Kolumne

[Mohr]

Nula od premijera

Piše: Boris Postnikov, Novosti


Misterij mister Tima i njegova tima napokon je riješen. Ako smo mislili da je problem u tome što premijera nismo izabrali, što nema nikakvog političkog iskustva, što ne govori baš najbolje jezik države koju vodi i što upravlja shizoidnom koalicijom ultrakonzervativnih nacionalista i autističnih fetišista stručnosti dok drugi upravljaju njime, Tihomir Orešković sada nas je uspio razuvjeriti. Jer ništa od svega toga – doznali smo prošlog tjedna, na konferenciji u povodu zatvaranja tzv. balkanske izbjegličke rute – nije problem: to su, naime, rješenja. Ili, u konkretnom slučaju, to su rješenja izbjegličke krize.

Naravno, kada na mjestu premijera imate menadžera – domaćeg mandatara po mjeri stranih kamatara, zaduženog uglavnom za pitanja zaduživanja – onda ionako ne smijete očekivati previše. Samo, to što ne očekujete previše ne znači da nećete dobiti manje od očekivanog. ‘Slovenija je aktivirala šengenska pravila’, strpljivo je predsjednik Vlade pred okupljenim novinarima deducirao malenu, ali nezanemarivu ulogu Hrvatske u zaustavljanju velikog migrantskog vala, ‘to je stvorilo domino-efekt, mi smo to uveli, a uvela je to i Srbija.’ Pa je iz ponuđenih premisa izveo slavodobitnu konkluziju: ‘Danas smo na nuli, sa 3200 migranata, što mislim da je pozitivan rezultat za Hrvatsku.’

Nismo, rekosmo, očekivali previše, ali premijer nam je ipak uspio dati znatno manje. Konkretno, dao nam je nulu. Eto kako politika može biti jednostavna kada se stavi u službu aritmetike. Mislili smo da smo s Oreškovićem na čelu države dobili golemu nepoznanicu, a sada vidimo da je baš ta nepoznanica ključna za rješavanje migrantske jednadžbe. Pišemo nula ulazaka u zemlju, pamtimo 3200 migranata s kojima ćemo još vidjeti što i kamo, dodamo premijera, povučemo crtu – iza nje, u grčkom kampu u Idomeniju, ostaje petnaestak tisuća ljudi osuđenih na prljavštinu, glad, blato i bolest – i rezultat je, jasno, ‘pozitivan za Hrvatsku’. Pa zašto bi se onda Orešković trebao bolje služiti našim jezikom, kada tako dobro barata univerzalnim brojkama? Zašto bi morao izići na izbore, kada ionako vodi domino-politiku bez ikakvog izbora? I zašto bismo mu, naposljetku, zamjerali to što je pristao upravljati ovim galimatijasom na vlasti, kratkim stranačkim spojem još kraće pameti, kada on u svojoj osobi tako elegantno pomiruje obje koalicijske tendencije, virtuozno sljubljujući prijesni ekstremizam i desni ekspertizam?
Pišemo nula ulazaka u zemlju, pamtimo 3200 migranata s kojima ćemo još vidjeti što i kamo, dodamo premijera, povučemo crtu – iza nje, u grčkom kampu u Idomeniju, ostaje petnaestak tisuća ljudi – i rezultat je, jasno, ‘pozitivan za Hrvatsku’

Jer ovdje se uistinu radi tek o ekspertnoj stilizaciji ksenofobne politike, sofisticiranom menadžeriranju sirove isključivosti, preciznoj matematičkoj formuli kojom se operacija oduzimanja posljednje nade onim nesretnicima u masovnom zbjegu računovodstveno prevodi u nacionalni dobitak. To što je Hrvatska samo jedna u nizu država koje zatvaraju svoje granice u ime otvorenog šengenskog prostora – mala domino-pločica koja je u pravom trenutku poslušno pala na testu elementarne solidarnosti – ne mijenja pritom na stvari: nije li, uostalom, svaka pločica podjednako zaslužna za konačni domino-defekt evropske politike? A Tihomir Orešković upravo je idealan egzekutor i promotor takve politike, dovoljno spreman da je provodi i dovoljno spretan da je prevodi iz dominirajućeg defekta u verbalnu defekaciju. Snop političkih osobina njegove premijerske figure – štedljivost, podređenost vanjskim autoritetima, pedantnost, točnost, vrhunska kontrola – čine gotovo pa definiciju onoga što se u ranijim danima psihoanalize nazivalo ‘analnim karakterom’: ima li, zbilja, boljeg kandidata za štedljivo svođenje tisuća ljudskih sudbina na pozitivnu nulu, ima li pedantnijeg kontrolora vanjskih granica, ima li državnika primjerenijeg aktualnoj evropskoj politici? Nejasno je samo kako se točno zove takva politika koja nam ispostavlja besprijekorno čiste račune ne bi li dehumanizirala ljude što ih tjera natrag u smrt: saldo mortale? Ili je u pitanju, jednostavno, analnost zla?

Jer ništa dobro ne da se pronaći u Oreškovićevoj usputnoj najavi, umotanoj u celofan korporacijske komunikacije, kako će se obračunati s ‘biznis-modelom krijumčara’: ako se krijumčarski ‘biznis-modeli’ oduvijek temelje na zaobilaženju zakonskih zabrana, onda ih uvođenje novih zapreka valjda može samo potaknuti. Ništa dobro ne da se pronaći ni u njegovom komentaru kako je novi pristup zapravo humaniji od krijumčarenja ljudi, ‘iako tako ne izgleda’: ako se nešto već na prvi pogled doima lošijim čak i od krijumčarskog kriminala, teško je to prokrijumčariti kao ‘humaniji model’. Ništa dobro ne da se pronaći, napokon, u potpori planu da se konačno rješenje krize delegira Turskoj: ako je baš Erdoganova autoritarna tvorevina prva i posljednja crta odbrane evropskih vrijednosti, onda smo o trenutnom stanju tih vrijednosti vjerojatno doznali dovoljno.

Ali tako to, valjda, mora biti kada na čelo države dođe menadžer zadužen isključivo za implementaciju ružnih nužnih mjera: dobili smo strogi numerički izvod ljudskih tragedija, dobili smo čist račun jedne prljave politike i dobili smo nulu u rubrici humanosti. Možemo, doduše, tu nulu proglasiti pozitivnom, ali ishod je svejedno isti: kada zbrojimo sve dobitke i oduzmemo ljudske gubitke, ostaje činjenica da smo dobili nulu od premijera.

[Biba]

Vala ne đasvi mi se ni premijer ni vlada, ali na nule smo navikli..uzalud se taj razmavo pisanjem...nula od novinara....koji li je ..
I zasto da jednog nepoznavatelja naseg jezika boli k.. za izbjeglice kad ne boli one ciji jezik on jako dobro parla...
Sta oni nisu liiepo poslali avione pa ljude prevezli sebi...

Joj pa da, onda se ne bi obistinilo prorocantvo brace Tarabica...

[drugrankovic]

ne djasvi

[Biba]

ne djasvi

Imitiram dijete zeleno :perezube

[Mohr]

Satiracija

Viktor Ivančić, Novosti


Kad je čula vijest da je novo rukovodstvo Hrvatske televizije ukinulo satiričnu emisiju ‘Montirani proces’, i to uz objašnjenje da se tom emisijom ‘raspiruju vjerske, nacionalne i druge netrpeljivosti’, građanka je na prvu loptu pomislila kako je riječ o klasičnome fašistoidnom potezu. To, naime, uobičajeno rade autoritarci različitih fela, a najzdušnije oni naci-provenijencije: groze se ironije, preziru duhovitost, imaju fobiju od komičnoga, a satiru sotoniziraju i progone bez milosti, smatrajući je izvorom zaraze, bolesnim tkivom na svojim smrtno ozbiljnim društvenim projektima.

Onda se, međutim, građanka sjetila kako je par dana ranije pročitala dosta oštro upozorenje da izraze poput ‘fašistoidnosti’, ‘fašizacije’ ili ‘fašizma’ više ne smije olako upotrebljavati, a ako to ipak bude činila, moguće je da će snositi ozbiljne posljedice. Začudo, prijetnja nije stigla od Tomislava Karamarka, potpredsjednika Vlade zaduženog za policizaciju javnoga života i ideološko discipliniranje pučanstva, već ju je u intervjuu za Hinu isporučio Ivan Kovačić, naizgled umjereni i liberalno raspoloženi zastupnik Mosta.

Pitanje novinara Hine glasilo je ovako: ‘Kako doživljavate optužbe pojedinaca i udruga s ljevice da je u Hrvatskoj na snazi navodna fašizacija društva?’

Odgovor Ivana Kovačića glasio je ovako: ‘Mislim da je to opasna tvrdnja, a oni koji to rade, rade isključivo protiv države.’

Građanka je odmah uočila blistavi primjer nehotične ironije, takav da bi se oko jedne gramatičke nezgrapnosti dala isplesti mala humoreska, jer novinar u pitanju spominje ‘navodnu fašizaciju društva’, pa bi se doslovnim čitanjem moglo zaključiti kako Ivan Kovačić smatra da ‘isključivo protiv države’ rade svi koji tvrde kako je fašizacija hrvatskoga društva ‘navodna’, jer je ona zapravo stvarna.

Građanki bi takav stav bio simpatičan, no jasno joj je da je isti posljedica puke novinarske nepismenosti, te radije između redaka čita ono što predstavnik Mosta doista misli: tko spominje fašizaciju, podriva državu!

Nazoveš li, primjerice, ministra kulture Zlatka Hasanbegovića neoustašom i neofašistom – a građanka to redovito čini, čak i ovom prigodom – deklarirao si se kao neprijatelj hrvatske države. Ne nanosi hrvatskoj državi štetu neofašist na vlasti, nego onaj koji ga takvim prepoznaje.

Građanki se čini da zastupnik Kovačić spada među one koji postupcima jeftine socijalne kamuflaže nastoje pridati težinu suštine. Dovoljno je, tako, da se Zlatko Hasanbegović ceremonijalno samoetiketira kao protivnik fašizma da bismo ga ne samo amenovali za dužnost ministra kulture, nego i sve one koji to smatraju najprozirnijim gestom političke mimikrije proglasili izdajnicima i protudržavnim elementima.

Ipak, građanka nezgodno reagira na prijetnje. Drži ih protugrađanskim i zapravo prostačkim nasrtajima na svoj građanski habitus. Zastupniku Kovačiću se termin ‘fašizacija’ ne mora dopadati, njegovo korištenje može kvalificirati pogrešnim, zlonamjernim ili čak pokvarenim, ali nešto je posve drugo kada mu pripisuje ‘protudržavni’ naboj, smatra građanka, i na taj način kritiku vlasti kojoj pripada proglašava ilegalnom.

Stoga je, nemajući druga posla, skovala priručnu definiciju za osobnu upotrebu: jedan od najeklatantnijih vidova fašizacije hrvatskoga društva jest optuživanje za izdajstvo onih koji tu fašizaciju registriraju. Upravo dok etiketira skupine i pojedince koji ‘rade isključivo protiv hrvatske države’, dok obavlja prozivku za nacionalnu izdaju, zastupnik Kovačić utjelovljuje fenomen koji je, po njegovu cijenjenom sudu, nespojiv s hrvatskim društvom.

No građanka je krenula od ukidanja satiričke emisije na HRT-u i pomisli da taj cenzorski čin ima prepoznatljiv fašistoidni karakter, a dužnosnik Mosta pao joj je na pamet jer se u spomenutom intervjuu Hini ovaj bio raspričao i o satiri. Učinio je to braneći Roberta Pauletića, novopečenoga pomoćnika ministra turizma, i to ovim riječima: ‘Robert Pauletić je vrlo inteligentna osoba i izjave mu nisu niti ksenofobne, niti usmjerene protiv bilo koga druge nacionalnosti. To je naprosto njegov satirični način izražavanja.’

Pauletićev ‘satirični način izražavanja’, koliko se građanka mogla sjetiti, odnosio se na zapis dotičnoga u Slobodnoj Dalmaciji o tome kako je zbog grupe srpskih turista pobjegao iz nekog hotela, te na njegovu poruku turistkinji iz Japana odaslanoj preko Facebooka: ‘Ajde j... mater japansku!’ Tome se može dodati i satirički postupak kojim je duhoviti Pauletić – u nekadašnjem ST-u – izmijenio identitet leša Čedomira Vučkovića, u čijoj je sprženoj utrobi još klokotala Glavaševa sumporna kiselina.

To da novinarski suradnik u zločinu, niži žurnalistički krvnik, postane pomoćnik ministra, građanku uopće ne čudi, slične su kadrovske solucije već postale dio društvene rutine, no silno je intrigira ‘satirično’ obilježje koje se naknadno upisuje u njegova djela. U tom joj je smislu sinula i druga priručna definicija, te ju je poželjela izravno prišapnuti zastupniku Mosta, kada se ovome već diže kosa od mračne terminologije iz Hitlerova doba: fašizacija hrvatskoga društva, Kovačiću, očituje se u navadi da Pauletićeve šovinističke psovke budu predstavljene kao ‘satirični način izražavanja’.

Građanka je danima čekala da se zastupnik Kovačić, poznavalac nijansi satiričkoga izričaja, ili neki sličan samoproglašeni liberal i ljubitelj slobode govora iz vladajuće strukture, očituje oko storniranja ‘Montiranog procesa’, ali uzalud – izgleda da se u inkriminiranoj emisiji nikome ne jebe mater japanska, nego se izvrgava ruglu glupost hrvatska, a to onda ne može biti satira, to može biti samo ‘raspirivanje vjerske, nacionalne i druge netrpeljivosti’.

Slične su zamjene teza glede satiričnoga stvaralaštva postale originalan hrvatski trend, primijetila je građanka. Nedavni istup voditelja Marka Juriča na televiziji Z1, u kojem je on upozorio Zagrepčane da se čuvaju pravoslavnih svećenika koji bi ih mogli poklati, također je proglašen ‘satiričnim načinom izražavanja’ – tako da su, u znak podrške, horde ljubitelja ‘satire’ marširale gradom uz zajebantski poklič ‘Za dom spremni!’ – dok je satirična pjesma iz Novosti, ‘Lijepa naša haubico’, kojom se ismijava militarizacija hrvatskoga društva, unisono osuđena kao rimovana uvreda nacionalnih osjećaja. Na koncu je čitav problem divno simbolički apsolviran šaljivim igrokazom na zasjedanju ‘Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta’ u dvorani Lisinski, uz geslo: ‘Smrt satiri, sloboda medijima!’

Nije to obična komedija zabune, zaključila je građanka, događa se specifičan oblik invazivne inverzije, nešto poput oživotvorenja onih legendarnih Orwellovih parola prema kojima je istina laž, sloboda ropstvo, a kurac palac. Dosta je začuđujuće što se dugi noževi bruse na satiričkome (tj. ‘satiričkome’) predlošku, čini se građanki, no nema dvojbe da se trenutna taktika bazira baš na tome: s jedne strane zbrišeš satiru uz optužbu da se njome širi mržnja, a s druge širiš mržnju uz obrazloženje da je to satira.

Nije li to lijep primjer djelatnog fašizma? – pitala bi građanka zastupnika Kovačića, kada bi ovaj bio u stanju išta čuti od prevelikih obaveza oko očuvanja vladajuće koalicije.

A opet – što ako vlast samo dosljedno igra svoju komičnu rolu i pritom strogo zabranjuje publici da se smije? Što ako vlast doista misli da je satira žanr u kojemu nekome jebeš mater japansku? Što ako je Lacan bio u pravu sa svojom glasovitom tvrdnjom da nije luđak neki nesretnik koji vjeruje da je kralj, nego kralj koji vjeruje da je kralj?

Što bi to onda bilo? – dvoji građanka. Montirani nonsens? Proizvodnja zajednice zadovoljnih debila? Svakako zahtjevan humoristički izazov, sigurna je građanka, jer moraš se praviti blesav tako da ne učiniš budalu od sebe, nego od drugih. Svi koji ne sudjeluju u ‘satiričkome’ vrijeđanju zdravoga razuma pod sumnjom su da ‘rade isključivo protiv države’. Naravno da računamo i na dobrovoljce: glupost je svemirska sila, ali oni koji istinski vole svoju zemlju znaju da je Hrvatska najljepši dio svemira.

Građanka je fascinirana mrtvačkom ozbiljnošću uz koju se odvija ta komedija. Unatoč rizicima, dovodi je u najužu vezu s političkim mrakom čiju bi verbalizaciju zastupnik Kovačić zabranio. U uspješnijim izvedbama, podsjetila bi ga, jedan je dio auditorija bio smješten u krematoriju.

[Mohr]

Ja se znam prekrižiti . . .

Piše: Tomislav Jakić, Forum.tm


Nije tome tako davno, dobro pamtim, a sjetit ćete se valjda i vi, kada je čelnik najveće stranke aktualne vladajuće koalicije razdragano izjavio kako, eto, Hrvatska napokon na svim ključnim pozicijama u vrhu države “ima ljude koji znaju kako se treba prekrižiti kada uđu u crkvu”.

I tada, a rekoh: nije tome davno bilo, shvatio sam kako je postavljen novi, apsolutni kriterij za dolazak na ključna mjesta u državi: čovjek se mora znati prekrižiti kako treba, kada uđe u crkvu.

U trenutku slabosti, a možda je to bio i san – nisam siguran, pomislio sam da bih, u skladu s tim kriterijem, ja – baš ja – bio idealan kandidat. Za što? Pa dobro, ne bih ja baš cjepidlačio. Može to biti i mjesto predsjednika Republike, može ono predsjednika Sabora, a ne bih isključio ni predsjednika Vlade. Učinilo mi se to potpuno realnim, uzimajući u obzir razdraganu, čak samozadovoljnu izjavu političara kojega moramo – sviđao se on nama ili ne – shvatiti itekako ozbiljno, da ne kažem: kojega se moramo bojati. Pa kada je On presretan što u državnom vrhu napokon imamo ljude “koji se znaju prekrižiti kako treba kada uđu u crkvu”, tko sam ja da se na taj koliko javni, toliko i neformalni natječaj ne javim?

Jer, ja se prekrižiti znam. I to baš onako, kako treba. Od kada pamtim. A što bih još mogao navesti u prilog svojoj kandidaturi, sve uzimajući u obzir ono što je u današnjoj Hrvatskoj toliko važno, prevažno dapače?

Mogao bih, naravno na prvome mjestu, reći kako sam se, od kada znam za sebe, deklarirao kao Hrvat (što se može provjeriti uvidom u sve dokumente, one prije 1990. i one nakon te prijelomne godine), mada bi oni vični brojenju krvnih zrnaca našli razloga da mi ospore pripadnost hrvatskome narodu. Mogao bih tome dodati, a to je iznimno važno, da sam kršten u rimo-katoličkoj vjeri, što se također može provjeriti uvidom u dokumente, te da to nikada nisam ni tajio. Pa bih onda mogao dometnuti da sam pohađao vjeronauk u samostanu uz crkvu sv. Vinka u Frankopanskoj ulici u Zagrebu u vrijeme kada to i nije bilo previše popularno, da sam prvu pričest primio u crkvi sv. Blaža u današnjem Prilazu Djure Deželića, te da sam potvrdu (firmu) dobio – zahvaljujući prijateljstvu mojega oca (koji je osobno poznavao i kasnijeg kardinala Stepinca) s tadašnjim pomoćnim biskupom zagrebačkim, dr. Josipom Lachom, u posebnom obredu u sakristiji zagrebačke prvostolnice. I svakako ne bih ispustio pojedinost koja bi me učinila gotovo herojem u očima svih zadrtih desničara: tzv. krizmani kum bio mi je Nijemac, nekadašnji pripadnik Waffen SS koji se borio protiv Sovjetskog Saveza na Istočnoj fronti.

E sada, morao bih priznati i jedan (ali veliki) grijeh: mea culpa, mea maxima culpa. Jer, kandidat ne bi trebao lagati u oči onima čiju podršku traži (ili sam ja možda prekonzervativan, pa ne idem s duhom vremena?) Tek, priznao bih: u crkvu sam prestao odlaziti nakon 1990. (mada sam kao čovjek na čelu informativnog programa Hrvatske TV inicirao i organizirao prvi prijenos polnoćke iz katedrale, ali i božićnog bogoslužja iz pravoslavne crkve na Preradovićevom trgu – ovo potonje bilo je tada i nikada više). Što me navelo na taj “grijeh”? Naprosto to, što sam bio svjedokom pretvaranja crkve u moćnu političku organizaciju s nerijetko pogubnim utjecajem, a pogotovo to što sam vidio kako se u prve redove u crkvama guraju oni koji su do jučer bili spremni prozvati drugoga i samo zbog toga što je ušao u crkvu (i koji zaista nisu znali kako se treba prekrižiti). “Griješan” sam postao, shvativši kako je Crkva u Hrvatskoj zaboravila Kristove riječi: “Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!” (Iv 15, 12). Ta crkva čija sam bogoslužja i sve politiziranije propovijedi prestao pohoditi, Kristovim se riječima sigurno nije vodila; baš kao što se danas ne vodi ni riječima njegovog namjesnika na Zemlji, pape Franje. Od tada striktno dijelim vjeru od crkve. I tako se ponašam. Ali, kao što rekoh, prekrižiti se “kako treba”, to znam, baš kao i izmoliti “Oče naš” i “Zdravo, Marijo”. I zato mi se učinilo, no možda je to tek bio san, kako bih bio pogodan kandidat. No – čiji?

Nikada članom ni jedne političke stranke nisam bio, ni one jedine iz “onih vremena”, ni bilo koje od sadašnjih. Stranke me, dakle, kandidirale ne bi, pa čak ni ona (pogotovo ona ne!) kojoj je toliko važno, prevažno dapače, da se ljudi na čelnim pozicijama u državi (još uvijek sekularnoj, ako mi nije promakla neka promjena Ustava?) znaju prekrižiti “kako treba kada uđu u crkvu”. U čije bih ime, dakle, mogao kandidirati, razmišljao sam dalje. I zaključio da bi iza moje kandidature po logici stvari trebao stati dobar dio moje generacije i još nekoliko generacija onih koji su na svojim plećima iznijeli teret podizanja Hrvatske i njezinog pretvaranja (u sklopu, ali ne u lancima Jugoslavije), u relativno prosperitetnu, srednje razvijenu državu, kakva je bila u proljeće godine 1990. Tvrdnju o upravo takvoj Hrvatskoj podupiru činjenice koje se može demagoški odbacivati i prešućivati, ali koje se ne može poništiti. A te činjenice govore same za sebe. Kandidirao bih u ime onih koji odbijaju pljunuti na svoju prošlost i na ono što su u toj prošlosti pošteno radili, u ime svih prezrenih, odbačenih i poniženih izjavom čelnika najveće stranke vladajuće koalicije, kako u današnjoj Hrvatskoj nema mjesta za one vrijednosti koje su nešto značile do godine 1990. Jer, mi smo te vrijednosti gradili, mi smo ih stvorili, a bezdušno su ih u kriminalnoj privatizacijskoj i pretvorbenoj pljački uništili oni koji bi htjeli danas propisivati kakva Hrvatska treba biti. I još više od toga: što Hrvati i građani Hrvatske smiju i moraju misliti i govoriti.

Da objasnim onima kojima nije jasno o čemu govorim, o kakvim to vrijednostima trabunjam, kada mi “znamo” da do godine 1990. ništa nije vrijedilo. Pa eto, govorim na primjer o razvijenoj industriji koja je opstajala i u uvjetima tržišne utakmice (jer, Jugoslavija, pa i Hrvatska u njoj nije imala plansku privredu sovjetskoga tipa), govorim o poljoprivredno-industrijskim kombinatima koji su i nas hranili i izvozili (pa u to vrijeme niste mogli vidjeti ljude koji kopaju po smeću, tražeći hranu, iako nismo imali bogat izbor hrane kakvoga nam danas nude inozemni trgovački lanci). Prisjećam se dalje školstva u kojemu su (u golemom broju novoizgrađenih škola, kao i na novim sveučilištima) obrazovani ljudi koji su, ako su i kada su odlučili živjeti u inozemstvu, ostvarivali tamo u pravilu zavidne karijere (mada im se danas imputira da su im bili usađeni “komunistički čipovi”). I ne mogu nikako zaobići zdravstveni sustav koji je počivao na konceptu javnoga zdravstva svjetski priznatog Andrije Štampara, sustav koji je kroz obavezno zdravstveno osiguranje i kroz mrežu zdravstvenih domova i ambulanti (od kojih je golem broj nakon godine 1990. ugašen) bio dostupan svim građanima. I moram spomenuti, jer jedni ne znaju, a mnogi se prave kao da su zaboravili, da su i školovanje i zdravstvena zaštita bili dostupni svakome bez posebnih novčanih naknada. O čemu bih još mogao govoriti? Na primjer o razvijenom izdavaštvu, o knjigama koje su se tiskale u tiražama što su danas nezamislive, o kinematografiji što je proizvodila filmove od kojih su neki požnjeli i svjetsku slavu, o medijima koji su – u usporedbi s današnjima – bili na zavidnoj visini i koji su ispunjavali tri osnovne funkcije: informirali su, obrazovali su i zabavljali su (i to baš tim redom), mogao bih spomenuti i novinsko-izdavačku kuću Vjesnik, u ono vrijeme najveću na Balkanu (a danas samo uspomenu, i to za one duljeg pamćenja).

Eto, sve su to stvari kojih se sjećam kao vrijednosti iz razdoblja prije godine 1990. I naravno – antifašizma za kojega, ako je vjerovati najavama, u današnjoj Hrvatskoj neće biti mjesta (izmišljen je magloviti pojam antitotalitarizma, kako bi se fašizam i komunizam mogli svesti na jednaka zla). E, taj je antifašizam doista bio jedan od temelja i ondašnje Hrvatske koja je znala (i htjela) razlikovati između onih koji su se u Narodno-oslobodilačkom ratu (pod vodstvom komunista, to se ne može prešutjeti) digli u obranu slobode, te onih koji su pali kao žrtve naci-fašizma na jednoj strani i onih koji su – na drugoj strani – odabrali služenje okupatorima, politiku koja nije bila ništa drugo nego zločin i borba protiv većine vlastitoga naroda. Na toj ocjeni činjenica da je u ustaškoj državi izdana Hrvatska enciklopedija, ili da je snimljen prvi hrvatski igrani film – ne mijenja ama baš ništa.

Eto, u ime svih koji se sjećaju tih vrijednosti, koji ih i danas smatraju vrijednostima (mada su mnoge izgubljene), u njihovo bih ime mogao kandidirati. Ne bih pri tome navodio stvari što bi u svakoj uređenoj, normalnoj, demokratskoj državi bile itekako važne, čak presudne, jer – ovdje nisu!

Ne bih ni pokušao spomenuti kako se nikada nisam ni klanjao, ni priklanjao, mada nam se ta ustaška formula (ili se prikloni, ili se pokloni) nudi upravo danas. Jer, to govori o karakteru, a koga još zanima karakter. Ne bih se usudio ni natuknuti da sam studij prava završio na sveučilištu u Zagrebu s prosječnom ocjenom koja me u ono vrijeme pozicionirala među najbolje studente Pravnoga fakulteta. Ta, koga bi to moglo zanimati u vrijeme kada se diplome kupuju, a magistarski radovi prepisuju? Ne bih, razumije se samo po sebi, ni riječi prozborio o tome kako sam svoj novinarski posao obavljao pošteno i profesionalno, sukobljavajući se povremeno s meni nadređenima, gubeći i neke bitke s njima, ali ne savijajući kičmu. Pa onda ne bih, naravno, naveo ni to da sam dobitnik godišnje nagrade Društva novinara Hrvatske (tako se tada zvalo) – Zlatno pero, te da sam kroz nekoliko godina dobivao – zahvaljujući glasovima onih za koje sam radio, gledatelja – Zlatne vijence popularnosti, nagradu za najpopularnijeg televizijskog novinara. Jer, to bi značilo da sam bio cijenjeni profesionalac, a kome bi mogao danas trebati takav čovjek u zemlji u kojoj je najbitniji kriterij da se obnašatelji najviših državnih funkcija “znaju prekrižiti kako treba”?

Ne bih nikome ni obrazlagao svoju poziciju u odnosu na hrvatsku državu, jer ona je jasna i čista. Bio bi to jalov posao. Tek, da predusretnem svaku moguću (namjernu, naravno!) zabunu oko toga: nikada nisam bio protiv činjenice postojanja samostalne hrvatske države, ali mi isto tako nikada nije bilo svejedno kakva će ta država biti. A prostor za sumnje o njezinoj orijentiranosti otvoren je još u kampanji uoči prvih višestranačkih izbora, pojačan prvim potezima nove vlasti (uzimanjem Srbima svojstva konstitutivnog naroda, prisiljavanjem Srba, ma gdje bili, da potpisuju izjave lojalnosti – često u ponižavajućim okolnostima, otpuštanjima Srba i članova Saveza komunista, ukoliko se nisu na vrijeme “preorijentirali”, pa i fizičkim likvidiranjima) i “zapečaćen” otvorenim koketiranjem s ustaštvom i rehabilitiranjem ustaške zločinačke države, odnosno umanjivanjem i relativiziranjem njezinih zločina (dovođenjem iz dugogodišnje emigracije istaknutih prvaka ustaškog pokreta, grubom revizijom povijesti kroz medije, a pogotovo obrazovni program), te neskrivenom netolerantnošću prema svima koji nisu hrvatske nacionalnosti (u prvome redu, zna se prema kome). Što sve ne mijenja apsolutno ništa na nespornoj činjenici da se dio Srba u Hrvatskoj, pod utjecajem Slobodana Miloševića i uz pomoć degenerirane Jugoslavenske narodne armije pobunio i doveo dijelove državnog teritorija pod svoju kontrolu. Vraćanje tih dijelova u hrvatsko državno područje bilo je, međutim, povezano s koliko potaknutim, toliko i toleriranim bijegom iz Hrvatske oko 200.000 Srba, što je bilo – od Tuđmana na dolje – zlurado pozdravljeno, jer to i jest bio cilj: Hrvatska bez Srba, odnosno kako je sam Tuđman javno rekao: svođenje broja Srba u Hrvatskoj na otprilike 3%. I bilo je povezano sa zločinima nad preostalim Srbima. To se niti može, niti smije poricati, ma koliko da se uporno gura pod tepih. Eto, da bi i to bilo do kraja jasno.

Ne bih se, pogotovo sada na vrhuncu kampanje protiv njega (a zapravo načela kojima se vodio u svojoj politici) hvalio time da sam u vrijeme mandata predsjednika Stjepana Mesića bio (s izuzetkom od godinu i po na kraju prvoga mandata) njegov savjetnik za vanjsku politiku. Surađujući s njime na izvođenju Hrvatske iz međunarodne izolacije u koju ju je bacila Tuđmanova politika, na pretvaranju Hrvatske u prihvatljivog i prepoznatljivog partnera na međunarodnoj sceni (ne samo u Evropi!), radio sam (i nitko me ne može uvjeriti u usprotno!) na korist Hrvatske. Ali, može li to zanimati one i onakve koji punim grlom govore o svojim zaslugama za Hrvatsku, a u stanju su javno priznati da na državnim funkcijama rade – naravno – za svoju korist? Eto, dakle, razloga zbog kojega se ni time ne bih hvalio.

A zašto bih onda i u čije ime uopće i kandidirao, ako sve ono što me objektivno može učiniti pogodnim kandidatom nije važno, a važno je samo da se “znam prekrižiti kako treba kada uđem u crkvu”? Učinilo mi se da bih kandidirao ne samo u ime svoje, nego i u ime mnogih koji su omogućili da Hrvatska postane “vreća bez dna” koju već gotovo tri desetljeća prazne, puneći svoje džepove, oni koji se zaklinju u hrvatstvo. Prisnilo mi se da bih kandidirao u ime onih koji nisu bježali od odgovornosti, ni od težine izazova što su stajali pred njima, onih koji su bili spremni ostvarivati i nemoguće, ili kako se tada govorilo: jurišati na nebo. I zaboravio sam na okruženje u kojemu živim. Zaboravio sam da Hrvatska, čast izuzecima (jer to su još uvijek samo izuzeci) – šuti. Ta građanska, civilizirana, evropska Hrvatska spava, “pravi se mrtva”, ne bi li tako možda preživjela..

A onda me definitivno u stvarnost vratio slučajni susret u središtu Zagreba. Da, ni tome nije bilo davno, tek je nekoliko tjedana prošlo, sjedio sam na Britanskome trgu pijući kavu kada se pored mene zastavi nepoznat čovjek i kaže: “Čitam Vaše članke. Krasni su. Ali, znate, moram Vam reći: mi smo izgubili. Ovo su divljaci s kojima se mi ne znamo nositi!” I što sam mogao, nego da mu kažem: “Znam, imate pravo, jasno mi je da smo izgubili.”

Kada sam to izgovorio, shvatio sam da sam izrekao istinu. Grubu i bolnu, ali istinu. Da, izgubili smo, i ja, i svi oni koji odbijaju poreći svoju prošlost, koji znaju da je ta prošlost temelj ovoga što imamo danas, koji su odbačeni samo zato što su ostali svoji, samo zato što ne pristaju na brisanje i prekrajanje one povijesti što su je sami stvarali. U njihovo bih ime kandidirao, ali istina je da smo mi izgubili. Koliko god da je istina kako se i oni koji su izgubili imaju pravo boriti!

Da kandidiram, kandidirao bih – u ovoj državi i u prilikama u kojima živimo – prvenstveno zato što znam kako se treba prekrižiti, kada uđem u crkvu i što to nisam naučio jučer, jer ne pripadam onima koji su tek nakon godine 1990. morali učiti što su. Ja znam što sam i tko sam od kada slobodno mislim (a to sigurno nije tek od godine 1990.). Znam da se nisam ni klanjao, ni priklanjao, niti sam imao potrebu svoju prošlost uljepšavati izlaskom iz ove, ili ulaskom u onu političku stranku, ili odricanjem od ideja i načela u koje sam vjerovao i vjerujem i dalje. Ne, sve to meni ne treba. Moja generacija, onaj njezin dio koji je ostao vjeran samome sebi, i ja kao njezin pripadnik, učinili smo ono što smo znali i onoliko koliko smo mogli. U to, da ne bi bilo nikakve zabune, uključujem i one sudionike Domovinskog rata koji su nesebično otišli na branik domovine, ne tražeći za sebe ništa – ni onda, ni danas. A danas, prema svemu sudeći, svi mi trebali bismo ponovo spašavati Hrvatsku.

Zajedno, a ja to zajedništvo ne vidim. I zato, mada se prekrižiti znam, ja kandidirati neću. Za što da kandidiram? Ja, ovdje? Danas?





Aferim, čika Tomo

[Mohr]

Križev korak

Viktor Ivančić, Novosti


Napokon jedna pametna i od kardinala Josipa Bozanića. U uskršnjoj propovijedi u polupraznoj zagrebačkoj katedrali – gdje se čak i VIP-loža ukazala kao tužna i pusta drvenarija, oslobođena nazočnosti praktički svih cjenjenijih grla iz domaćega političkog stada, pa je tamo klupu grijao jedino usamljeni predsjednik Sabora Željko Reiner, ukočen u pozi skrušenoga odlikaša – preuzvišeni je, dramatično piskutavim tonom, izvolio objaviti kako ‘zlo želi vladati medijskim svijetom’. Jedino ispravno tumačenje njegovih riječi navodi na to da se institucionalno središte većinske religije, preko svoga najisturenijeg prelata, upustilo u proces radikalne samokritike.

Ako, naime, u Hrvatskoj itko vlada ‘medijskim svijetom’, onda je to Katolička crkva sa svojom zatupljujućom doktrinom. Zbog čega je predvodnik hrvatskoga klera Katoličku crkvu doveo u neugodnu i zasigurno blasfemičnu vezu s Nečastivim, zbog čega joj je tako olako pripisao atribute Zloga, nije do kraja jasno, no ako je mislio da ‘medijskim svijetom’ – shvaćenim jednako uopćeno i nediferencirano kao što ga predstavlja sam kardinal – vlada neka druga društvena sila sa svojim ideološkim aparatom, a ne ona kojom on marno komesarski rukovodi, grdno se prevario.

Dovoljno je bilo izložiti se tokom uskršnjih praznika programskoj koncelebraciji Hrvatske televizije, da bi svatko razuman zaključio kako su se uređivački timovi javnoga servisa doveli u stanje višednevne molitvene ekstaze. Predaha od zgusnute indoktrinacije i poučnih vjerskih sadržaja nije bilo ni na jednome kanalu; optimisti su se nadali da će se od religijske tlake odmoriti barem za vrijeme reklamnih blokova, ali i tada su na ekranu skakutala farbana jaja, maslinove grančice i ljudi u bijelim plahtama koji po povoljnim cijenama nude artikle namijenjene katoličkim potrošačima; nije čak bio emitiran niti jedan igrani film u kojemu bi neki drugi akcijski junak zamijenio prekaljenog Isusa Krista i skupinu neustrašivih apostola u njegovoj pratnji.

Od dva vodeća dnevna lista u Hrvatskoj, jedan je u vlasništvu neke austrijske katoličke fondacije, ali drugi – koji posjeduje poznati zagrebački odvjetnik – jedva da imalo zaostaje u smjernome širenju vjerske propagande. Tako su nedavno čitatelji uz novine na poklon dobili imbecilnu knjižicu pod naslovom ‘Stepinac’, u kojoj su sabrane znamenite misli najdražeg blaženika, valjda da bi uz poticajno štivo uzeli krunice u ruke i kolektivno molili sve dok se vatikanska administracija konačno ne udostoji našeg Alojzija proglasiti svecem. Malo zatim, čitatelji su na poklon dobili i veliki kolor poster, ‘Stepinčev križni put’, opremljen fotografijama spomeničke građe u Mariji Bistrici i efektnim fragmentima iz homilije održane 1941., bez sumnje namijenjen istoj svrsi.

Blagdanski broj lista bio je pak pravi praznik za dušu, jer je, uz obilje vijesti i osvrta o značaju Kristova povijesnog iskoraka iz svijeta mrtvih, te golemi intervju s katoličkim vojnim ordinarijem, jedan od probitačnijih komentatora preko punih pet novinskih stranica izložio nešto što je označeno kao ‘Uskrsni pojmovnik: 28 ključnih izraza za bolje razumijevanje najvažnijeg kršćanskog blagdana’, kako bi svaki čitalac – bio on katolički vjernik ili ne, bio on lojalan pripadnik zajednice ili prokleti ateist – imao priliku utuviti si u glavu što su to Vazmeno trodnevlje, Veliki četvrtak, Uskrsna osmina ili Uzašašće. Šećer na kraju dodao je ugledni meteorolog dugoročnom vremenskom prognozom: ‘Ako za Božić vodenice melju kolače, za Uskrs neće pogače.’

Prema najtiražnijem dalmatinskom dnevnom listu – također u vlasništvu onoga zagrebačkog advokata – čak se i Glas Koncila doimlje poput raskalašene svjetovne revije. Samo s korica uskršnjeg izdanja Slobodne Dalmacije čitatelje vabe sljedeći naslovi: ‘Opraštam najteže grijehe umjesto Pape’, ‘Napisao sam sto knjiga o ljudskoj sreći’, ‘Ženina ljubav me je izbavila od Sotone’, ‘Hodočastila sam 800 km bez umora’. Muškarac koji je bio opsjednut Zlim i naposljetku ga uspio svladati, tvrdi da se ‘Sotona pobjeđuje samo ljubavlju koja je povezana s molitvom i kršćanskim življenjem’, dok hodočasnica, koja je odlučila pješačiti do španjolskog svetišta Camino nakon što je pogledala film s Martinom Sheenom u glavnoj ulozi, veli kako je ‘izmolila milijun Očenaša da odagna umor i bolove’.

U istome broju čitatelji se mogu upoznati sa stavom teološki potkovanog kolumnista koji, povodom terorističkog napada u Bruxellesu, piše da je ‘nasilje upisano u srce islama’, za razliku od kršćanstva, koje obiluje nježnošću, milosrđem i porukama ljubavi. Duplerica je rezervirana za poeziju, pa donosi petnaest (15!) soneta čakavskoga pjesnika posvećenih muci Gospodina Našeg Isusa Krista, napisanih na bračkom dijalektu – ‘Kruna ol šonjetih’. Uz niz drugih edukativnih priloga (na primjer: ‘Gospin plač u srcu Hvara’), tu je još i članak koji promovira ‘društvenu igru religiozne tematike’ što ju je, po uzoru na ‘Monopoly’ ili ‘Rizik’, osmislila jedna vjeroučiteljica, i to pod naslovom ‘Igra u kojoj Stepinac pobjeđuje Tita’. ‘Igra je zamišljena kao Stepinčev životni put obrađen kroz 448 kartica s pitanjima…’ Vremenska prognoza? ‘Uskrs sunčan, ponedjeljak kišan.’

Tko god je makar površno prelistao najutjecajnije izdanke hrvatske štampe svjetovnoga usmjerenja, a pritom nije fanatizirani lizač oltara, morao je ostati osupnut količinom klerikalne pornografije i monokonfesionalnog šunda koji se tu proizvodi na dnevnoj bazi, pa ocjena čelnoga duhovnika Katoličke crkve da ‘zlo želi vladati medijskim svijetom’ može važiti samo kao provala energične i hrabre samokritike.

U hrvatskome ‘medijskom svijetu’ – shvaćenom jednako uopćeno i nediferencirano kao što ga predstavlja sam kardinal Bozanić – defiliraju popovi i vjeroučitelji, prijete biskupi i kardinali, zvona zvone, orgulje sviraju, Gospa cvili, Isus pati, jaganjci mekeću, pilići cijuču, farbaju se jaja, farbaju se čitatelji, demonizira se islam, psuju pravoslavci, proklinju bezbožnici, žurnalističke trupe puze kroz guste slojeve tamjanova dima, a sveta vodica curi li ga curi, škropi i škopi… Budući da preferira liturgijski oblik angažmana, hrvatsko je novinarstvo – s pogledom uprtim ka Kaptolu i dlanovima sklopljenim za molitvu – doslovno na koljenima!

Ukoliko, međutim, kardinal nije imao u vidu katoličku industriju svijesti kada je zborio o tome da ‘zlo želi vladati medijskim svijetom’, nego je – baš suprotno – mislio na nedostatak vjerske discipline, izvjesno je da imamo posla s poglavarom koji želi kruha povrh pogače, s totalitarnim glasom koji zahtijeva potpunu kontrolu i obračun sa zadnjim ostacima sekularnog društva, a pritom se ne libi sadističkim žarom šibati dokazane pokornike i u sebi urlati: ‘Malo je to, marvo! Još se pognite! Još krotkosti iskažite!’

No – što to uistinu mijenja na stvari? Može li se nezajažljivošću prelata opravdati vlastita odgovornost za prodanu dušu? Treba li uz toliko slinave usrdnosti očekivati išta drugo osim razigranog biča? Ne leži li stvarni problem u pristanku na status sluge, a ne u tome što je gospodar više ili manje okrutan?

Koliko poznajem ovdašnje prilike, agilniji će medijski poslanici uputiti vođi Katoličke crkve u Hrvatskoj poneku pseudodemokratsku pritužbu, da bi potom njihovi pogoni nastavili čitateljima poklanjati plastične krunice, štancati postere u slavu blaženog Stepinca, dijeliti naljepnice s likom Majke Božje, tržiti recepte za pravilno spravljanje šunke i purice, te sistematično pljuckati po zaostalim tekovinama svjetovnosti. Kritički šiljci hrvatske štampe dosegnut će se najdalje do toga da Bozanićevoj rigidnosti suprotstave otvorenost i širinu pape Franje, pa će i na taj način – kroz figuru dobroga i lošeg policajca – demonstrirati odanost vladajućoj religiji i njenoj klerikalnoj mašineriji.

Sekularno društvo, kako god okreneš, napreduje križevim korakom. Još od vremena kada je Hrvatska, uz opće oduševljenje, konstituirana kao katolička država, ‘medijski svijet’ iznad svega štuje simbiotski savez vjere i nacije. Kao što jednom reče Nietzsche, mada se ne mogu sjetiti gdje: Mnoge pojave u ovoj zemlji su mi se popele navrh glave, ali dvije se posebno ističu – Bog i Hrvati.

[Biba]

Još jedan smrad koji pljuje Bozanića a i Stepinca.
Bozanić je dobro govorio sviđalo se to nekome ili ne...
A Stepinac je još uvijek nekome trn u oku..strašno...
Valjda sam razumjela kraj kolumne...nije jedini kojemu se to popelo na k... samo je kolumnist iskren a drugi neki mutljaju, glume i lažu...
Pa o takvima je Bozanić upravo i držao prodiku ...

[Mohr]

Uskršnja inventura

Boris Rašeta, Novosti


Ravna gora, RTS, satelit

U tjednu Karadžićeve osude RTS na satelitu pušta idiličnu seriju o četnicima – da u rasejanju, ne dao bog, ne bi došlo do dezorijentacije. U repriznom terminu još je jasnije ono što je bilo uočljivo već na premijeri: nanizanka Radoša Bajića svjedoči o dvostrukom odsustvu refleksije. U ‘Ravnoj gori’ naime vidimo poznate protagoniste jugoslavenskog rasula: đenerale Simovića i Mirkovića, kralja Petra, Slobodana Jovanovića i druge kako optužuju Hrvate i dr. Vladka Mačeka za izdaju. U jednom trenutku scena se iz prostorija vlade pomiče na drinsku frontu: skupina vojnika, Hrvata, bježi iz rova prema njemačkim položajima, na što neki vojnik kreće prema mitraljezu: ‘Sve ću ih pobiti!’ Oficir zabranjuje paljbu: ‘Srpski vojnik ne puca u leđa.’ Nekoliko sekundi kasnije Hrvate kosi njemačka artiljerija, a cijeli srpski rov se diže i skida kapu u znak sućuti i poštovanja. Kakva sedlarovština! Nakon Živojina Pavlovića snimati u istoj kinematografiji ovakve opsjene, pritom ih prikazujući kao povijesnu istinu, bezobrazno je, podlo i politički štetno.
Bajić je o ratu, izgleda, učio iz bajki. Tu dolazimo do drugog gubitka refleksije. Očito je naime da ni danas snage poražene u Drugom svjetskom ratu nemaju snage pogledati istini u oči. Naprotiv. Ova je serija beatifikacija ravnogorskog pokreta, omiljena bajka o nevinosti nebeskog naroda, vječite žrtve izdaja i zavjera. Netko tako nevin ne može ni danas počiniti zločin, može biti samo žrtva ili onaj tko se brani. Nisu oni bili zločinci, nego šehidi. Eto, to je pravi smisao repriziranja: ‘Ravna gora’ je nadomjestak prizivnog suda, udijeljena amnestija oklevetanog naroda, pomilovanje, beatifikacija osuđenog baštinika Dražina pokreta, a u biti prisega na spremnost za ponavljanje jučerašnjih zala.


Dnevnik 3

Život TV kritičara u normalna vremena nalik je na podvižništvo: nigdje kapitalne lovine, zgodne mete, velike zvjerke, od jutra do mraka kritičarski post i nemrs. U takvim vremenima svaki kritičar postaje Gustave Flaubert, koji je kanio napisati roman ni o čemu. No od rukopoloženja novih gospodara televizije sreći i veselju nema kraja ni konca! Obilje je tu ploda i dobre lovine. Gdje god pružiš prst – kapitalac! Za komentar velikog masakra u Bruxellesu Petar Vlahov pozvao je recimo Davora Pavunu kojega dugo, unatoč njegovoj osebujnosti, nismo vidjeli na malim ekranima. Pavuna tvrdi kako je upoznao ‘Isusa Krista osobno, prvo u Engleskoj, pa na duhovnim vježbama kod p. Zvjezdana Linića i dr. Tomislava Ivančića… Na Jordanovcu dva puta i na kraju kod brata Rogera u Taizeu u Francuskoj…’ Nadbiskup sigurno gušta, to je program po njegovu ukusu. Zašto voditelj nije pitao Pavunu nešto o poznaniku? Hvala ti, Božo! Hvala ti, Tomo! Za idući masakr (bit će toga) obilje je sličnih, stručnih sugovornika: Kaćunko, Jezerinac, Sudac…


HTV, Dnevnik

Na Veliki petak Mirjana Posavec ugostila je razigranog Jurja Kolarića, koji je razvezao o smislu Kristove muke od Poncija do Pilata. Da je na propovjedaonici, ni po jada, ali avaj, on je u središnjem Dnevniku, u strogo limitiranom terminu, gdje se sve mjeri sekundama.
Intervju počinje u pola dvanaeste minute i voditeljica, koja je očito računala na trominutni razgovor, na timecodeu 13:12 prvi put upozorava sugovornika da je vrijeme za privođenje razgovora kraju. No on moli za mali produžetak: ‘I još ako smijem reći…’ Voditeljica (13:14): ‘Ali samo vrlo kratko.’

To ‘vrlo kratko’ traje još minutu i pol. Teče i teče, teče jedan slap: Posavec se budi, sva u znoju, na 15:41: ‘Moramo završavati…’ Kolarić se, međutim, više ne obazire niti moli za produžetke, nastavlja o Kristovom hapšenju u Getsemanskom vrtu. Voditeljica treperi. Sjedi kao na iglama. Možemo zamisliti grmljavinu urednika u njezinim slušalicama: ‘Završavajteeee!’ No velečasni nastavlja o ‘postu i nemrsu kao dvije dimenzije Uskrsa’. Iz crkvene perspektive stotinjak godina nije ništa, a kamoli pokoja dnevnička minuta.
Voditeljica vidno očajava. Gleda ga, ali ne sluša. Sanja kraj razgovora. Pilji u Zmaja molećivo. Izraz lica govori: prekidajte, za ime boga! Kolarić na 16:20 tek kreće: ‘I sada dolazi ono najljepše nakon Velikog petka…’ Potom prelazi na križni put. Voditeljica je izbezumljena, ali Kolarić očito kani napraviti inventuru cijelog Velikog tjedna, pa prelazi na Veliku subotu, retorički se pitajući: ‘Velika subota, što je to?’ Voditeljica muca: ‘I…’ Kolarić pada u ekstazu: ‘Dolazi ponoć, subota, orgulje će zasvirati…’ Voditeljica razmišlja o normabelu, persenu, pasiflori i težim sredstvima smirenja. ‘Čut ćemo aleluja!’ veze Kolarić. ‘I ovdje ćemo’, pokušava završiti Posavec, ‘morati stati.’ ‘Budem’, budi se Kolarić iz ekstaze i dodaje: ‘Ali samo još ovo. Imali smo 40 dana korizme, a sad ćemo slaviti Uskrs pedeset dana.’ Kraj, the end, fine, aleluja!
Razgovor se okončao na 17:30 – križni put Mirjane Posavec trajao je više od šest minuta…
Čovjek kojemu se na Veliki petak ne da overdozirati vjerskim programom bježi na Treći, ali tamo nas dočekuje Bach, ‘Muka po Mateju’. Cijela je zemlja u vjerskom zanosu, svi slave, praštaju, mole, klecaju, odriču se, slave – a posvuda oko nas strukture grijeha, pljačka, korupcija, izdaja, rasprodaja zemlje i njezinih bogatstava, vjerolomstva i uopće cijela enciklopedija opačina. Povijest je dijalektična: ova će indoktrinacija izroditi svoju suprotnost, pitanje je samo kad. Urednicima savjet: razgovore s velečasnim Kolarićem ubuduće snimati.


HTV 3

Na Veliki petak novi urednik Trećeg dan započinje filmom (u 9:30) ‘Soba s pogledom na zvonik’. Potom u 10:00 slijedi ‘U Sveton Nediji za križen’, emisija pučke i predajne kulture, da bi nakon kraće pauze u 13:39 bila emitirana ‘Kalvarija’, emisija pučke i predajne kulture. Potom opet slijedi kraća pauza, a onda u 16:20 emisija ‘Sve za vjeru i domovinu – Josip Juraj Strossmayer’, da bismo u 18:14 gledali ‘Klasiku mundi’, Bachovu ‘Muku po Mateju’ iz crkve sv. Marije od Anđela u Luganu. U primetimeu u 20:00 vrti se ‘Mesija’, talijanski film. Malo je to – može Treći i više!


RTL Danas

U Velikom tjednu vidimo i ponekog pravog vjernika, ima i takvih. Papa Franjo pere noge, između ostalih, i muslimanskim izbjeglicama. Poziva na prijem ljudi. Ne sugerira slanje vojske i policije na granice, žicu i sl. Što će sad reći Markov trg, Pantovčak i Kaptol? Franjina misija podsjeća na epizodu ‘Braće Karamazovih’ kad se, u poglavlju o Velikom Inkvizitoru, Isus ukaže u Sevilji gdje ga prepozna jedino lokalni biskup, koji mu postavlja samo jedno pitanje: ‘Zašto si se vratio? Samo nam smetaš, kvariš nam posao…’ Evo jedan prikladan citat starog Feuerbacha: ‘Naše doba nedvojbeno daje prednost slici nad stvari, kopiji nad originalom, predstavi nad stvarnošću, prividu nad bićem. Ono što je u njemu sveto je opsjena, a ono što je profano je istina. Bolje rečeno, sveto u njegovim očima raste u mjeri u kojoj raskrsti s istinom i pridaje vjerodostojnost opsjeni, tako da je vrhunac opsjene za njega vrhunac svetoga…’

[Mohr]

Gesta Dei per Cecilio

Piše: Ljubomir Živkov


Sve je dobro što se dobrim svrši. Vlada Srbije nije, pet minuta uoči izbora, morala da okuje i transportuje četničkog vojvodu u Hag, da bi se potonji na tome svečanom mestu suočio sa napokon donesenim verdiktom. Hag se nije osramotio, kao što bi se bio osramotio da je Šešelja neisporučenoga i nepojavljenoga osudio, a veleosuđenome može samo da pljune pod prozor: možda i najslavniji ratni huškač u svekolikom ratnom huškaštvu na našem jeziku ima sada crno na belo da je nesebično služio dobru i samo dobru. „Gospodine Šešelj, vi ste slobodan čovek!“ – otelo se sudijama pravo iz njihovih srdaca, a jedna zaboravljena šala iz doba mrskog socijalizma postala je stvarnost: „Dobićeš potvrdu da nikada nisi bio član Saveza komunista!“ – govorilo se kad je Partija počela da izlazi iz mode, i kad su se dojučerašnji aktivisti stideli svoje boljševičke prošlosti, e, sada četnički vojvoda, koji je devedesetih godina bio hiperaktivan, dobija potvrdu, overenu kod sudskog tumača, da lično on nema ama baš ništa sa nemilim događajima u Hrvatskoj, Bosni i Vojvodini. Svaki drugi građanin Srbije može biti u izvesnoj meri osumnjičen da je simpatisao ratna razaranja, etničko čišćenje, logore za neprijatelje, jedino Šešelj dr Vojislav ima pravo da svojoj vojvodskoj tituli, ako samo ushtedne, doda ime, mada ono odveć vonja po katolicizmu i latinštini – Inokentije.

Sud se divno pokazao, utrošio je dvanaest godina da ustanovi kako u ćeliji i u sudnici sve vreme ima posla sa pogrešnim čovekom, ili čovekom optuženim za pogrešne stvari tj. za postupke sa kojim nema nikakvih dodirnih tačaka; sudije su se iskupile upravo kraljevskom presudom, daleko boljom od pomilovanja, jer pomilovanje stiže kao odraz plemenitog suverenovog praštanja za nepočinstvo koje jeste počinjeno, za koje je izrečena presuda, ispostavilo se da su dela najmlađeg doktora u SFRJ sva bila bogougodna (Gesta Dei per Cecilio); sva su u nebeskoj harmoniji sa međunarodnim, ratnim i svakim drugim pravom i pravdom, gospodine Šešelj, vi ste slobodan čovek!

Slobodnjak je, međutim, doveden u neravnopravan položaj sa drugim našim velikanima: nije li general Lazarević nakon otpusta iz haške tavnice bio dovezen vladinim avionom, po njega su išla dva ministra, dao je potriasaiushchuiu konferencu za štampu. Iako je osuđen za ratni zločin, državni funkcioneri klicali su mu kao osobi kojoj treba da zahvalimo što još uvek imamo Niš, pa i sam Novi Sad! U slučaju Vojvode izostala je službena radost zbog trijumfa istine i pravde, predsednik Republike svečano izjavljuje da je ravnodušan, mada je izabran i plaćen da se raduje ako ispadne da je njegov podanik, koji bio da bio, nepravedno optuživan: oslobođeni je, osim sa sebe samog, umnogome skinuo skramu krivice i sa svoje stranke, a koja je rodno mesto našeg predsednika; oslobađajuća presuda Šešelju baca kao kandilo u pretprazničko veče prijatnu svetlost i na paravojne formacije koje je Vojvoda stvorio i nadahnjivao, štaviše, sloboda za Šešelja posredno znači da je i njegova slavna pigmalionska deiatel’nost dala dvojicu rukovodilaca koji nam svima služe na čast!

Ali, predsednik ne bi bio predsednik kad mu se sve i tako ravnodušnom ne bi otela neka mudrolija: „Mera je za Srbina je li ga Haški sud oslobodio ili osudio“.

Šta li je magistar koji se školovao uz rad hteo da kaže?!

Živimo dvadeset godina u sabornom uverenju (poteklom u eri i vladavini Koštunice, ali koje država ni docnije nikada nije pobijala) da je reč o sudu sumnjivog porekla, nije ga blagoosnovala Generalna skupština, nego njen izvršni organ, zar ne, sud je osnovan da krivicu za sve i svašta svali na našu bledu mater Srbiju, doklen naše dušmane, neprijateljske generale, jednog po jednog oslobađa. Ako sam ispravno protumačio duh vremena i narodno viđenje Haškog tribunala - šta nam naš izabrani predstavnik poručuje? Je li država bila tužna i ljutita što je general Tolimir umro u tamošnjem zatvoru, umesto da su makar poslednji dani protekli u bolničkom krilu neke od naših kazniona? Je li samo osuđeni Srbin dobar Srbin, i je li svaki osuđeni Srbin dobar Srbin? Ako je osuđeni, odležani i umereno pomilovani general Lazarević odličan Srbin, onda bi oslobođeni Šešelj bio kakav Srbin?! Suprotan?! Za nas bi bilo krasno da obojica budu divni, veliki, požrtvovani i hrabri rodoljubi, ali nam logika sreću kvari, ta i sam predsednik uči nas da je Hag mera, je li nekoga oslobio ili osudio!


Šta dakle misliti o Šešelju koga Hag kuje u zvezde?

Šrinku Dabiću je dušmanski sud odrezao četrdeset godina tamnice, dobar Srbin, par sedmica potom drugom optuženom dosudi taj isti sud nula dana u kazneno-popravnoj ustanovi, ovaj oslobođeni kakav je Srbin, ako je uopšte i Srbin?! Zaslužiš ovakav hvalospev haškog tribunala, zar to nije isto kao da te je Tuđman odlikovao?!

Predsednik nam je zaveštao ovu zagonetku koju će tumačiti nauka, filozofija, religija i umetnost: kao što u skrovitosti Postojnske jame živi čovečja ribica, tako u našem sve ravnodušnijem i duhom sve odsutnijem predsedniku Nikoliću živi večna izviiskra mudrosti, koja samo čeka da naiđu Kinezi, Osmi mart ili Putin, pa da nas sve predsednički obasja i prosvetli. Da, da ne zaboravim, oslobađajuća presuda Šešelju je u Milu Đukanoviću oslobodila pesničke potencijale, a možda i ličnu odbojnost, ili podsvesnu nelagodu prema skučenom i zatvorenom prostoru: „Više volim da je svako slobodan, nego da je svako utamničen, bez obzira da li se slažem ili ne. Što se mene tiče, primam k znanju i čestitam slobodu Šešelju!“

Zaista, ako bi čovek morao birati - da čovečanstvo bude kompletno u zatvoru (kojom bi prilikom samo vanzemaljci ili prethodno obučeni drugi primati mogli da mu donose hranu i iznose kiblu napolje), ili da nijedan homo sapiens ne čami u kavezu ni jedan jedini dan - bolje je da bude svako stalno slobodan!

Da, da, zaista je bolje, to sad i ja mislim, bez obzira da li se slažem ili ne.


istinomer.rs

[Mohr]

OD BACHA DO WESTA: Svijet se ne može mijenjati, čak ni na gore

Piše: Andrej Nikolaidis, žurnal.info


Gadna je stvar kad već u četrdesetoj godini odbijaš prihvatiti svijet. Do četrdesete, ako nisi idiot, već si shvatio da se svijet ne može mijenjati: čak ni na gore.

Svijet, dakle, za nas uvijek ima istu ponudu: uzmi ili ostavi. Nema pregovora, kao u Dejtonu, nema cjenkanja, kao na grčkoj ili turskoj pijaci.


Stoga, kažeš sebi: probao sam, nije išlo, dovoljno sam puta udario o zid, dovoljno sam krvario, dovoljno puta se skotrljao niz padinu pa otresao prašinu sa sebe i ponovo krenuo uzbrdo, imao sam svoje borbe, dovoljno sam puta izgubio, jer svaki put sam izgubio, istrajnost u porazu moj poraz čini časnim. Pregažen sam, ali još uvijek mogu učiniti jednu stvar: odbiti da kao svoje prihvatim ono što me je zgazilo.

Tako kažeš, tako učiniš, a onda se pitaš: a možda je moje odbijanje, moja tvrda vjera da nijedan svijet i nijedno vrijeme nije moje, znak da svijet i vrijeme više ne razumijem?
Ipak ne, razuvjeriš sebe. Naprotiv: to je znak da svijet i vrijeme napokon razumiješ. Dok je trajala tvoja uzaludna borba, dok si bio gnjevan, dok si urlikao, dok si udarao i primao udarce – tada nisi razumio. Shvatio si tek kada si napokon priznao poraz. To je bila cijena spoznaje, kažeš sebi.
Da, bilo bi dobro da je tako.

Postoji Čestertonova knjiga koja se zove “Šta nije u redu sa svijetom”. Pitanje na koje knjiga nudi odgovor čini se kao najlakše koje se može zamisliti. Odgovor je očit: ništa nije u redu. Biraj šta hoćeš: ratove, banke, izbjegle, gladne... Ali istinski je izazov klicu tekuće i one buduće propasti pronaći u malim stvarima. U sporednim, naoko nevažnim, trivijalnim čak vijestima.

Na primjer u onoj o učiteljici trećeg razreda u podgoričkoj školi “Pavle Rovinski”. Žena na pismenim radovima učenika piše: “Nepričaj na čas”, “Učenica priča na čas”, “Prati linije u svesku kada crtaš”... Nadležna komisija koju je Ministarstvo prosvjete poslalo da ispita slučaj zaključilo je da učiteljica „treba da poradi na pravopisu“, ali da je kvalitet njenog rada zadovoljavajući. Učiteljicinim radom nije zadovoljno samo Ministarstvo: ogromna većina anketiranih učenika i roditelja pohvalili su učiteljicu.

Ili, na primjer, vijesti o K. Vestu. Čovjek za sebe tvrdi da je najveći umjetnik današnjice. I najveći umjetnik koji je ikada živio. Mediji ga učvršćuju u tom uvjerenju. Tako to postaje činjenica. Vesta su nedavno snimili kako, pred televizijski nastup, u bijesu izgovara da je on „50 posto uticajniji od Kjubrika, Svetog Pavla i Pabla Pikasa“. To je tačno. Pogledajte muzičku štampu: o Vestu pišu isključivo kao o „geniju“. Najuticajniji portal za „alternativnu“ muziku, pitchfork.com, prije neki dan je Vestov opus uporedio sa Pikasovim. Nisu se zajebavali.

Ipak, Vest nije uticajniji od supruge, Kim Kardašian. Njena guzica na današnji svijet ima veći uticaj nego sve Pavlove poslanice i Vestovi album zajedno. Ona, recimo, ima 30 posto veći uticaj na svijet od Vesta.

Ali 80 posto manji od uticaja koji ima rak. No čak ni uticaj raka nije ništa u usporedbi sa uticajem koji su na povijest svijeta imali virusi i bakterije.


Poenta je jasna. Da biste bili veliki kompozitor, nije potrebno da znate note – i Vest ih ne zna. Da biste bili veliki vizuelni umjetnik, kao... birajte ime, nije potrebno da znate nacrtati čak ni čiča Glišu. Da biste jeziku podučavali druge, nije potrebno da budete pismeni, kao što pismena nije učiteljica iz OŠ „Pavle Rovinski“ u Podgorici. Da biste mijenjali svijet, nije vam potrebna čak ni svijest o svijetu - i virus je nema.

Što nas dovodi do razloga zbog kojih su svaka filozofija i književnost koje smjeraju da ponude uputstvo za promjene – unaprijed osuđene na neuspjeh. Ne možete imati filozofiju bez svijesti, a uticaj ne možete imati sa sviješću. Književnost još uvijek ne možete pisati ako ne znate slova. Stoga je književnost najkonzervativnija, najtotalitarnija i, samim tim, najnedemokratskija od svih umjetnosti.

To će se, dakako, promijeniti, stvar je samo pitanje vremena. Onda kada se, da bi se bilo filozof, više ne bude moralo misliti, onda kada se, da bi se bilo pisac, više ne bude moralo pisati, možda ćemo napokon imati političku filozofiju i književnost koje će imati istinski uticaj i snagu da mijenjaju svijet.

U Tezama o Fojerbahu Marks piše: „Filozofi su do sada samo tumačili svijet; ali stvar je u tome da se on izmijeni“. U Kelnskim novinama on je pisao: “Ali filozofi ne rastu kao pečurke iz zemlje, oni su plodovi svog doba, svog naroda, čiji najsuptilniji, najdragoceniji i najnevidljiviji sokovi kruže u filozofskim idejama. Filozofske sisteme u mozgovima filozofa gradi isti onaj duh koji gradi železnice rukama radnika“.

Kada filofozi i književnici opet budu plod svoga doba i svog naroda, kada filozofske sisteme i romane u mozgovima filozofa i književnika bude gradio isti onaj duh koji vlada na fejsbuku i instagramu, filozofija i književnost ponovo će imati moć.

Ako ne, uvijek vam ostaje ovo moje luzersko: stvar nije u tome da se svijet izmijeni, nego da te za svijet iskreno i potpuno boli k...

[Biba]

Nesto ne kontam...
Virusi jesu najmanji a a njubojitiji
Ne znam jesu oni prouzrocili spanjolsku groznicu ili bakterija
Nebitno, da ne idem googlati..
Sto bih ja to morala znati...
Mogu virusi cuda uciniti...donro je ro u Kugi opisano...
Ljudi se zamisle, strahuju...tadacse sjete istinskih vrijednosti u zivotu
Kuga prođe...ljudi opet po starom...
Je, svi kazu da svijet mozemo mijenjati samo ako mijenjamo sebe...ali ljudi upravo sebe ne mogu najcesce mijenjati jer nisu spremni cak ni priznati da grijese...
Znamo koje vrijednosti su danas na cijeni...
Ma znam ja kako su napredovale neke moje kolegice...da sam ja radila ono sto je jedna od njih, zavrsila bih u zatvoru...ili bi me neko nabubo...
....
Nebitno..
Ipak mislim da je knjizevnost dala smjernice...
Kad bi se odrasli sjecali samo Pinokia....svijet bi bio mrvicu bolji...tj. kad bi se pridrzavali pouka i poruka...
Fb je pun mudrih izreka jednako ko Sevinih sisa i guzice ali....vlasnici profila nisu nimalo bolji nego prije...

Kako ce ljusi mijenjati sebe..dobro je netko rekao -sebe najbolje sami poznajemo a opet o sebi imamo tako dobro misljenje.....

[Bla]

Gripe su viroze.

[Mohr]

ČOJSTVO & JUNAŠTVO: Mito je davati drugima od sebe, a korupcija – davati sebi od drugih!

Piše: Andrej Nikolaidis, žurnal.info, Objavljeno: 10.12.2014. u 11:24h


U današnjoj Crnoj Gori fraze “evroatlantske integracije” i “evropski standardi” izgovaraju se često koliko se, kažu, u nekadašnjoj Crnoj Gori, pominjalo “čojstvo” i “junaštvo”.

Ja pak držim kako na mjestu čojstva i junaštva u savremenoj Crnoj Gori stoje ove dvije riječi: mito i korupcija. Prisjetimo se: Marko Miljanov je čojstvo definisao kao braniti druge od sebe a junaštvo kao braniti sebe od drugih. Mito je naše čojstvo a korupcija naše junaštvo. Jer je mito – davati drugima od sebe, a korupcija – davati sebi od drugih.


Iz dana u dan, još, slušamo priču o tome kako će evroatlantske integracije dovesti do toga da korupcija u Crnoj Gori bude istrijebljena. Kada na platformi standardi pa status uđemo u EU, dakle, imaćemo korupciju koja će odgovarati evropskim standardima.

Ovdje valja reći ono što je duhoviti autor odgovorio na Miljkovićev znameniti stih “Poeziju će svi pisati”: toga se i plašim.

EU je 2013. zbog korupcije u vlastitim institucijama izgubila 120 milijardi eura. Ili, kako su to formulisali u Evropskoj komisiji: “Dimenzije korupcije u EU oduzimaju dah”. O tome možete čitati na adresi http://www.bbc.com/news/world-europe-26014387. Dakle, za jednu godinu evropski su političari pokrali jedan godišnji budžet EU.

Šta hoću reći? Prvo, kada iz EU šalju poslanice o korupciji, treba obratiti pažnju. To je kao da ti Messi govori o driblingu ili Sasha Grey o analnom seksu : vrijedi čuti riječ eksperta.

Drugo, Crna Gora dugoročno ne može sebi priuštiti evropski nivo korupcije. Resursi ove zemlje su vrlo ograničeni. Nivo korupcije u Crnoj Gori, želi li ova država opstati, moraće biti značajno niži nego u EU.

Tim prije što je Evropski Home Affairs komesar Cecilia Malmstroem izjavila kako je pokradeni iznos novca u EU zapravo “vjerovatno znatno veći”.

Zbog toga bi trebalo razmisliti o tome da, umjesto evropskih, usvojimo kineske standarde u borbi protiv korupcije. Ne kažem da je dobra ideja, ali treba biti open minded - nemojmo biti ideološki zaslijepljeni.


Kineski kapitalizam funkcioniše bolje od zapadnog (Kina je, ako niste čuli, i zvanično prva ekonomija svijeta), a čini se i kako je njihov način suzbijanja korupcije daleko efikasniji od evropskog.

Dakle, one koji su uhvaćeni u krađi ne tjerati (evropski standard) da se pate u svojim vilama kao Berlusconi i Sarkozy, nego ih strijeljati (kineski standard).

Budući da su Kinezi svoj državni kapitalizam izgradili ugledajući se na Titovu Jugoslaviju, mogli bismo sada nešto i mi naučiti od njih.

Ako ne može kineski (znam, “Nikolaidis opet pretjeruje”), ako već mora biti zapadni standard, može li onda, barem, da to bude američki način borbe protiv korupcije? Doduše, ne savremeni, nego klasični. Jer, ako je nešto radilo na Divljem zapadu, zašto ne bi radilo i na Divljem istoku?

Da lopove, dakle, nadležne službe umaču u katran i perje.

Šta, ne bi bilo cool vidjeti čovjeka u katranu i perju kako izlazi iz službenog mercedesa i ulazi u zgradu Vlade ili Skupštine? Ne bi bilo cool da se tranzicioni pobjednici, kada sretnu jedan drugog, pozdravljaju riječima: “Vidim, nabacio si neko fensi perje”.

Napokon, to bi bilo dobro i za njih. Jer ne bi morali bacati pare na skupa odijela, kola i druge statusne simbole.

Svi bi, čim ih vide, znali da su uspješni.

[Biba]

Katran i perje...hbte al bi to bio maskenbal...
Sjecam se kako su nekad ucitelji radili kad dijete nesto ukrade -Napisu mu na papiru da je lopov i okace na leđa te je đak isao po svim ucionicama...

Danas nam provale u skolu, odnesu laptope i policija izjavi da se ne smiju izdat imena djece...
Slusam i jucer o nasoj reformi...Dijete je centar svega...ali cega...svijeta u kojem su eto zabranjene cigarete a dozvoljeni bordeli sa zivotinjama...

Odlicna ideja..u katran i perje mozda bi se neki zoofil i zahebunio

Zanimljiv ovaj Nikolaidis..a i Mohridis....sunac ljubim...

[Mohr]

Suđenje pojedinačnim nacionalistima bilo je osuđeno na propast

Za razliku od Göringa, Šešelj je pobijedio

Piše: Vuk Perišić, e-novine


Sudovi sude na temelju pravnih normi ali bi trebali suditi i sukladno određenom ideološkom i moralnom, vrijednosnom sustavu. Počinitelji zločina također postupaju na temelju svoga, ali pervertiranoga sustava vrijednosti. Svako suđenje počinitelju je na stanovit način i osuda njegovog i afirmacija vladajućeg sustava vrijednosti. Bez toga suđenje, pa i samo pravo, gube smisao.

Kada redovni sud sudi, primjerice, kradljivcu on ne osuđuje samo konkretnog pojedinca nego i sustav vrijednosti koji ne poštuje tuđu imovinu. Kada su nürnberški ili tokijski sud sudili, primjerice, Hermannu Göringu ili Hideki Toju, činili su to u okviru sustava vrijednosti koji je nedvosmisleno osudio nacifašizam i njegovu japansku inačicu. Civilizacija ranjena Drugim svjetskim ratom i Holokaustom nije imala nikakve dvojbe o zločinačkoj naravi nacističke i fašističke ideologije. Suđenje konkretnim pojedincima koji su, sukladno toj ideologiji, naređivali masovna ubojstva bilo je juridički i moralni imperativ, ali nije bitno utjecalo na percepciju nacizma i fašizma. Gnušanje nad tim ideologijama i oblicima vladavine bilo je toliko neupitno da bi ostalo identično sve i da su kojim slučajem nürnberški i tokijski optuženici pobjegli u Argentinu ili da su ustrijeljeni na licu mjesta (kako je predlagao Churchill). I bez nürnberškog i tokijskog procesa bilo bi jednako nedvojbeno da je riječ o ideologijama koje utjelovljuju Zlo i koje valja iskorijeniti i zatrti u ime golog opstanka ljudske vrste. Uostalom, mnogi kradljivci izbjegnu pravdi ali time se ne mijenja naš odnos prema krađi.

Haaški, pak, procesi su se odvijali u moralnom i ideološkom vakuumu, u odsutnosti poimanja da su zločini počinjeni u srpsko-hrvatsko-bosanskohercegovačkom ratu bili neumitna posljedica nedemokratske naravi nacionalizma i njegovih državotvornih i teritorijalnih fiksnih ideja. Sasvim drugačije nego u Nürnbergu ili Tokiju, u Haagu je antidemokratski sustav vrijednosti poput nacionalizma ostao netaknut, štoviše, uspio je haaške procese iskoristiti za vlastito jačanje i još uvijek je dominantna ideologija u gotovo svim državama bivše Jugoslavije. Bitno drugačije ne bi bilo i slučaju da haaški sud nije ni osnovan. Zato su haaška suđenja nacionalističkim političarima i generalima bila beskorisna u širem moralnom i političkom kontekstu. Ona jesu, doduše, pokušala ispuniti svoju juridičku obvezu osudivši pokojeg "kradljivca" (u čemu su također zatajila), ali nisu osudila i samu ideju krađe.

Zamislimo hipotetsku i apsurdnu situaciju da nacistička Njemačka nije doživjela totalni poraz u Drugom svjetskom ratu i da se negdje sudi njenim čelnicima, pa da Njemačka odbija izručenje, recimo, Juliusa Streichera, ili tvrdi da je presuda kojom je Hans Frank oglašen krivim "neprihvatljiva". Zamislimo pripadnike SA koji usred Dachaua urlaju kako će nastaviti ubijati Židove, ili vladu Reicha kako svečano izjavljuje da je oslobađajuća presuda Ernstu Kaltenbrunneru (jer u toj hipotetskoj situaciji bi i takvo što postalo moguće) dokaz da se Holokaust nije ni dogodio ili, pak, da Karla Dönitza nakon odsluženja kazne predstavnici političke i vjerske elite dočekuju kao heroja i mučenika. U tom hipotetskom univerzumu Joseph Goebbels ne bi počinio samoubojstvo nego bi se trijumfalno upitao pred okupljenom ruljom na hamburškoj rivi: "Je li zločin voljeti i braniti svoj narod i svoju domovinu?"

Bez uspostave stvarne demokracije i vladavine prava u državama bivše Jugoslavije i bez nedvosmislene osude državotvornog nacionalizma – a to je bila ideologija svih zaraćenih strana – kao svjetonazora kojem su imanentni rat, mržnja i zločini, svako suđenje pojedinačnim nacionalistima unaprijed je bilo osuđeno na propast i nije moglo skončati drugačije nego kao juridička shizofrenija.

Primjer haaškog suda pokazuje da je besmisleno voditi postupak protiv kradljivca u društvu koje krađu doživljava kao "obranu nacionalnih interesa". Upravo zato se i moglo dogoditi da haaški sud oslobodi čovjeka koji do te mjere nije krio svoja nacionalistička uvjerenja da ih je ogolio do njihove suštine, do groteske i prostaštva.

Pravda je spora, ali dostižna, barem retrospektivno. U slučaju Vojislava Šešelja ona se ne nalazi u budućnosti nego u prošlosti. Okružni sud u Sarajevu ga je 9. srpnja 1984. oglasio krivim za, između ostalog, "razbijanje bratstva i jedinstva, narušavanje ravnopravnosti naroda i narodnosti i protuustavnu promjenu federativnog uređenja države". Šešelj se još tada zalagao za nasilnu promjenu zatečenog državnopravnog i teritorijalnog ustroja u čemu je (s važnijim i manje važnim suučesnicima) kasnije u potpunosti uspio i tako izazvao masovne patnje i opću civilizacijsku, moralnu i ekonomsku propast ovog dijela Europe. Prvostupanjski sud osudio ga je na osam godina zatvora, a pod pritiskom naivne demokratske javnosti viši sudovi ublažili su kaznu.

Da, bilo je to vrijeme kada su nacionalisti, ako bi prešli izvjesnu granicu, završavali u zatvoru. To nije bilo demokratski. Ipak, određena ponašanja i sustave vrijednosti treba promatrati u kontekstu njihovih konačnih posljedica. Nitko ne sumnja da bi legalizacija krađe neizbježno izazvala imovinski kaos i nasilje, ali mnogima još uvijek nije jasno da legalizacija nacionalizma nije mogla izazvati ništa drugo nego mržnju, ratove, uspostavu autoritarnih režima i moralnu i materijalnu bijedu.

Treba li zato – za svaki slučaj – usprkos demokratskoj tankoćutnosti ili upravo zbog sprječavanja ratova i mržnje, nacionaliste kazneno goniti kad se odveć strastveno odaju svojim državotvornim halucinacijama? Ili ih je bolje, onako blesavo ozbiljne, ismijati dok su još bezopasni? Ta su pitanja tragična, ali ne zato što je na njih teško odgovoriti nego zato što su fatalno zakašnjela.

Osuda Vojislava Šešelja na nekoliko desetljeća robije bila bi nesumnjivo zadovoljstvo, ali i svojevrsna samoobmana. Ima neke žalobne dosljednosti u njegovom oslobađanju. Za razliku od Hermanna Göringa i Hideki Toja, Šešelj je pobijedio. Njegovi ciljevi su ostvareni, zasebne nacionalističke države su uspostavljene (nešto manjeg opsega, ali to je sporedno), pripadnici političkih, etničkih i drugih manjina su ili pobijeni ili prognani ili prezreni, a Šešeljev sustav vrijednosti (vulgarnost, domoljublje, povijesni revizionizam) uživa status svetinje na ovom zgarištu koje su on i njegovi važniji i manje važni suučesnici ostavili iza sebe.



*Tekst preuzet sa T-portala

[Mohr]

KADA DOĐU ZADNJA VREMENA: Sretan sam što sam nebitan

Piše: Andrej Nikolaidis, žurnal.info


Mladež švedske Liberalne narodne partije zaključila je da bi nekrofilija i incest trebali biti legalni.

Hajde sad, manite se kuknjave o zadnjim vremenima, svijetu koji je otišao u pičku materinu, o starim, dobrim danima kada se znao neki red.

Kada dođu „zadnja vremena“, ukida se Zakon – stara je to ideja, mnogi je teolog o tome pisao, opisom „zadnjih vremena“ završava Novi zavjet.


SLUŠAJTE AKO VAM SE NE ČITA

Ono što traže mladi švedski liberali u Evropi nije ništa novo: ovaj je kontinent vidio mnoge hrišćanske milenarističke pokrete koji su vjerovali da, insistiranjem na apsolutnim seksualnim slobodama, dakle i kršenju zabrane incesta i nekrofilije, ubrzavaju kraj vremena i Drugi Hristov dolazak.

I Shabbetai Zevi, samoproglašeni jevrejski Mesija (rođen u Smirni – pardon, Izmiru - umro, uzgred, i sahranjen u Ulcinju, ako vas je volja čitati o tome imate više u mom romanu „Dolazak“), proglasio je ništavnom zabranu rodoskrvnuća. Što je više prestupa, što je temeljnije unižen Zakon i njegove seksualne zabrane, to će on prije Jevreje sabrati sa svih krajeva svijeta i povesti ih u Izrael.

Da napomenem: kada fašisti govore kako su „Jevreji krivi za sva zla“, misleći upravo na liberalne tekovine, oni, fašisti, kao i obično nemaju pojma o čemu pričaju. Sve je to viđeno i prije Zevija: sve ono čega se groze već su vijekovima ranije utemeljile razne sekte nastale unutar hrišćanstva. Ako vas sve to interesuje, pogledajte kapitalnu knjigu Normana Cohna „The Pursuit of the Millennium“.

Ako vam se ne čita, a vi onda slušajte bosansku sevdalinku. Znate onu apokaliptičnu, koja govori upravo o našoj današnjoj temi: „Snijeg pade na behar, na voće, neka ljubi ko god koga hoće. Ako neće, nek se ne nameće, od nameta nema selameta“.

Kada snijeg padne na behar i na voće, pao je u nevrijeme. Prekršen je prirodni zakon. Snijeg kad mu vrijeme nije jedan je od znakova kraja dana, ponavljam, onog vremena kada više nema Zakona. A kada nema Zakona, svako je slobodan da ljubi koga hoće: muško, žensko, pa eto, i mrtvo. A ko neće, neka svoj zakon ne nameće, jer Zakon je već poništen: od nameta nema selameta“.,

Mladi švedski liberali, naravno, ukidanje zabrane traže ne zato što vjeruju u Hrista, Zevija ili Himzu Polovinu, nego zato što bezuvjetno vjeruju u slobodu.

Ako vam je njihov zahtjev šokantan, ako niste mogli predvidjeti da će biti izrečen, šta da vam kažem: polako, vidjećete, biće toga još. Liberalni moral počiva na ideji da sve ono što drugoj osobi ne nanosi štetu, sve ono što se dešava konsenzusom dvije osobe sposobne da donose odluke, nije neetično, niti treba biti nelegalno.


I ONI SU NEČIJA DJECA

Cecilia Johnsson je u ime ogranka Liberalne mladeži Švedske iz Štokholma sve detaljno objasnila. Oni se zalažu da se seksualni odnos između srodnika starijih od 15 godina ne kažnjava (eto pitanja: je li odnos, recimo, brata starog 20 i brata starog 15 godina samo incest, ili i pedofilija?), kao i da se legalizuje nekrofilija – u slučaju da je vlasnik tijela u oporuci naveo da želi da njegovo tijelo posthumno bude korišteno za snošaj. Ako ljudi svoja tijela mogu darovati muzejima i klinikama, zašto ne bi mogli i nekrofilima. Mislim se, jeste vala: i oni su nečija djeca, što rekao naš narod.

Cecilia veli kako incest i nekrofilija nekome mogu biti odvratni, ali da „odvratno“ ne znači ništa za zakon – nešto ne može biti zabranjeno samo zato što je odvratno.
Ono što govori Cecilia Johnsson može se tretirati kao aporija liberalne etike. Svaka ideja, tamo ili ovamo, prije ili kasnije, dospjeće do vlastitih aporija.

A ja, opet, mislim kako ćemo mi lako za kršenje seksualnih zabrana. Šta ćemo mi sa drugim spornim aspektima morala i zakona koji kaže kako ono što dogovore dvije osobe ne treba biti zakonski kažnjivo?

Šta ćemo, na primjer, sa bankarskim poslovanjem? Kada dvije osobe sposobne da odlučuju, sa jedne strane dužnik, sadašnji ili budući, sa druge predstavnik banke, donesu zajedničku odluku da banka oguli kožu sa leđa dužniku, pa mu još uzme i skalp, to nije nezakonito. Tim prije što dužnik nije prevaren: on zna da će biti raščerečen i odran.

Odnos dužnika i banke, međutim, ne zadovoljava onaj drugi, ili prvi, temelj liberalnog morala: da u tom odnosu niko nema štetu. Ne zadovoljava, jer će dužnik biti oštećen. Sa druge strane, on je oštećen svojom voljom, je li tako? Ali ako je legalan odnos između dvije osobe sposobne da odlučuju, čak i kada će jedna od njih imati štetu, ako jedna od njih štetu trpi svojom voljom, zašto ne bi bilo legalno da kanibal pojede osobu koja mu je za to, svojom slobodnom voljom, dala pristanak?

Ovo je pitanje zaista postavljeno na sudu, tokom suđenja njemačkom kanibalu Arminu Meiwesu. On je na internetu dao oglas, otprilike ovakav: tražim dobro građenog muškarca koji želi da bude pojeden. Na oglas se javio uspješni stručnjak za kompjutere iz Berlina, Bernd Brandes. Tokom suđenja ispostavilo se da kanibalizam nije nelegalan u Njemačkoj.

Meiwes je osuđen za ubistvo, ali tek nakon što su tužioci, koristeći snimke posljednje večere u režiji Meiwesa, dokazali da je Brandes, pred smrt, iskazao zabrinutost i sumnju u vlastitu odluku da bude pojeden. (Vidi više na linku.)

Kanibalizam je, dakako, odvratan, ali odvratno je i bankarsko poslovanje – a ne možemo zabraniti nešto samo zato što je odvratno, ne?


SRETAN SAM ŠTO SAM NEBITAN

Sva moja „zar ne“ , „nije li“ i slična pitanja u ovom tekstu su, da pojasnim, performativna. Ja sam sredovječni, poluuspješni pisac koji živi u provinciji. Dovršavam ovaj tekst gledajući goleme valove koji se, gonjeni jugom, lome u zalivu pod zidinama ulcinjskog Starog grada. Radije bih se bacio u te valove nego se vratio u svijet. Jer mene ovaj svijet plaši. Čak i više od mora koje šušti i pjenom vri, kako je pisao Poe u „Annabel Lee“.

Sretan sam što sam nebitan, što na pravna i etička pitanja o kojima je bilo riječi ne moram dati odgovor. Brine me, očajnim me čini, samo jedno: što moja kći sve to neće moći izbjeći.

Jer moje vrijeme nije posljednje vrijeme.

[Biba]

A..sta da kazem....Nikolaidis je sve reko..
Zalosno...prezalosno...
Ljudi na sve nacine ubijaju ono i ljjudsko i bazansko u sebi.....

[Mohr]

Disput i Despot

Piše: Viktor Ivančić, Novosti


Saopćenje Ministarstva kulture nakon napada na Antu Tomića i nanošenja tjelesnih ozljeda njegovu prijatelju – sada već čuvena Hasanbegovićeva poruka da ‘ovaj slučaj podsjeća na važnost odgovornosti za izgovorenu i/ili pisanu riječ’ – predstavlja svojevrsnu objavu rata. No kakav bi taj rat imao biti?

Za promjenu, pozivam čitatelje da mobiliziraju maštu i pokušaju zamisliti alternativnu stvarnost, takvu u kojoj će također vrijediti pravilo da treba paziti što se govori i/ili piše, jer bi u protivnome počinjeni delikti mogli izazvati brutalne sankcije.

Pa da onda Zlatka Hasanbegovića, nakon što on izgovori i/ili napiše da je antifašizam obična floskula, neki razbješnjeli antifašist odalami bokserom po tjemenu tako konkretno da ovaj završi na hitnome kirurškom odjelu najbliže bolnice.

Ili da Tomislavu Karamarku, nakon što on izgovori i/ili napiše da Hrvatsku lustracijom treba očistiti od Jugoslavena i komunista, pripadnici zloglasne jugokomunističke gerile, uz pomoć snaga regularne policije, provale u stanove i upozore ga da mu je, umjesto što se kurči siledžijskim domoljubljem, pametnije iseliti se iz zemlje opasnoga življenja.

Ili da Milijanu Brkiću, nakon što on Miloradu Pupovcu – a preko njega i znatnome dijelu populacije – poruči da ‘ode tamo gdje neće biti ugrožen’, grupa razularenih multikulturalista, skupa s militantima iz manjinskih zajednica, bejzbol palicama polome rebra, ruke i noge.

Ili da Kolindi Grabar Kitarović, nakon što ona istome Pupovcu službeno saopći da oni koji podnose prijetnje i fizičke napade upravo to i zaslužuju, jer ‘godinama provociraju, iritiraju, pa i vrijeđaju najveći dio hrvatske javnosti’, neki pomahnitali antinacionalist, zadojen kozmopolitskim marksizmom, priđe dovoljno blizu da joj isporuči pljuvačku u lice.

Naporno je do te mjere silovati maštu, zar ne? Čak i moć fantazije posustaje pod olovnom kupolom realnosti. Nema, naime, dohvatljivih podataka o tome da su u četvrt stoljeća postojanja samostalne hrvatske države nasilničke izgrede inicirali ljevičari, makar oni bili na sva zvona oglašavani radikalima, ekstremistima i đavoljim potomcima, dok je, s druge strane, saldo žrtava nacionalističke desnice faktički nepregledan, uključujući one što su izgubili živote u političkim atentatima, čiji je dugi niz započet ubojstvima Josipa Reihl-Kira i Milana Krivokuće.

U takvu narav tekućih prilika čitatelj se može uvjeriti i praktičnom metodom. Otiđite, primjerice, na Trg bana Jelačića u Zagrebu, razvijte crvenu zastavu sa srpom i čekićem (ili, zakloni bože, onu jugoslavensku), zapjevajte ‘Internacionalu’ (ili, zakloni bože, ‘Hej Slaveni’), i gotovo je sigurno da ćete za manje od četvrt sata postati vlasnikom uzorno okrvavljene glave. Ukoliko, međutim, na istom lokalitetu zamašete zastavom NDH, ili posterom Ante Pavelića u protuprirodnoj veličini, pa ukočeni u crnoj uniformi zapjevate ‘Evo zore, evo dana’, malo tko će na vas obratiti pozornost, a pristojan svijet će ubrzati korak i sa strahom se udaljiti od još jednog mjesta fašističkoga zagađenja.

To bi bila iluzija bijega, razumije se, jer čitava zemlja postaje poprištem fašističkoga zagađenja. Kroz onih četvrt stoljeća uživanja državne samostalnosti, od prvobitne zamisli do danas, hrvatsko društvo modelirano je kao poligon za razvoj, usavršavanje i nesputano divljanje fanatizirane desnice, s nasiljem u prvome planu.

Unilateralna agresija – desna i samo desna – toliko je suvereno integrirana u ovdašnju političku svakodnevicu da se odavno doživljava prirodnim stanjem stvari, poput šake u kožnoj rukavici. A u takvom ambijentu i glavna odlika onoga što se u Hrvatskoj naziva mainstreamom uopće nije tipična; ona se ne očituje u uvriježenome srednjostrujaškom potkresivanju ekstrema, nego – obratno – u desničarskom radikalizmu koji se lažno izdaje za politički centar i normalizira ideologije s aromama septičke jame.

Stoga nije neobično ni to što je organizirani antifašistički otpor nastupio pod etničkim plaštem. Koordinacija Židovskih općina u Hrvatskoj odlučila je bojkotirati predstojeću komemoraciju žrtvama logora u Jasenovcu, i to ‘zbog relativizacije i revitalizacije ustaštva’. Predsjednik Koordinacije Ognjen Kraus kazao je da je ‘u postojećem okruženju’ jasenovačka komemoracija tek prilika za zadovoljavanje forme ‘u kojoj će isti oni koji toleriraju ustašku ideologiju zauzeti pozornicu kako bi iskazali svoje antifašističko stajalište i izrazili pijetet žrtvama’.

Iz Vlade su uzvratili žalobnim saopćenjem, prigovorivši neposlušnim Židovima da ‘izneseni razlozi nisu razmjerni značaju njihova najavljenog izostanka’. Nadovezao se predsjednik Sabora ciničnom primjedbom da ‘žrtve Jasenovca nisu zaslužile ničiji bojkot’, zaboravivši napomenuti kako je lanjsku komemoraciju – s posve suprotnim motivima od onih koje navodi Kraus – bojkotirala predsjednica države.

Žaljenje po svemu sudeći nije bilo hinjeno, jer je – uz lijepu porciju međunarodne blamaže – neočekivanim potezom minirana i pomno smišljena strategija paradne denacifikacije hrvatske vlasti, s posebnim akcentom na ministru kulture. U nedostatku boljih formulacija za prikaz osobito gnjusnih izdanja političke hipokrizije, tu strategiju bit ću slobodan opisati kao zidanje Židova između Hrvata i Srba.

Operacija je započela imenovanjem Nataše Jovičić, ravnateljice Spomen-područja Jasenovac, posebnom savjetnicom predsjednice države ‘za pitanja holokausta’, kada je – kao što smo na ovim stranicama već zabilježili – osoba zadužena za čuvanje sjećanja na žrtve fašističkog konclogora preuzela ulogu kotačića u neofašističkome aparatu, a sama funkcija predsjedničke savjetnice ‘za pitanja holokausta’, s obzirom na etničku strukturu smaknutih u Jasenovcu, postala dio programa poricanja ustaškoga genocida nad Srbima.

Nastavljeno je agresivnim tabloidnim eksploatiranjem bajkovite epizode u kojoj je djed Zlatka Hasanbegovića – čovjeka koji smatra da su ustaše bili ‘heroji, mučenici i šehidi’ – u doba NDH navodno spasio život jednoj židovskoj djevojčici. Na to se krasno nadovezao nedavni groteskni posjet ministra kulture londonskome Imperial War Museumu – gdje ga je, u skladu s renomeom zemlje koju predstavlja, primila voditeljica Odjela za istraživanje, jer je šefica računovodstva bila zauzeta važnijim obavezama – s fotografijom koja je žurno distribuirana medijima i ponosno istaknuta na web-stranici Ministarstva kulture: ministar s dvije svoje zamjenice i gospođom Jovičić pobožno pozira pred vratima lifta iznad kojih stoji natpis ‘The Holocaust’.

Zagrebačkom premijerom revizionističkoga filma Jakova Sedlara o Jasenovcu, koliko čujem, akcija zidanja Židova između Hrvata i Srba taman se zahuktala, a onda je, poput groma iz vedra neba, Koordinacija Židovskih općina izvukla ključnu ciglu i srušila taj odurno licemjerni koncept. Ostaje samo sura stvarnost, bez prigodnih kulisa i lažnih svjedoka. Ta stvarnost je ekstremistička u svakome svom segmentu, uz humorističku fusnotu da normalizaciju nasilja provode ‘protivnici svih totalitarizama’.

Slikoviti uvid u vladajuće stanje duha čitatelj ima priliku steći prošeta li Bogovićevom ulicom u Zagrebu. U izlogu jedne tamošnje knjižare, priljubljene jedna uz drugu, istaknute su dvije knjige: ‘Doživljaji’ Ante Pavelića i ‘Izvori totalitarizma’ od Hannah Arendt. Kapitalno djelo Arendtove objavila je nakladnička kuća Disput, dok se Pavelićev izdavač zove Despot, čime prizor u izlogu biva savršeno karikiran. To podlo ujednačavanje, taj ‘dijalog’, taj Disput uz Despota – Hannah Arendt uz Antu Pavelića – to je nešto poput simboličke legitimacije hrvatskoga političkog središta, koje je demokratsko utoliko što mu liberalni ornamenti služe kao alibi za golu fašističku propagandu.

Puna istina, međutim, neočekivano znade prokuljati iz kolektivnog nesvjesnog. Ono tugaljivo saopćenje Vlade mnogi su hrvatski informativni portali opremili lakonskim naslovom: ‘Iz Vlade žale što ove godine neće biti Židova u Jasenovcu’. Još jednom: ‘Iz Vlade žale što ove godine neće biti Židova u Jasenovcu’. Razumjeli smo se, naravno: da je početak četrdesetih godina prošloga stoljeća, ovakva vlada ne bi imala razloga za žaljenje.

[Mohr]

Selektivni vid i selektivni sluh

Autor: Igor Serdar


Država koja je u osvajačkom pohodu na teritorije drugih država, kako bi stvorila i etnički očistila teritorij za veliku Srbiju počinila najteže ratne zločine, 2003. godine je donijela – uz pomoć selektivnog vida i sluha cijele Europe i Svijeta – zakon

- po kojem se proglašava nadležnom za suđenja za sve ratne zločine na cijelom području bivše Jugoslavije.

- donošenjem i zadržavanjem zakona o univerzalnoj jurisdikciji za progon ratnih zločina na teritoriju svih država bivše Jugoslavije učinila je nešto što definitivno nije u duhu europske pravne prakse.

Upravo zbog tog zakona na koji je reagirala samo Hrvatska – radna skupina EU-a za proširenje je u ponedjeljak skinula s dnevnog reda točku o pripremama za otvaranje poglavlja 23 sa Srbijom.

Razlog za takav stav Republike Hrvatske je jednostavan i baš vidljivo proziran:

U slučaju da se zakon ne promijeni, razumno je očekivati optužnice protiv vrha HV-a, vrha HVO-a, Armije BiH, kad god se službenom Beogradu ukaže politička potreba ili prilika za destabilizaciju susjedstva.

Takav zakon, koji izlazi iz okvira europskih pravnih standarda, u rukama Srbije je tempirana bomba za stabilnost susjednih država. Svih. Ne samo Hrvatske.

S druge strane službena srpska politika proglašava takav politički stav Hrvatske „bilateralnim sporom“. Ali kvaka 22 kaže:

- neprovođenje ratificiranih međudržavnih sporazuma i međunarodnih konvencija nije bilateralni spor, nego nepoštivanje međunarodnih pravnih akata.

Zato tvrdim da je jako moderno koristiti se institutom selektivnog vida i sluha.

Eto, na potpuno drugoj temi s velikim skokom u tematici na hrvatskoj televiziji ukinuta je emisija „skener“ koja se bavila medijskim vijestima, a odabirala ih je Silvana Menđušić i, opet selektivni vid i sluh ali sad kao „varijacije na temu“:

„Skener je ukinut jer su u njemu citirane vijesti, komentari i stavovi brojnih kolega koji se više ne smiju čuti ni vidjeti“, kazala je Silvana Menđušić.

Eto, kako li je samo moderan taj „selektivni vid i sluh“……

Ili, opet jedan veliki skok u inovaciju privredu i potencijalni veliki projekt stvaranja cijele jedne industrije….

Hrvatska bi trebala slaviti veliki uspjeh Mate Rimca koji je došao do razine da ga veliki fondovi i ulagači doživljavaju dovoljno ozbiljno, ali, jedan veliki ali – da od njega traže preseljenje središta kompanije.

To može biti samo dobro za njega – kažu jedne dnevne novine, a mi se pitamo kako li je čudno da ozbiljni investitori, iz niza pravnih i financijskih razloga, često traže da sjedište kompanije bude u državi u kojoj se osjećaju sigurno, čije sudstvo i pravosuđe poznaju.

Očito Hrvatska nije podneblje u kojemu bi neka ozbiljna tvrtka htjela proizvoditi……

I nikako nitko ne može razumjeti zašto jer su naši vladajući stalno objašnjavali i stalno i dalje objašnjavaju i uvjeravaju nas da smo zemlja koja je pravno sigurna i prava „meka“ za investitore.

Očito su nam opet prodali „selektivni vid i sluh“ – kad i Rimac sa svojom perspektivnom firmom – ako hoće nešto ozbiljno raditi – mora ići izvan ove naše genijalne države, tako nezavisne, tako poštene i tako drage investitorima…..

Ili da selektivno opet „skočimo“ na politička i svjetonazorska pitanja…..

Sad ćemo imati tri komemoracije žrtvama logora Jasenovac jer su nam i Predsjednica i Vlada selektivno gledali na te žrtve i selektivno slušali potomke tih istih žrtava tako da nas sve zanima što na to kaže ministar kulture Zlatko Hasanbegović, povjesničar koji je u nekoliko navrata antifašizam nazvao “floskulom” i oštro odbacio tvrdnje kako se on nalazi u temeljima hrvatskog Ustava.

To su stvarno začudne situacije nad kojima se još samo golubi na Jelačić placu nisu izjasnili da su protiv takvog prekrajanja povijesti i notornih činjenica.

Ta pizdarija s NDH-om i ustašama sto puta je gora od „lex Perković“ zato jer dati glavnog špijuna ili ne dati drugoj državi još i ima smisla, ali ovo s kvislinškom državom trećeg raiha – to je glupo i nepotrebno baš svima na svijetu. Osim ovim našim „povjesničarima“ koji zastupaju koga? To nas sve zanima – „za čije babe brašno“ ide sav taj glupi folklor?

Da, po najnovijim istraživanjima koja je omogućila ova vlast – Jasenovac je nakon one stvarne situacije klanja i ubijanja – kasnije u ime Jugoslavije služio kao logor smrti za sve nepoćudne – osim partizana.

Navedeno će se također – tijekom vremena – sigurno potkrijepiti povijesno utemeljenim dokazima.

Za to su zaduženi ovaj velikan malenog rasta iz Sabora i ovaj suzdržani antifašist vladinog kulturnog „veltanšaunga“ selektivne naravi. Uz blagoslov Božijeg izaslanika Petrova namjesnika i najtajnijeg od svih tajnih agenata u liku bivšeg i budućeg Predsjednika, ali ne Vlade – nego HD zajednice – koja jedina ima legitimitet za vođenje države jer je pobijedila na izborima za picinu dlaku i Božinu petrovu crkvenu ručicu – koja je odvela i druge crkvene i ne crkvene pojedince pod skute genijalaca s desne strane političkog selektivnog vida i sluha onoga što iz milja zovemo hrvatskom kao političkom misli. Strašna im je zamisao iz svakog kuta gledanja. Stvarno su slikavani u HD tehnici tako da zajednica neukima zamamnije izgleda…..

Ne samo da nam više nije jasno kako je negator antifašizma i apologet ustaštva izvjesni hasanštoliveć završio u hrvatskoj Vladi, kako visoki potpredsjednik i povjesničar Hrvatskog sabora maršira ulicama uz pokliče “Za dom spremni” i kako predsjednik Sabora iz Kolindine (bivše) stranke parlamentu vraća naziv iz NDH, nego se čudimo još i dan danas kako je moguće da se među odabranima koji vladaju nalaze ljudi koji izravno odbacuju hrvatski antifašizam i proglašavaju NDH temeljem hrvatske državnosti. „ustaški krik nebo para“……

A tek Kolinda? Ona je skupljala glasove među tom populacijom. Ona se domogla Pantovčaka na valu tog svjetonazora, ideologije i sentimenta. Selektivni vid i sluh popušio je narod Hrvatski i pušit će ga i dalje, a kako se čini i dublje, a možda i dulje od očekivanog….

Ako je ustaški režim bio zločinački i ako je, kako reče Kolinda, “u Drugom svjetskom ratu većina hrvatskog naroda pokazala da je na strani protuhitlerovske koalicije”, kako je onda moguće da se neki javno – i nekažnjeno – zalažu za uvođenje uzvika “Za dom spremni” u oružane snage? Opet selektivno ne čuju i ne vide ovi vladajući…, stvarno čudno…..

Kakva nam se budućnost može ukazivati uz Hasanbegovića i Tepeša, uz negiranje antifašizma i umanjivanje Jasenovca, uz Sedlara i Kaptol, a ista ta Kolinda je sjedila u Vladi sa Sanaderom kad je on rušio ustaške spomenike…., kad je prije evoluirala……

Sada sjedi na čelu države u kojoj se relativiziraju ustaški zločini i veliča NDH. Očito joj je selekcija vida i sluha išla po obratnom principu.

Baš kao i danas kad izjavljuje da neka se izvole predomisliti i srpski i židovski vođe i svi koji ne misle doći u Jasenovac na komemoraciju: „poziva sve da još jednom razmisle“ – možda će imati posljedice u kakvoj državi živimo – još će i nastradati ako ne budu poslušni…..

Pobjeda antifašizma za današnji dan je baš dobra, ali samo zato jer vladajućima baš trebaju i Srbi i Židovi za komemoraciju pa neka lijepo upotrijebe selektivni vid i sluh…., i neka promijene svoje odluke. Samo nam još nedostaje i rečenica koju bivši špijun Karamarko „najvoli“:

- „neka razmisle što govore u javnosti“ – „govoriti protiv nas
i nije baš pametno, jel?“

Pripadnost Katoličkoj crkvi postaje obavezna vrijednost u društvu, čak i u obnašanju izvršne, svjetovne vlasti – to je danas element po kojem se voli činiti krucijalna razlika između vlade desnog centra i one Kukuriku koalicije koja je bila, treba na to podsjetiti, nenarodna.

To je Hrvat odabrao. I Božu Petrova teletabisa. I velikana Tepeša. I „za dom spremni“. Tako zbori selektivni vid Karamarko i selektivni sluh društvo. Istina? To je odabralo samo pola Hrvata.

Ne svi, nikako svi jer nemaju svi selektivni vid i sluh…..

Nisam siguran da bi ih i ovi njihovi opet odabrali da su sad izbori. Tad su ih potopili sa selektivnim vidom i sluhom, a danas je svima jasno što predstavlja ta i takva većina i kuda, kako i zašto nas vodi. Nema tu nikakvih „hrvatskih interesa“ – tu ima samo hrvatske imovine. Kapitala i interesa na prodaju….

No ajmo malo „skočiti dolje s visoke politike“ na „manje važno obrazovanje“…..

Nametanje ugovora s Katoličkim bogoslovnim fakultetom nije samo pokušaj da se pokori Filozofski fakultet, već se ovdje radi o tome da Crkva želi prodrijeti, to jest preuzeti potpunu kontrolu nad obrazovanjem u Hrvatskoj – od osnovnih i srednjih škola, pa nadalje. Očita je, naime, nakana da Crkva pokušava u sustav uvesti nastavnike određenih ideoloških i svjetonazorskih opredjeljenja; vjeroučitelje koji će, uz vjeronauk, dobiti kompetencije za predavanje i na drugim kolegijima. Shvaćate? To je još gore od „teorije i prakse samoupravnog socijalizma“ što je moja generacija učila kao dogmu onog vremena…..

To ste odabrali dragi sunarodnjaci. Crkva na faksu. To ste i mislili kad ste glasovali – je li tako?

Katolički bogoslovni fakultet zasniva se ipak na dogmi. Znanost je nešto drugo? Ili vama nije?

Mi „normalni“ ne vidimo neku važnu poveznicu između dogmatskog fakulteta, s filozofskim koji se zasniva na sekularnoj znanosti.

Drugim riječima, ovdje govorimo o spajanju nespojivog. Ili griješim, jadan jer nisam to selektivno obradio….

U tom smislu treba napomenuti i to da ni jedno društvo ne može napredovati ako će u njemu jačati nekritičko, dogmatsko razmišljanje. Tako je barem baš svuda izvan lijepe naše…..

Istina, u dalekoj prošlosti, filozofija i teologija studirale su se na istom fakultetu, ali u dalekoj prošlosti dragi prijatelji…,a nama se nameće „daleka prošlost“ kao „put budućnosti“….

Ovdje se, naime, radi o tome da se biskupima, dakle samom vrhu hijerarhije Katoličke crkve, želi dopustiti da oni svojim blagoslovom – mimo svih sekularnih standarda i procedura – klerikaliziraju nastavnička vijeća.

Jer, ako do integracije dvaju fakulteta dođe, to će doista značiti da će vjeroučitelji, koje se zapošljava samo uz biskupov blagoslov, biti legitimirani da, uz vjeronauk, predaju, recimo, filozofiju, sociologiju ili povijest. Ma zamislite samo kako bi to izgledalo? Svi bi svršili fakultet i sve ostalo uz klera blagoslov – bili kakvi bili oni bi ih selektivno vidjeli i čuli i sve bi bilo blagoslovljeno…

Shvaćate li što nam radi ova Vlada? Shvaćate li da nam nema spasa niti da se nakon provedbe tog svjetonazora samo na dvije, tri godine vratimo natrag gdje smo bili? To bi bila nemoguća misija 5. Ma, što 5, deset godina.

Gubimo deset godina normalnog razvoja i zakopavamo se u rupu iz koje nikada više nećemo izaći onakvi kakvi smo bili….

U tom smislu može se izdvojiti i skandalozna uskrsna poruka kardinala Josipa Bozanića koji je ustvrdio da »zlo pokušava zavladati medijskim svijetom«.

Kardinal Bozanić prešućuje da je porastu netrpeljivosti u društvu esencijalo pridonosila Katolička crkva. To je, također, dobar primjer s kojim se može ilustrirati da je nova, desna vlast dodatno osokolila crkvene autoritete da etiketiraju, prozivajU i, što je najgore – uređuju državu po svojim mjerilima. Čak su se koristili bogobojaznošću neukih ljudi da bi ih uvjerili u „ispravnost“ puta…

Usput rečeno ja osobno sam vjernik kao i moja obitelj i familija, znam o čemu govorim i vjerujem, ali vjerujem u Boga.

Bozanić nije Bog nego je predstavnik klera, kardinal, koji nas izravno gleda u oči i kaže:

»zlo pokušava zavladati medijskim svijetom«. Glasić mu zadrhti, ali gleda nas ni sam ne vjerujući ili ne vidjevši blesimetar s kojeg čita…, sasvim svejedno.

Mi zapravo ne znamo što je Bozanić s tom svojom porukom točno želio reći.

Zašto?

Zbog toga što Crkva uvijek naknadno reinterpretira kardinalove izjave.

Naime, već je postalo uobičajeno da Crkva prvo čeka reakciju javnosti, pa ovisno o tome nanovo tumači i objašnjava Bozanićeve poruke, prikazujući ih u drukčijem, bezbolnijem kontekstu.

I kako onda ustvrditi da se crkva ne služi „selektivnim vidom i sluhom“? Kako?

Je li Bog ima selektivni vid i selektivni sluh? Nema. Bog sve vidi. Bog sve čuje. Bog sve voli.

Selektivnost je zemaljsko djelo i služi za dobro. Osim ako nije u ovom smislu naslova teksta.

Crkva, naime, često pretjeruje u toj svojoj težnji za političkom moći i modeliranju svih političkih stavova u društvu, zaboravljajući da živimo u demokratskom i pluralističkom društvu”, pa je u tom smislu Katolička crkva otvoreno i nekritički stala u obranu aktualne vlasti, vlasti koja ne provodi obećane reforme, ali provodi misli Košića – biskupa zaduženog za razdor i prodor razdora….

Rad ove Vlade nema nikakvih rezultata, osim onih u sferi podjela na vjernike i nevjernike.

To da Kaptol otvoreno agitira za aktualni, desni poredak i otvoreno napada lijevi politički blok koji nije ništa brojčano slabiji – to je postala najnormalnija stvar u Lijepoj našoj pod mostom hadezea.

Crkva se priklanja jeftinom i populističkom promicanju nacionalnih, „domoljubnih vrijednosti“ koje se svode na revizionizam potpuno neprihvatljiv svima – osim grupici na vlasti i poslušnicima….

Zašto? Zato što su narodu prodali priču da ona vlast nije bila u službi doma svoga i svoje države i svojih ljudi. To su otvoreno promovirali kao da su nas tada vodili neprijatelji naroda hrvatskog.

Aktualna politička terminologija taj bi crkveni eros i sveopći destruktivni naboj protiv tadašnje vlasti definirala jednom riječju – floskula. Narodski je to „zajeb“- napisao sam davno taj tekst.

To često spominjanje domoljublja unutar crkvenih krugova doista se već pretvorilo u otrcanu frazu i ispraznu tvrdnju, ali prije izbora uz selektivno zamagljivanje i selektivno prešućivanje to je bio alat i sadržaj kojim su željeli osvojiti sve zabludjele ovčice da glasuju za njih…, ali što sad?

Sad je komplet horor.

Svjedočimo zastrašujućoj ofenzivi novih »istraživanja« i novih »otkrića«, u kojima se broj stradalih u Jasenovcu zapanjujuće zaustavlja na najviše nekoliko tisuća, dok se istodobno dokazuje kako se nije radilo o logoru smrti, nego o radnom logoru, koji ni izdaleka nije bio onako strašno mjesto kao što smo dosad mislili.

Završni čavao na »mit o Jasenovcu« predstavlja ničim dokazana i argumentirana tvrdnja da je i poslije Drugog svjetskog rata na istom mjestu funkcionirao logor, ali ovaj put namijenjen protivnicima komunističkog režima, čime se, dakako, pokušava dokazati zločinački, genocidni karakter partizanske vlasti, koja se onda ni po čemu više suštinski ne razlikuje od ustaške vlasti.

Ovakvo „novo“ čitanje povijesti zgrozilo je cijeli Svijet, udaljilo nas je od Europske misli, a pola Hrvatske hoda po zemlji pognute glave jer je stav o svemu navedenom „službeni stav“.

Vlada, Sabor, Predsjednica, Crkva. Svi pjevaju istu pjesmu selektivnog vida i sluha.

Policija na neonacističke incidente sliježe ramenima, a čelnici naše države, ponajprije predsjednica Kolinda Grabar Kitarović i premijer Tihomir Orešković, još nisu smogli snage čuti i vidjeti ovo o čemu tako obilno pišem i preko jezika prevaliti jasnu, nedvosmislenu, bezuvjetnu i nadasve eksplicitnu osudu zločina NDH i zločinačkog karaktera ustaškog režima, stalno eufemistički govoreći o »totalitarnim režimima« i »osudi svih zločina«.

Eto, danas su prijetvorno zapjevali da „nije ovako kako sam napisao“ nego je sve u najboljem redu i s Hrvatima i sa Srbima i Židovi su baš super – ali sve to samo ako dođu kako im je naređeno – odnosno „kako su zamoljeni da dođu“, ali to je ipak samo upotrijebljeni selektivni pristup za koji Vlada, Sabor, Predsjednica i Crkva misle da se može prodavati kao da smo na placu. Oni će izgovoriti što treba, ali mi smo zaista država revizionizma najgore vrste.

Danas antifašizam, a sve ostale dane ustaše, NDH i revizionizam i to samo zato jer je prestupna godina.

Zbog opakog jezika opet su me stavili u hrvatske novine u crnu kroniku…, i proglasili me nasilnikom, prevarantom, agresivcem, lažljivcem i „čovjekom s posebnim vezama“, čovjekom koji je pokušao ubiti druge ljude ničim izazvan, ali, eto, pogrešno su napisali optužnicu protiv mene…

Zamislite: ja da idem nekog ubiti iz čista mira? A ne poznajem te ljude koje sam navodno pokušao ubiti! To stave u novine danas, a događa se 2008. Godine. Danas me napadnu!

Eto što mi radi ova ustašoidna paranoidna klika korumpiranih policajaca, neukih polu-pravnika i ostalog polusvijeta koji vlada ovom zasranom polu-državom u kojoj neki mogu sve, neki šute, a neki će im, kao i ja – spičit sve u sred face. Ne možete vi meni, smradovi, ništa. Smradovi malešni. Fuj! Rastezat će me po novinama?

Nemaju ništa drugo za pronaći jer sam ispravan. Kako nisko i jadno, nepotentno…..

Slažem se s Bozanićem u mojem slučaju: »zlo pokušava zavladati medijskim svijetom«.

Jedino što u ovom trenutku istim tim svijetom upravljaju baš oni. Isto kao i Vučić u Srbiji.

Crkva, revizionisti, desničari, pokvareni povjesničari, neobrazovani klerofašisti i poltroni.

I da znate moj veliki frend Dino je davno napisao udri jače manijače, ali napisao je i da „manijak ne može biti svak“….

To ovi, budale, nikada neće shvatiti jer imaju – znate već što.., selektivni vid i sluh…….


Tačno.net