"DUŠA"

[Pasaga]

Ako zelis, zamisli da
pjevam ti o necem drugom
o necem sto si vec odavno
mozda htjela cuti
o ljubavi sto traje cijeli zivot
o vjernosti, o braku i o sreci
o odnosu gdje nikad nista
ne pokvari netko treci
Ja nikad nisam znao
pisat' ljubavne romane
jer draze mi je ono
sto u dvije-tri rijeci stane
I zato me ne gledaj tako
i ne zijevaj
znam da ti je dosadno
al' ipak sa mnom pjevaj
Ref. 2x
Obicnu ljubavnu pjesmu
obicnu ljubavnu stvar
sto kraja nema, a ni pocetka
a-la-la-la-la-la-la-la
Ja znam da ova pjesma
nece nikada promijenit' svijet
i isto tako znam da od nje
ljudi nece zivjet bolje
al' mozda ipak nekom bit' ce draga
i sigurno zabraniti je nitko nece
jer u njoj nema nista
sto na neku drugu stranu skrece
Odavno vec nestali su
nasi ulicni heroji
svako gleda svoje
svako tjera svoje
svak' se boji
I zato me ne gledaj tako
i ne zijevaj
znam da ti je dosadna
al' ipak sa mnom pjevaj .......

[Biba]

idu daani
idu daani..
joj sto brzo idu dani..
eli eli lamah sabakhtani...

[Pasaga]

Budi vječni valcer vir...Vrtlog vjetra nek te vije
Budi melodije dubok mir... Budi sunce poezije

Budi sve što ja ne mogu...Što mi drugi zgazi, uze
Vrati u ljubav vjeru Bogu...Vrati vatri iskru suze
...

I daj duši svojoj strepnju... Neka čezne, ljubi, pati
Daj ljepoti smrti zebnju...I u ljubav vjeru vrati

Budi suza na dnu mora... Što je osmijeh oka krije
Budi zubor sa izvora budi sunce poezije.....

[Pasaga]

Ko sam? Šta sam? Samo sanjalica
kojoj oko ispi magle let.
I svoj život uzgred, tužna lica,
ja proživjeh uz ostali svijet.

I s tobom se ljubim po navici-
mnogo puta već se ljubih s drugom,
k'o da krešem vatru po šibici,
nježne riječi šapućem ti dugo.

"Draga moja", "mila", "znaj, dovjeka"-
duša hladna ostaje u svemu,
kad se darnu strasti kod čovjeka,
nema više istine u njemu.

Zato moja duša i ne preza
od ljubavi ledom zalivene,
ti si moja lutalica breza
sazdana za druge i za mene.
Ali uvijek, tražeć srodnu sebi,
mučeći se bez nježnosti pune,
nimalo se ne ljutim na tebe,
nimalo te i nikad ne kunem.

Ko sam? Šta sam? Samo sanjalica
kojoj oko ispi magle let,
i voljeh te uzgred, tužna lica,
isto tako k'o ostali svijet.

[sann]

Sve svoje dane i noci,
poklanjam tebi sto nikad neces doci.
Poklanjam tebi i zivot svoj,
iako nikada neces biti moj.

Dugo sam lutala,
predugo patila,
odjednom zacutala,
prekasno shvatila.

Da ljubav nije parce papira,
vec duge noci koje ne daju mira,
svi oni cudni sapati duse,
koji znaju snove da sruse;
koji te dizu,koji te nose,
lepe i teske dane donose.
Sve one suze,sve one boli,
jer tesko je kad srce voli,
nekog dalekog,nekog ko nije tu,
kada mu pokloni ljubav svu,
kad kaze "i u dobru i u zlu",
kad zeli da je uvek tu,
u svakom nestvarnom i neznom snu.
Al' zivot je surov,a ti si na dnu.

I dzaba se trudis,
sve vise ludis,
dzaba se skrivas uvek te nadje,
ono sto je srcu najsladje.
Zivi u tebi,prati te svuda,
da ni ova glava luda,
ne zna kud ide,ne zna sta radi,
a dusa bi da se sladi.
Ona bi htela da voli tebe,
vise od svega,vise od sebe.
Ona bi htela tebe da ima,
da glasno tada vikne pred svima.
Da nista uzalud bilo nije,
da srce vise ne mora da krije,
ono sto oseca,ono sto zeli,
da vise ne mora da te deli,
da zna da nije vise na dnu,
i da ces zauvek ostati tu...

[Terasa svjesti]

Duša nije na prodaju .

[Pasaga]

Kada bi jutra znala kakav se budim,
kad bi noći znale kakav liježem,
kada bi dani znali kako ih provodim.
kad bi noći znale kako ih podnosim...

niti bi jutra svanula,
niti bi noći tamu svoju raširile,
a dani, dani bi nestali...

[Pasaga]

voljeni
reci mi
kuda to Dusa odhodi
kad se potrosi ?
vrati li se.. kao voda Vodi ?

pozeljeh evo
da ti sapnem ime
zaustih.. al nestade glasa.. lagahno klonula mi glava
zazmurih samo
ukocenim tijelom prodje tihi drhtaj
u okrillje, mehko kao usne tvoje..
poput pahuljice primila me trava

gledah tako Nebo ..
ukraseno zvijezadama prosutim
gledat cu jos dugo.. neobicno Slutim
zauvijek, moj Mjesec Srebrni.. veceras .. sutra
i ostat cu u travi.. nejaka i nepomicna
dok me ne probudis izmedju Snova i Jutra..

voljeni
srce je hudo bacila djevojcica..
duso moja
ruke su ove
cuvane
samo za tvojega lica.

[Pasaga]

.nekoliko minuta smo šutjeli predani mislima i očekujući da ono drugo započne razgovor. Ali, zar postoje riječi koje mogu izraziti razumijevanje dok se zbiva među zaljubljenim dušama? Postoje li glasovi i rečenice koje preko usana i jezika mogu približiti srca i umove? Zar ima ičeg uzvišenijeg od onoga što usta izgovaraju i čistije od onoga što glasne žice treperenjem izražavaju? Nije li to šutnja u kojoj zrake jedne duše obasjavaju drugu, koja šaptanje srca nosi drugome srcu? Nije li to šutnja koja nas iz vlastitih bića izdvaja, pa plovimo neograničenim pro-storom duha primičući se samim anđelima, osjećajući kako nam tijela ne mogu napustiti tijesne tamnice i da ovaj svijet nije ništa do daleko izgnanstvo?

[sann]

Odavno me čekaš
dušu da ti predam ,
krv da proključa sva u meni ,
u nebo me vini
il o zemlju smrvi
da sve svoje pesme tad poklonim tebi.
Evo , klečim pred oltarom tvojim,
mač na rame stavi il odrubi glavu ,
nek sve oživi ili zanemi,
da zagrliš nežno sve dobro u meni....

[Pasaga]

Hoću da te ljubim, da prođe
sve loše, što su ti ikada rekli.
I kad po tebe zli mesec opet dođe,
bez straha se mojom ljubavlju prekri.

Hoću da te grlim za svaki onaj put
kad nije imao ko da stane uz tebe.
Kad ti je neko hladan i sasvim krut
posek'o snove mlade, još pre berbe.

Hoću da ljubim sve te ožiljke tvoje
svaki, koji su ti mila ikad, ikad zadali!
Da te čuvam,od onih što ti setu kroje
i koji su tvoju ljubav večito potkradali

[Pasaga]

I srušiše se lepi snovi moji,
Jer glavu tvoju venac sad pokriva,
Kraj tebe drugi pred oltarom stoji-
Prosta ti bila moja ljubav živa!

Cestit'o sam ti. I ti rece: "Hvala!''...
A da li znadeš da se u tom casu
Granitna zgrada mojih ideala
Sruši i smrvi i u pep'o rasu?

Al' ne! Ne vidim od toga ni sena;
Po tvome licu radost se razliva...
I svršeno je! Ti si sada žena-
Prosta ti bila moja ljubav živa!

Ja necu kleti ni njega ni tebe,
Ni gorku sudbu što sam tebe sreo;
Ja necu kleti cak ni samog sebe
Jer ja bih time svoju ljubav kleo.

I našto kletve! Našto ružne reci?
O sreci svojoj covek uvek sniva;
Bol, jad i patnju smrt jedino leci,
Prosta ti bila moja ljubav živa!........

[STEPSKI VUK]

Kada sam tužan, uvijek u mislima odem na napušteno igralište mog djetinjstva. Tamo me čeka mali crnokosi dječak, i želi da ga snažno zagrlim, da neko osjeti njegovu bol i pomračenje svijeta, da plačemo i molimo se zajedno.

Nikad ne napusti ono dijete u sebi. Ako ga budeš ignorisao, ono će se buniti i neće ti dati da živiš.

[sann]

JEDNOSTAVNE MISLI



Gledam te kako niz zelenu padinu rasipas korake ,

zavidim svoj toj travi po kojoj gazis i po njoj hodas ,

promatram te oblake dok ih osmjesima posjecujes

i krivo mi je sto se u tvom pogledu izvijaju i maze .



Ovo je tek dio jednostavnih misli koje kroz mene teku ,

izmedju sna i jave cutim kako ljepotom sladis svijet

i zamisljam koliko se more trudi uljepsati svoje blago ,

sto ravnica cini da se suncokreti stalno tebi okrecu .



Otvaram svoje srce ptici sto na nebu nepomicno stoji ,

pomjeram njen red iz ociju i nudim joj veliku zvijezdu ,

pokrivena sjajnim kapima kise , slijece u moje obrve ,

poklanja mi smisao tankih vidika i svoje srebrno perje .



Kazem naglas , pa sto ako ceznem i ne mogu bez tebe ,

zar se moraju nad mojom glavom skupljati noc i dan

i zasto sutnjom zlatnog kljuna krijemo prastara znanja ,

kad mozemo sjediti i mjesecinu sa svijetom podjeliti .



Polako me stavi u kandje i povede iznad ostrih visoravni ,

izmedju njenog tijela i mene prostruje daleki vijetrovi ,

mimoisli smo velike gradove i njihova zagadjena mjesta ,

preletjeli putnike i na kraju stigli usred ostrva u vremenu .



Tu smo rece i pusti me da hodam zgusnutim zrakom sna ,

sad je i sjenka njenog kljuna zatreperila mojim likom ,

uhvacena milinom svih proteklih uzdaha mog drhtanja ,

izvadi skoljku iz pijeska i bez rijeci na zeleni kamen stavi .



U dodiru kamena i skoljke skrivena je tajna koju zelim znati ,

znam , zagrljaj istinske ljepote nije u letu niti dubini mora ,

on se cuva tamo gdje se ne skuplja mrak , gdje nema svejdoka ,

u zadnjoj niti srca i na izvoru duse , samo u nama samima .

[sann]

Je l' sam ti rekla nekada da je meni,ova daljina,izmedju nas totalno neprimetna. Znas zasto? Zato sto od pocetka verujem u to da cu je nekada preci. Korak po korak,ali cu je preci. Je l' sam ti rekla da ni to,sto imamo odvojene zivote,ne moze da me zaustavi i odvrati ni od cega? Zato sto je zelja da te vidim,samo jednom,toliko jaka da sve ovo sto nazivam preprekama,mada to i nisu,brise. Na trenutak,ali ih brise. I vidis,mozda bas taj trenutak bude onaj gde cu upoznati tebe,a pronaci sebe. Konacno. Mozda taj trenutak bude onaj zbog kog cu,kako sam vec jednom rekla,narednih pedeset godina ziveti lepse. Mozda taj trenutak dozvoli i onaj dugo ocekivani zagrljaj,poljubac u nosic i naslonjenu glavu na tvoje grudi. Samo da oslusnem.Mozda taj trenutak donese mnostvo neocekivanih stvari. Nebitno je. Zato pustam zelju da svakim danom jaca. Da bi bila najjaca i da bi obrisala sve ono sto nas razdvaja. Za taj trenutak. Kada cu ti cutanjem reci sve ovo sto u sebi dugo cuvam. Kada ces u pogledu konacno videti sve ono sto ti mesecima pisem. I kada ces,to jutro,kada se pored mene probudis,shvatiti da je zaista vredelo. I koliko....

[sann]

Hvala ti za svaku reč, ćutanje koje sam samo ja razumela.. Za svaki zagrljaj, poljubac... Dodir bez dodira... Za trenutke kada si jedino ti moju beskrajnu tugu umeo da nasmeješ..
Za ono rečeno i neizrečeno...Za ono što samo tebi smedoh reći... Za dah života koji si udahnuo u moje srce i dušu i konačno dao smisao svemu o čemu sam maštala... Hvala ti što si mi nesavršeno učinio savršenim.. Jer jedino ti si to umeo i još činiš...
HVALA TI... Večiti dečače moj..!

[sann]

O tebi neću govoriti ljudima.
Neću im reći da li si mi samo
poznanik bio, ili prijatelj drag;
ni kakav je, ni da li je
u našim snovima i žudima
dana ovih ostao trag.

Neću im reći da li iz osame,
žeđi, umora, ni da li je ikada
ma koje od nas drugo volelo;
niti srce naše
da li nas je radi nas
ili radi drugih
kadgod bolelo.

Neću im reći kakav je sklad
oči naše često spajao
u sazvežđe žedno;
ni da li sam ja ili si ti bio rad
da tako bude –
ili nam je bilo svejedno.

Neću im reći da li je život
ili od smrti strah
spajao naše ruke;
ni da li zvuke
smeha voleli smo više
od šuma suza.

Neću im reći ni jedan slog jedini,
šta je moglo, ni da li je moglo nešto,
da uplete i sjedini
duše naše kroz čitav vek;
ni da li je otrov ili lek
ovo što je došlo
onome što je bilo.

Nikome neću reći kakva se
zbog tebe pesma događa
u meni večito:
da li opija toplo
kao šume naše s proleća;
ili tiha i tužna
ćuti u meni rečito.
O, nikome neću reči
da li se radosna ili boleća
pesma događa u meni.

Ja više volim da prećutane
odemo ona i ja
tamo gde istom svetlošću sja
i zora i noć i dan;
tako gde su podjednako tople
i sreća i bol živa;
tamo gde je od istog večnog tkiva
i čovek i njegov san.

[sann]

Na mojim usnama pleše vjetar,
dašak mog sna smiješi se nebu
dok moj pogled opijen zvijezdama
luta u noć.

Tako krhka, odsutna i šutljiva
tražim izgubljeni put radosnih ulica
u ovom vrtlogu ludila.....

[KOMESAR]

U životu ne postoji nikakva dužnost
osim dužnosti: biti sretan.
Samo smo zato na svijetu,
a sa svim dužnostima,
svim moralom
i svim zapovijedima
rijetko činimo jedno drugoga sretnim,
jer i sebe time ne činimo sretnima.
Ako čovjek može biti dobar,
može to samo onda
kada je sretan,
kada u sebi ima sklada
dakle kada voli.
To je bilo učenje,
jedino učenje na svijetu.
To je rekao Isus,
To je rekao Buda,
To je rekao Hegel.
Za svakoga je na ovome svijetu
jedino važno
njegovo vlastito najunutarnjije,
njegova duša,
njegova sposobnost da voli.
Ako je ona u redu,
onda je svejedno
jede li se proso ili kolači,
nose li se dragulji ili rite;
onda svijet zvuči zajedno s dušom,
onda je dobro

[KOMESAR]

„...Ljubav nema veze s idealima.
...Znamo i to da divne žene ponekad neobjašnjivo luduju za čimpanzama u ljudskom obliku, a muškarci obdareni svim tjelesnim i duhovnim vrlinama zasljepljeno troše svoju strast na kojekakve žive ženske kosture. Ima u ljubavi još i nešto drugo., u usporedbi s čim ljepota duše, pa i sama čulnost, izgledaju nevažne. Nije istina ni to da je za ljubavno raspoloženje potrebna pjesma, ptica, sutonsko osvjetljenje, šetnje po bezimenim starim uličicama, mjesečeve venecijanske noći i drugi slični kičevi. Ljubav koja se budi prati svoje žrtve i u čekaonici zubara i ne ostavlja ih same niti u klozetu. Pored strasti i sreće glavni elementi ljubavi su užas i strah. Ima kratkih trenutaka kada ljubav sliči na tihi fijuk metka koji proljeće pored uha vojnika, ili pak na onaj trenutak užasa kada lift neočekivano zastane između katova i čovjek ne zna hoće li se srušiti. Sve je to razumljivo ako pomislimo kako se kroz slijepe nagone ljubavi duša upravo sprema na ogromnu žrtvu, na žrtvu tijela i srca, na neobuzdani izljev svih misli, na žrtvovanje časti, police životnog osiguranja, zdravlja, ona dva mala ormarića koja čovjek ima ili palače za rentu koja će se dobiti u miraz, ali iznad svega na žrtvovanje onog doba koje je jedino i jedinstveno blago našeg života, čija je vrijednost neprocjenjiva jer se sastoji od sretnih rođendana, normalnog krvnog tlaka – blago koje pisci nazivaju proteklom mladošću. Pa ipak moramo podnijeti tu silnu žrtvu i nitko je ne može izbjeći jer je u podzemnim jazbinama naše sudbine, tako odredio naš krtični nagon.
...Žrtvi ljubavi prijete dvije užasne opasnosti. Jedna od tih opasnosti je ta što će njena opsjena nestati i taj nestanak učinit će naš život siromašnim, a to je siromaštvo bolnije nego sve muke mučilištva i beznadnije od groba. Druga opasnost nam izgleda mnogo veća: primivši skromno našu žrtvu, predmet naše ljubavi će pristati pripasti nam, ali tek tada ne znamo što kriju tamne dubine njegovog karaktera: jastuke ili zašiljene oštrice? Osjećamo jedino svoj pad.
Što je ljubav?...Ljubav nadoknađuje sve , ali ništa ne može nadoknaditi ljubav. Iako ove riječi zvuče kao neka reklama za jaja u prahu, još nijedan pjesnik nije mogao otkriti više od toga o krajnjoj tajni ljubavi.