Cesto se mijenjanjem nacina zivota promijeni ili izgubi dio osobnosti....
Tako sretnemo osobe(koje recimo nismo vidjeli par godina)pa ustanovimo da to vise nisu te iste osobe...
Poznato je da je brak ili zajednica od vise clanova,mjesto gdje su kompromisi pozeljni ako ne i neophodni...
U toj zelji da se prilagode,da se dopadnu,ljudi cesto sasvim,ali potpuno sasvim,izgube sebe....
Smatrate li da je mir u kući vrijedan toga?Ili mislite da je bitno imati sebe,po cijenu bilo čega?
Ja mogu reći za sebe,da svoje neke ukorijenjene principe nikada neću izmijeniti.Ne kazem da je to pametnije.Pogotovo ne tvrdim da je to lakši put.Naprotiv.
Ali mi je pretužno kad vidim zenu koja ima manje osobnosti od papige i kad ona zapocne recenicu sa "Ja mislim"....
Kontam u sebi"ne,ne mislis ti draga moja,tvoje rijeci uopće nisu tvoje,tvoji stavovi nisu tvoji,sve je to produkt oblikovanja tvoga muža,ali ti toga nisi ni svjesna".
Ne mora samo muz mijenjati nekog,ponekad to bude zena,ili majka koja manipulira,ili čak šef za kojeg ste dugo godina radili.
Ovo su neki moji zaključci na osnovu brojnih primjera koje sam vidjela.
Po meni,kompromis je dobar,jako dobar,ali nekad trebate vi biti vi?Razumijete?
A po vama?
a da se ti u tom slucaju "curikneš"
) da se niko ne mijenja, da svi u suštini ostajemo ono što jesmo od rođenja. Kako godine prolaze, to naše JA sve više dolazi do izražaja, jer vremenom isplivamo mi onakvi kakvi jesmo u svom karakteru. Ja vjerujem da niko ne može biti ono što nije. Drugo je glumiti život, a drugačija je stvarnost. Ako mislimo da se neko promijenio, onda se on isuviše uživio u neku ulogu. Opet je to sposobnost, umjetnost je ponekad biti neko drugi, ali to nije život. To je naporno i teško. 
)
ne ide vise na ona mjesta gdje je isao,jer su odjedanput"seljacka" 
