roditeljima, djeci od 2 i 4 godine, supruzi, braći, sestri. Mnogi naši nisu se vratili.
A taj osjećaj da kada se vratiš a mnogi se ne vrate pa te prelijeva stid, sram, tuga, pa ti naprosto nezgodno da bi radije činiti se da se ni ti nisi vratio jer i onako si malo vjerovao da ćeš sve to preživjeti. To "sirotinjsko" ratovanje, bez municije, opreme, naoružanja i onako je bilo čista ludost, inat, blef... I tek kada smo imali svega toga dovoljno (poslije Vozuće) rat stade. A danas se vidi da nije trebao stati. Ali bilo suđeno! Šta ćeš?

[dert]

Od Maglaja do Trnova preko brda i dolova

P,S. samo mi je zao sto nisam u Krajini ratovao

[Nice]

E slušaj molim te, žao mu što nije ratovao negdje
Mjesto da je srećan da ga je nešto mašilo