Kanadski mediji od 1998. objavljuju priče o "najvećoj bitki kanadske vojske još od Korejskog rata", koja se navodno odigrala u rujnu 1993. između kanadske jedinice UNPROFOR-a u Medačkom džepu i pripadnika Hrvatske vojske, u vrijeme kad se HV pod pritiskom međunarodne zajednice morao povući iz netom oslobođenog prostora oko sela Medaka kod Gospića.
U to vrijeme, u jesen 1993., u javnosti nije bilo riječi o tome, a svi hrvatski izvori od početka tvrde da su Kanađani cijelu priču izmislili. Pozivajući se na izjave kanadskih zapovjednika i vojnika koji su progovorili o svemu tek nekoliko godina nakon bitke, kanadske novine su tvrdile da je vatreni sukob dviju vojski izbio 15. rujna 1993. i trajao 15 sati. Kanađani su, kaže priča, ubili čak 27 hrvatskih vojnika, a sami su imali samo četiri lakše ranjena od šrapnela granata, i to u borbi koju su dvije vojske vodile na udaljenosti od - 150 metara.
Potaknuta tom legendom, kanadska novinarka Carol Off provela je opsežno istraživanje na osnovi kojeg je snimila televizijski dokumentarac i napisala knjigu. Razgovarala je s desecima kanadskih vojnika koji su 1993. bili u uniformama UN-a u Lici, a kad je u jesen 2002. stigla u Hrvatsku, s njom su poprište tzv. bitke obilazila dva bivša kanadska unproforca. Knjigu "Sablasti Medačkog džepa" prvotno je izdao kanadski ogranak Random Housea, a u Hrvatskoj je nedavno objavljen prijevod u izdanju izdavačke kuće Stih Ante Kostelića, koji je potpisan i kao urednik knjige.
Psihosomatski problemi
Rezultat truda kanadske novinarke je opsežan prikaz političkog i povijesnog konteksta rata u Hrvatskoj 1991., počevši još od bana Jelačića, te ozbiljna kritika UN-a i kanadske vlade koji su loše opremljene i neuvježbane kanadske mladiće, većinom rezerviste, bez jasnog zadatka i svijesti u što se upuštaju, bacili na ratište u Hrvatskoj.
Veliki broj njih se po povratku suočio s ozbiljnim zdravstvenim, većinom psihosomatskim problemima: kako im vojska nije priznala bolesti kao posljedicu ratnih trauma iz mirovne akcije u Hrvatskoj, pokrenute su parlamentarne i vojne istrage u sklopu kojih je lansirana priča o "najvećoj bitki kanadske vojske nakon Korejskog rata". Autorica ne smatra da bi razlog zbog kojeg su se vojnici tek pet-šest godina poslije sjetili da su sudjelovali u tako herojskoj bitki mogla biti želja za vojnom mirovinom ili obeštećenjem za oboljele vojnike. Ponavlja, naime, da je cijela epopeja Kanađana u Medačkom džepu ostala zatajena zato što se baš u to vrijeme 1993. Kanada suočavala s velikom aferom nakon što je otkriveno da su kanadski mirovnjaci zlostavljali civile u Somaliji, a vlasti to zataškavale.
Ni nakon detaljnog istraživanja novinarka nije definitivno sigurna u to što se doista događalo u rujnu 1993. u Lici. Dokumenata iz tog vremena gotovo nema, a iz onih koje je dobila malo se što dade izvjesno zaključiti. Sjećanja veterana su škrta i proturječna, mnogi su odbili razgovarati.
Carol Off je zaključila tek da se sigurno nije radilo o klasičnoj bitki: "Oružani sukob koji su doživjeli pripadnici kanadskih mirovnih snaga nije bio bitka - bar ne u smislu koji je poznat većini ljudi.
Pojam bitke najčešće se poistovjećuje s pojmovima i slikama iz Prvog i Drugog svjetskog rata, s golemim divizijama vojnika koji se bore na stotinama četvornih kilometara. Medački džep očito nije bio takvih razmjera. Zapravo, taj je sukob bio tipičan primjer one vrste ratnih sukoba kakvi su se vodili u devedesetim godinama: žestoki okršaji su se odvijali među snagama veličine voda. T
o je bio način borbe koji su iskusili Kanađani", kaže Carol. Zaključuje da to nije bio klasičan rat, ali sigurno ni mirovna misija u kakvu su Kanađani formalno bili poslani.
Linija razdvajanja
A što se u stvari dogodilo? Nakon akcije Medački džep, u kojoj su hrvatske snage 9. rujna 1993. zauzele sela oko Gospića, pod snažnim pritiskom međunarodne zajednice 15. rujna potpisan je sporazum po kojem se HV trebao povući na položaje od prije akcije. Pukovnik Jim Calvin, zapovjednik kanadske jedinice UNPROFOR-a, od zapovjednika mirovnih snaga u Hrvatskoj, francuskog generala Jeana Cota dobio je naredbu da se sa svojim vojnicima, koji su bili smješteni iza srpskih položaja, provuče između linije razdvajanja hrvatskih i srpskih snaga. Kad su Kanađani krenuli, hrvatske jedinice na terenu još nisu bile dobile naredbu o povlačenju.
Na liniji fronte još se razmjenjivala vatra. Kanađani su došli u blizinu srpskih snaga i uletjeli u vatru, na koju su naslijepo uzvratili. Nekoliko dana poslije Jim Calvin je poveo nadređenog časnika MacInnisa iz stožera UNPROFOR-a u Zagrebu u polje "gdje se osmi vod satnije Charlie petnaest sati suprotstavljao Hrvatima". No, nikakvih tragova bitke nije bilo. "Složili su se da su Kanađani sigurno ranili ili ubili nekolicinu hrvatskih vojnika, i čudili se kako to da nije bilo ozlijeđenih na kanadskoj strani.
MacInnisova je teorija da su hrvatski vojnici bili uglavnom slabo uvježbani domobrani.
Oni bi pucali i bacili se na tlo dok bi druga strana odgovarala paljbom. Kanađani su iskopali rovove i mogli su pucati dok se pucalo na njih, što im je dalo taktičku prednost", prenosi Carol Off. Iako je sam vjerovao da se bitka doista dogodila, MacInnis nije mogao objasniti kako to da nigdje u dokumentima UN-a i UNPROFOR-a nije bilo izvješća o incidentu, te da ni Calvin nije nikoga službeno izvijestio o tome ili prigovorio ponašanju hrvatske strane.
MacInnis kaže da je o bitki čuo tek kad je poslije došao u Medački džep, ali u stožeru u Zagrebu, gdje su inače pažljivo pratili sve događaje na terenu, nije bilo ni riječi o tome. Ni u izvještajima s terena ni u ratnom dnevniku postrojbe nije zabilježeno ništa o bitki. "Brian Bailey otišao je izbliza pregledati živicu u kojoj su mu rekli da su bili ubijeni Hrvati, ali nije našao ni najmanji trag da je tu ikad vođena bitka. Tijela za koja je Mike Brown bio siguran da ih je vidio već su odavno nestala."
Taktička prednost
Carole Off je razgovarala s još jednim časnikom UNPROFOR-a, Shaneom Brennanom, koji se sjeća žučljivih sastanaka predstavnika Srba, Hrvata i UN-a. "Brennan je smatrao da su Hrvati bili razjareni dijelom zbog novosti što su ih njihovi prevoditelji u stožeru preveli iz lokalnih radijskih izvješća. Bilo je rečeno da su vojnici UNPROFOR-a ubili čak dvadeset sedam hrvatskih vojnika u bitki satnije Charlie u Medačkom džepu", prenosi Carole Off.
Za časnika Brennana, jednog od onih koji tvrde da se bitka zaista dogodila, na drugom mjestu kaže kako je sam priznao da je bio toliko uplašen da je na sastanke s hrvatskom stranom dolazio s ručnom bombom u džepu. Hrvatska strana jest priznala 27 izgubljenih vojnika, ali u cijeloj akciji osvajanja Medačkog džepa. Izgleda da se naprosto dogodila greška u prijevodu - kad je HV objavio da je izgubio 27 vojnika u akciji, Kanađani su pogrešno shvatili da su to žrtve u njihovu međusobnom puškaranju.
Još u ljeto 1993. Sjedinjene Države podržavale su Hrvatsku u namjeri da oslobodi svoja okupirana područja, među ostalim osiguravajući i vojnu pomoć, tvrdi Carole Off u knjizi o Medačkom džepu. Kad su kanadski unproforci krajem ljeta 1993. protestirali što HV puca minobacačima po njihovim položajima na Velebitu iznad Maslenice, iz stožera HV-a u Zagrebu naređeno je Anti Gotovini, tadašnjem zapovjedniku HV-a na tom području, da se sastane s kanadskim zapovjednikom Jimom Calvinom i pruži mu dokaze da Hrvati ne gađaju Kanađane namjerno.
"Gotovina je izvukao zračnu snimku koja je, kaže Calvin, pokazivala svaki centimetar tla - cijeli prostor... Slike su pokazivale neke topove za koje je Calvin znao da su postavljeni tek u posljednjih nekoliko tjedana. Odakle Hrvatima posljednje satelitske snimke područja oko kanadskih položaja kad ih ni Calvin nije imao? Samo su SAD imale opremu za snimanje takvih fotografija, ali ih nisu dostavljale ni UN-u ni mirovnim snagama na terenu. Gotovina je vjerojatno najednom shvatio što Calvin misli i hitro je sklonio fotografije", prenijela je Carole Off. Za tadašnjeg američkog veleposlanika u Zagrebu Petera Galbraitha napisala je da je bio Tuđmanov ključni saveznik i čovjek na kojeg će se on, otvoreno ili tajno, najviše osloniti u akciji Oluja.
A sama Oluja izvedena je pod patrononatom SAD-a: "Operacija Oluja imala je zračnu podršku koju su vodili Amerikanci, a američki plaćenici su bili i izravno nazočni na terenu... Nije uopće bilo sumnje da je Zapad, u prvom redu Sjedinjene Države, odobrio tu operaciju, kojoj se Moskva odupirala, i pomogao u njenu izvršenju. Taj teritorij je po pravu pripadao Hrvatskoj i međunarodna zajednica je obećala njegov povrat... Vojni promatrači su ustvrdili da je Oluja izvedena prema tipičnom američkom scenariju", navodi se u knjizi. Pukovnik Andrew Leslie, Kanađanin koji je služio kao zapovjednik stožera pri UN-ovoj misiji u Kninu, rekao je novinarima: "Plan napada dobio bi najvišu ocjenu u svakoj stožernoj školi NATO-a u Sjevernoj Americi ili Europi".