Poezija..stihovi,biografije, knjige,video...

[Anestzijaaa]

[Zanki]

Kako je ovo dobro !

[Arthur Dent]

Ne, ti sad nisi više ona – koja
Osvajaše me nekad; nit‘ ljepota
Privlači mene! To je – bol života
I izgubljena zalud mladost moja.

I kad, ponekad, očaram se tobom,
Gledajuć željno u oči ti sjajne,
Ja tada vodim razgovore tajne,
Ali ne s tobom već sa samim sobom.

Sa slikom one drugarice mlade,
Čije se crte u tvom liku skriše,
S ustima koje ne govore više
I sa očima – blijeskom mrtve nade!

[Shadow]

Zacuo sam muziku, nije ju svirao obrazovan i skolovan muzicar. Bile su to Betovenove sonate, i znas, kada je pristigao onim delovima koji se ne mogu odsvirati bez drhtaja, tamo mu je ruka zadrhtala, i pogrešio je. Tada sam shvatio da je upravo to pravo sviranje, a ne ono tamo dole koje se odvija u koncertnoj dvorani, ona neprirodna i sputana muzika. Ne mogu podneti da tamo gde je vec gotovo nemoguce ostati ravnodusan, jadnik to tako glatko odsvira kao da se ne dogada nista posebno, zatim se digne i klanja se pljesku. Mislim da kod vaznog dogadaja covek mora zadrhtati, kao sto drhti kada prvi put poljubi jedna lepa usta ili dotakne jedan lepi struk. I uzasno osecam kada neko vec moze poljubiti ta usta bez drhtanja i procitati pesmu a da mu glas nimalo ne zadrhti i promukne. Uvek mi je bilo uzasno u necemu biti majstor, a pri tome ne biti poljuljan od lepote stvari.

[Koraci_u_noci]

img_1_1711659147360.jpg

[Shadow]

Lakše je otići nego ostati. Ali je teži teret praznine..
Od tereta ljubavi..."

[Idi]

Što će biti?

Što će biti kad, u meni, poezija zamre?
Smrti sve, kad približe se,
nebo otvori se
i tuge, kao oblake, razvuče,
pa pusti suze da zarose proljeće.
Hoće li tebe nestati iz pjesme,
stihovi hoće li ljubiti,
nježno riječi dodirivati?
Hoće li?
Što će biti kad poezija zamre u meni,
gdje ćeš ostati,
u kojem dijelu se sakriti
od pjesme,
od ljudi,
od mene,
dok tražimo naše
volim te?

Što će biti, kad poezija, u tebi, zamre!?
Kad ostaviš me,
u pjesmama prošlim zatvorenu?
Kad ne napišeš,
kako i u čemu sve, vidiš me?
Pustit ću suze, neka zarose stihove.
Kada ti, nestanem iz pjesme,
stihovi, koga će ljubiti,
nježno riječi dodirivati,
tko ćeš ti biti,
hoćeš li?
Što će biti, kad poezija zamre?
Gdje ćemo ostati,
u kojem dijelu se sakriti
od pjesme,
od ljudi,
od vremena,
dok tražimo naše,
volim te?

Dragana Maneslovic Kreber

[Morgen]

Predobro!

[Shadow]

16_40.jpg

[Koraci_u_noci]

Medo, jesil to novu zbirku izdao

[medvjed23]

Medo, jesil to novu zbirku izdao

Jesam

[ina]

Neka pljuju, nek se gade
neka ogovaraju, nek sažaljevaju
neka mrze, neka tuku
nek se rugaju, i ponizuju
neka kunu, i proklinju
neka vjeruju u što žele
definiraju kako hoće
neka umišljaju
neka izmišljaju
čime god se dosjete
neka prikrivaju
svoj jal,
svoju prazninu

ali ja znam koliko su
moje ruke bile pune

tebe

u kom vidjeh sebe
kao u zrcalu

htjeli ne htjeli
kao što se i svi vidimo
ovim istim očima
- il´ su prazne, il´ su pune! -
pred kojima se, srećom
ma koliko god se dovijali
ma iza čega se skrivali
pod milim bogom
ništa sakrit ne može

Vinko Kalinić

Ovaj čovjek fantastično piše, sposobnošću da se uživi u osjećanja.. drugih ljudi.
Poezija (kao da) govori o homoseksualnoj ljubavi.

[ina]

Nitko ne može odnijeti sve
Vinko Kalinić

Ni vjetrovi, ni oluje
ni bolest, ni ratovi
ni glad, ni odlasci
ni vrijeme koje grize
strašnije no i jedan zub
nitko, nitko ne može
odnijeti sve

ni kiše ne mogu oprati
baš svaki trag

pa i sjećanja kad izblijede
uvijek ostane nešto

u dnu čaše
u ritmu srca
na licu kamena
pod korom zemlje
na dnu mora

nestalo davno
opet bude dio nas

- kako ne!
nečeg dragog prisjeti se svak

čak i pred onim
spomena što vrijedno nije
odmahnuti ćeš rukom
- daj, molim te!

i kad nestanu ljudi
pa i čitavo neko vrijeme
svemir pamti mjesto nas

zadubiš se u dubine,
u visine podigneš li pogled,
okreni se bilo gdje

osjećaš li

koliko je to
s v e

[Shadow]

Šta ti je trebalo da me ne tražiš i da me pronadješ?

Šta ti je trebalo da se u mene zaljubiš i da me doživotno zavoliš?

Šta ti je trebalo da sve najbolje i najgore što si čitala u tolikim knjigama iskusiš na svojoj ljubavi?

Šta ti je trebalo da se samo nasmeješ i u trenutku zavedeš jednog neistraženog, neuhvatljivog, neosvojenog?

Šta ti je trebalo da ti godinama misli počinju i završavaju sa...?

Šta ti je trebalo da ti jedan strašno romantičan, beskrajno nežan, do bola emotivan, toliko okrene život, toliko…
da se i on svakog dana i noći pita: Šta mi je trebalo...?

D3-KFReq-Wk-AEe00r.jpg

[ina]

Raskoš tvoju
Svojom dodirujem dušom
Tekući kroz žilje
Snagom onom istom kojom
Stamen raskamenjuješ

Oči su ti plae i sniju
No korijen tvoj sanja dodir
Još nedoživljen
Željan je ljubavnik u njem
I ne propušta čekanje.

A kamen, a more, a sunce
Tvoje tlo i tvoja kap i tvoj dah
Ta vidi svoje nježno ustremljene ruke
Kaparo moja zelena i plaha
Balerino sva od zraka

O kapari sanjaju sanjari
Irma Kovačić

[Koraci_u_noci]

[Arthur Dent]

I lije na uglu petrolejska lampa
svijetlost crvenkastožutu
na debelo blato kraj staroga plota
i dvije, tri cigle na putu.

I uvijek ista sirotinja uđje
u njezinu svjetlost iz mraka,
i s licem na kojem su obično brige
pređe je u par koraka.

A jedne večeri nekoga nema,
a morao bi proć;
I lampa gori,
i gori u magli,
i već je noć.

I nema ga sutra, ni prekosutra ne,
i vele da bolestan leži,
i nema ga mjesec, i nema ga dva,
i zima je već,
i sniježi.

A prolaze kao i dosad ljudi,
i maj već mirise –
a njega nema, i nema, i nema,
i nema ga više.

I lije na uglu petrolejska lampa
svijetlost crvenkastožutu
na debelo blato kraj staroga plota
i dvije, tri cigle na putu.

[Idi]

Sve bih to - Vesna Đurković



S tobom bih

da se vinem

tamo

gde retki zalaze,

gde ostali ne mogu

i kad bi hteli.

Tamo gde odabrani

slažu

poslednje note

besmrtne melodije.



Mirno bih,

bešumno

u smiraj dana

skupljena,

u tvom krilu

zaspala

da ne osetiš

da sam tu.



Dodirom ti

dah ljubavi prenela,

njome te dozivala,

usnulog tebe

povela,

u nebeski raj.

Čvrsto te grlila

mislima.



Sve bih to

ali ne moram

ništa...

Tu si,

svoj

a samo moj.



Vesna Đurković

[Shadow]

Pati bez suze, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Tašte su suze, a jadikovke
ublažit neće gorki san.

Podaj se pjanom vjetru života,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak neka te mota
u ludi polet vihor lud.

Leti ko lišće što vir ga vije,
za let si, dušo, stvorena;
za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.