Price, odlomci, citati, slobodne forme....

[dacina_curica]

Mantram..... (Bojane nesreco, sta mi uradi )

Jer sudbina je moja vjera
a ona je lutanje. ♡

[dacina_curica]

Najlepše čudo sveta,
skupi se uz mene i ćuti.
Pogledaj:
pod oknom trg.

Mala drolja subota u krznu od inja.
Sasvim mala,
mala zabludela subota
sa podsuknjom od taftanog praskozorja
i brošem uličnog fenjera preko puta.

Sad me valjda razumeš
zašto sam ponekad prevreo kao jug,
kad se lišće i novine kovitlaju ukrug
i vetar pločnicima rominja
i luta.

Sad me valjda razumeš
zašto sam ponekad odjednom tako sam,
a svuda pružene ruke,
ovakve kao tvoje,
ili,
svejedno,
možda crnje i belje.

Ja uvek više ponesem
iako suviše dam.

I sad se vraćam vreo.
I sad se vraćam sam.
I sad se vraćam ceo.

Ostajem nerazdeljen.

[dacina_curica]

Nis' nis', nothing to see here.

"Čega se to vas dvojica igrate?"
"Ničega", rekao sam. "On se boji, a ja mu čuvam strah"
" A šta je on tebi, kad mu čuvaš strah?"
"Brat", rekao sam.
I dalje se smeškao. Isukao je bajonet i stavio mi vrh u nozdrvu. Digao ga je tek toliko, koliko mogu da se uspnem na prste.
"A koga se to bojiš?" upitao je Mileta.
Mile je ćutao i gledao u zemlju.
"Boji se da ga ne ubijete, gospodine vojniče", kazao sam dižući se i dalje na prste kao da ću poleteti.
Osetio sam da mi nozdrva polako puca i krvari.
"A ti se ne bojiš?"
" Svako ko je mali mora da ima starijeg brata koji će ga čuvati", rekao sam.
"A gde je tvoj stariji brat?"
"Nemam ga , gospodine vojniče", kazao sam. "Zato se i bojim kad sam sam. Ali pred ovim dečakom ne smem."

Ne prestajući da se smeška, vojnik me je poveo ulicom. Išao sam na prstima, sa bajonetom u pokidanoj nozdrvi i ljudi su nam se sklanjali s puta. Vojnika je sve to veoma zabavljalo. Očekivao je, valjda, da ću zaplakati. A ja od silnog straha i bola, ništa drugo nisam umeo da mislim, nego sam stalno ponavljao u sebi: nemoj se saplesti, ostaćeš bez nosa.
Mileta su jedne noći odveli sa grupom Cigana i streljali. Ja sam ostao živ. I kad god vidim nekog Ciganina da mu treba pomoći, stanem uz njega da mu sačuvam strah.

[dacina_curica]

"There are walls between the world and me
And I have to walk through them"

Sasa (zvuci kao ja )

[dacina_curica]

A kod tebe me najviše nervira to što na tebe čovek ne može ni da se naljuti pošteno... Znaš li? Znaš, a? O, znaš ti to... Vrlo dobro ti to znaš...

[dacina_curica]

Mislim, ako nisi znala imam i ja osjećaje i onu suptilnu glupost što se zove srce...

Djole

[dacina_curica]

A Boundless Moment



He halted in the wind, and -- what was that
Far in the maples, pale, but not a ghost?
He stood there bringing March against his thought,
And yet too ready to believe the most.

"Oh, that's the Paradise-in-bloom," I said;
And truly it was fair enough for flowers
had we but in us to assume in march
Such white luxuriance of May for ours.

We stood a moment so in a strange world,
Myself as one his own pretense deceives;
And then I said the truth (and we moved on).
A young beech clinging to its last year's leaves.


Robert Frost

[dacina_curica]

She Walks in Beauty



She walks in beauty like the night
of cloudless climes and starry skies;
And all that's best of dark and bright
meets in her aspect and her eyes:
Thus mellow'd to that tender light
which heaven to gaudy day denies.

One shade the more, one ray the less,
had half impair'd the nameless grace
which waves in every raven tress,
or softly lightens o'er her face -
where thoughts serenely sweet express
how pure, how dear their dwelling - place.

And on that cheek, and o'er that brow,
so soft, so calm, yet eloquent,
the smiles that win, the tints that glow,
but tells in days of goodness spent,
a mind at peace with all below,
a heart whose love is innocent.


George Gordon Byron

[dacina_curica]

Katkada mislim da
se moja zeljna dusa sjeca
neke predjasnje ljubavi
za kojom cezne i zudi.
Kao da je ova nasa
vatra samo ugljen
nekog divljeg plamena
koji je izgorio
u ranjenim postojanjima.

Mozda sam u proslim danima
bio postigao ono sto sada
uvijek uzalud trazim.
Mozda se moja dusa
s tvojom sastala i stopila
u nekoj velikoj noci
koja je odavno izcezla i umrla.


Naidu Sarojini

[dacina_curica]

NAJVEĆA ISTINA


Noću horizonti stvaraju najdalja svetla
Noću bez zvezda i meseca nema reke
Noću nema poverljivih ljudi na putevima

Tad kad se odelila
svetlost od tame
dogodila se najveća
istina
Jasnoća i mrak su poželeli
da postanu ravnopravni

Ali je sve to premalo
Premalo
za to Sve

Jan Tulik

[dacina_curica]

TO


Kad bih najzad mogao da kažem šta se krije u meni.
Da viknem: ljudi, lagao sam vas,
Govoreći da toga nema u meni,
A to je tamo stalno, danju i noću.
Mada sam baš zahvaljujući tome
Umeo da opisujem vaše zapaljive gradove,
Vaše kratke ljubavi i zabave što trule i raspadaju se.
Minđuše, ogledala, bretelu koja spada,
Scene u spavaćim sobama i na bojištima.

Pisanje je bilo za mene zaštitna strategija
Brisanja tragova. Jer, ne može se dopadati ljudima
Onaj, ko poseže za zabranjenim.

Prizivam u pomoć reke, u kojima sam plivao, jezera
S brvnom među ševarom, dolinu,
U čijem ehu pesmu prati večernje svetlo,
I priznajem da su moje ekstatične pohvale životu
Mogle biti samo vežbe visokog stila
A ispod je bilo to, što neću pokušati da imenujem.

To je slično misli beskućnika kada ide po ledenom,
stranom gradu.

I slično je trenutku kad opkoljeni Jevrejin vidi
teške šlemove nemačkih žandarma kako se primiču.

To je kao kad kraljev sin polazi u grad i vidi
pravi svet: bedu, bolest, starenje i smrt.

To se može takođe uporediti sa ukočenim licem
nekoga, ko je shvatio da je napušten zauvek.

Ili sa rečima lekara o neopozivoj presudi.

Jer to znači nailaženje na kameni zid i shvatanje da
taj zid neće ustuknuti ni pred kojim našim molbama.


Česlav Miloš

[Spanac_113]

“It’s a strange grief…to die of nostalgia for something you never lived.”
Iz Svile by Alessandro Baricco

http://klub-knjige.blogspot.co.uk/2011/ ... svila.html

[dacina_curica]

Mnogo mi se dopada ova djevojka

Tko je taj?

Tko me okova tobom i zarobi ljubavlju koja nema svojih riječi? Tko mi te stavi u život da patim jer bez tebe taj isti nema smisla. Tko? Tko mi te je dao? Tko mi te oduzima svakoga dana?

Bogovi daju previše, ljudi to sve propuste. Ali… moje oči su otvorene. Uperene u svijet koji mi je dan. Želim sve, ali ništa od toga svega bez tebe nema ljepote. Svaka livada je ispunjena cvijećem bez mirisa. Svaki plod nema nikakav okus. Ljepota jednostavno gubi svoju draž, gubi svako značenje koje je imala prije. Možda sam opsjednuta, ali… pretvorena sam u živo ludilo.

Ludilo zvano ljubav. Tko me učinio takvom? Tko je to oduzeo svaki trzaj razuma u tvojoj blizini? Onaj koji se osjeća prozvanim neka poduzme nešto. Neka stane. Molim ga da prestane nanosit mi bol. Davat mi slatke dane u kojima je gorak okus meda. Predajem se. Pognut ću glavu i pasti na koljena. Ponizit se i pokorit. Uzet Sizifov kamen, Prometejevu muku. Sve grijehe prebacit na sebe. Učinit ću sve! Sve što je potrebno da mi te da. Da mi pruži dane ispunjene tobom. Da mi dadne jutra i noći slušajući tvoj dah i gledajući tvoju ruku na mome trbuhu.

Zahtijevam da mi se napokon da život koji želim. Koji iščekujem svakoga jutra. Zora nema izlazak sunca, niti noć nema svoj zalazak. Ali, jedno je sigurno, ljubav je sve jača, sve bolnija. Tko se usudi postaviti zid između. Tko se usudi stavit staklo kako bih te vidjela svakog dana, ali bila oduzeta da te dotaknem, govorim mu ovo – porazit ću vas sve. Uzet ću malj i lupati dok sve prepreke ne popucaju. Dok sam živa razbijat ću stvari koje se usude naći nam na putu. I da…

smrti, tvoja svrha u ovom životu ne postoji. Kao Orfej Euridiku tražit ću je u Hadu jer život bez nje nema smisla!

Veronika Rebernišak

[dacina_curica]

somewhere i have never travelled,gladly beyond

e. e. Cummings


somewhere i have never travelled,gladly beyond
any experience,your eyes have their silence:
in your most frail gesture are things which enclose me,
or which i cannot touch because they are too near

your slightest look easily will unclose me
though i have closed myself as fingers,
you open always petal by petal myself as Spring opens
(touching skilfully,mysteriously)her first rose

or if your wish be to close me, i and
my life will shut very beautifully ,suddenly,
as when the heart of this flower imagines
the snow carefully everywhere descending;

nothing which we are to perceive in this world equals
the power of your intense fragility:whose texture
compels me with the color of its countries,
rendering death and forever with each breathing

(i do not know what it is about you that closes
and opens;only something in me understands
the voice of your eyes is deeper than all roses)
nobody,not even the rain,has such small hands

[dacina_curica]

Idi *ebem ti misha, poleti mi sok kroz nos, sve po tastaturi...

Mitovi i legende, cuda, ma ko ce ga znati....

[dacina_curica]

Moglo je i na oci, belaj bi bio (nemoj da mi opet dodje inspekcija ako uoci pricu o bilo kakvim "fluidima" )

*ebena svakodnevnica

[dacina_curica]

Kako je poslo istopice se i ovo malo bakra sto je ostalo ....onda nam valja u zid blejati

[dacina_curica]

E moj Daco, Daco.....da samo znas sta si uradio

IN MEMORIAM: DARIO DŽAMONJA (1955.-2001.)

NADZEMALJSKI SVIJET

Ima li iko, u Sarajevu, da nije proplakao, da mu se srce nije skamenilo, onoga dana kada u novinama iziđe obavijest da se ispisao iz živih - Dario Džamonja? Evo sam se, krupnih petnaest minuta, trudio da nađem riječi koje će kazati šta treba da se rekne - a da ne upotrijebim riječ: umro. Pa mi, ipak, nadošlo rješenje: ovih se dana ISPISAO IZ ŽIVIH - naš Daco. Stvari su, po zemaljskim mjerilima, u samome početku, krenule naopako: ubio se njegov otac, ubio se njegov stric, majka otišla u Holandiju, zauvijek (onoliko koliko "zauvijek" traje), a Dario ostao sa bakom i djedom, u ulici Jezero, na broju 11. Kasnije, ta se ulica zvala po izvjesnoj, čestitoj, Kati Govorušić, i kućna se brojka mijenjala, svašta se mijenjalo, samo se sudbina nije dala promijeniti, nego izišla onakva kakva je naumila da iziđe. Eno, tamo, žive Igbale (Daco je nju zvao: "Igbo!"), prve mu komšinice, pa bi možda ona, bolje od mene, znala opričati njegov život sa djedom Petrom. I baka brzo otišla s ovog svijeta, pa ostali sami, jedan sa drugim, čovjek od deset, i čovjek od - devedeset godina!

Cio je život zapravo - osnovna škola umiranja. Nekome je dato da to brzo i odmah shvati, a nekome drugome da to isto - nikada - zanikad - ne shvati i ne uzme u mozak. Takve, kojima nikad ništa od suštine ne dopire do mozga, a
svašta im je na pameti, Dario je, potpuno trajno i tačno, nazivao - papcima. Vidite li da u tome Dacinom rezonu ne postoji geografija, biologija, nacija, politika, pa ni književnost. Da je Dario sam odlučivao o svojoj sudbini, možda
nikada ne bi odabrao književni posao, koji je odabrao njega. Nego bi, sa svojom rajom iz Fisa, smisao svog života tražio u sportu ili muzici. Pa, našo-ne-našo.

Stalno pripravan na vijest o njegovoj, mogućoj, skoroj smrti - vrisnuh iz sveg glasa kad mi je dojaviše. TOLIKO SMRTI ova duša ne može izdržati, pa hoće, sama, da pobjegne iz tijela u kojem je zatečena i - zatočena! Šta o tome da se
govori? Šta o Dariju, o čijem bi se životu moglo stotinu romana napisati, jerbo je on stigao samo mrvu od toga u svoje knjige metnuti - a napisao ih je deset, svaka bolja od bolje, svaka ljepša od ljepše?
Zovnulo me, ja se odazvao - da kazujem neke riječi, iznad rupe u koju će se, za koju sekundu, spustiti sanduk u kojemu ležaše ono šta smrt ostavi od čovjeka, kad ga uzme. O, moj Dario! Kažem, onima što me zovnuše, kako je
Dario SIN PUKA, i kako su tri frtalja od njegovih hiljada drugara, sasvim vanknjiževna raja. I kako moraju smisliti koji će od tih ljudi, nevještih govorenju uza me stajati i kako-tako izgovoriti neku lijepu o Dariju rečenicu. Jedva utragasmo telefonski broj Memnuna Idžakovića, čovjeka uz čije se ime obavezno dodaje ono "legenda", što i jeste - legenda rukometa, legenda Sarajeva, jednostavno: legenda, a živ. Što nikako nije zanemarljivo. (Sarajevo, uz ostale svoje vrline, ima i jednu takvu: ne "hebe" nikoga ni dva odsto, dok isti ne krepa!) Da će stvari krenuti sasvim naopako, vidjelo se prostim okom, zaredali novinari da uzmu intervjue od Darija Džamonje. Pa zar se stvarno morala vidjeti Smrt na njegovome licu, da bismo vidjeli njegovu ljudsku i književnu veličinu?

Bilo kako bilo, probdijem noć, da sastavim neke smislove, da ih skrojim u neke rečenice, da nad mrtvim Dacom ne govorim "izglave". Skupilo se, tamo na Barama, mnogo lijepa svijeta. Ne znaš koji su ljepši: oni što ih vidiš, na Zemlji,
ili onih što ih ne vidiš, pod zemljom. A ja se odjenuo onako kako priliči toj prilici: crno, crno, crno... Imam dakle crni sako, u njemu džep, u džepu - govor. Da ne govorim "izglave" kad Memnun (neka mu je hiljadu puta hvala!) izgovori
šta je trebalo, i pokaza KUTIJU OD CIPELA, u kojoj je naš Daco čuvao pisma, razglednice, fotografije, uspomene... Meni dođe ružno. Dođe mi ružno da čitam napisani govor, pa počnem onako kako nisam htio, na način od kojeg sam bježao. Reknem, vadeći naočale iz prokletog sakoa: "Dario bi najviše volio da ja, sada, ovdje, razbijem ove cvikere, da pocijepam ovaj papir, što sam ga svunoć piso, pa da vam govorim sasvim privatne stvari: o tome kako je Daco, u
februaru, moga mlađeg brata ispratio na Bolji svijet onom novinskom čituljom, posljednji pozdrav, a potpisao se rečenicom: Vozdra, Edo, vidimo se uskoro!
Kako je, u subotu, telefonom, zvao moju kuću, da pita "đe Avdo", a iz kuće mu glas odgovorio istinito: "Negdje u Sarajevu!" Našto se on, otamo, sa drugog kraja telefonske žice, nasmijao tako gromoglasno da ne može u mozak stati
činjenica kako je to subota, uoči ponedjeljka, jutra ponedjeljkovog, u kojemu je preminuo. Taj njegov smijeh, i mogućnost smrti, bili su jedno od drugog udaljeni svemirskim, kosmičkim daljinama. Ali, na grobnome mjestu, odlučim
da poštujem Dacino, sarajlijsko, poštovanje konvencija. Pa ipak, pomalo plačući, pročitam šta sam napisao:
Dragi Dario,
Niko, ama baš niko, koji je ovdje došao, nije došao da se od tebe - rastavi. Svi smo došli, da se sa tobom sastavimo. Znao si u tančine opisivati NEVOLJU KROZ KOJU SE MORA PROĆI, i znao si da nam ne možeš i ne smiješ tek tako
pobjeći, otići i uteći. Nikada nisi niti volio niti pokazivao - plač. Ali, pusti nas da plačemo. Nikada nisi volio pokazivati suze. Ali, pusti nas da ih ne krijemo. Nikada nisi pisao "sentimentalne" priče, a svaka nas je oplakivala. Nikada nisi od života "pravio šegu", kao što je znao činiti od nas, ali si od svega znao napraviti - humor! Pitali su jednom jednoga od čega se, "uopće uzevši", sastoji to ČUDO TALENTA, a on im, bez imalo zadrške, odgovorio: "Čitajte Darija Džamonju. Čudo talenta!"

A jedna je stvar, sine moj, zbog toga vrlo "zafrkana": da nas je neko, u ono doba, hiljadu puta zapitao: Hoćete li baš tim, književnim, poslom da se bavite?" - mi bismo mu sto hiljada puta rekli: "Da, mi hoćemo da pišemo!" A da smo -
daj il ne daj, Bože - znali kako se preskupo, vlastitom kožom, u vlastitome životu, skupo i preskupo, svako slovo plaća, da ni jedna rečenica, a kamoli knjiga, ne može biti sastavljena ni skrojena dok se krvavim životom ne plati, da li bismo na to pitanje drukčije odgovorili? Ti, znam te, Dario, ne bi! Nego bi reko. "Neka košta šta košta!"

Hajdemo se, sine moj, odmoriti od razgovora. Kako smo lijepo znali sjedjeti i šutjeti, kad god nam je tako srce zahtijevalo! Sam si mi, jedared, kazao: "Ko ne zna šutjeti, ne zna ni govoriti!", zato molim sve prisutne, tvoje i moje
prijatelje - a ovdje ti je, Daco, više braće nego prijatelja - da mrvu šutnje učinimo, prije nego što mrve zemaljske spustimo u tvoj i naš NADZEMALJSKI SVIJET."

U Sarajevu, tad i tad...

Abdulah Sidran

FUSNOTE
Sjedili smo u bašti(1) FK "Sarajevo". Sjedili smo, dakle, tamo ispod jedne granatom skršene topole, pod staklenom nadstrešnicom zakrpanom polivinilskim kesama, u polumraku i hladnoći.
Ja sam pio nekakav otrov od "loze", a on kam. On je, nakon svih pizdarija, koje neumjereno konzumiranje alkohola nosi sa sobom, odlučio "ohladiti" ove godine.
Imao sam u džepu sto maraka i osjećao se kao da će one vječno trajati. Imao sam i par kutija cigareta u džepu i još cijelušteku kod kuće. Kao što Bog nalaže - otvorena kutija je bila na stolu (a, zna se - što je na stolu - to je ponuđeno), a on me, kako Bog ne nalaže, pitao može li zapaliti...
"Dara, nemoj me zajebavati."
"Uzeću samo jednu uz kafu..."
"Ma, j... se."
Dara je uvijek imao tužne oči. Čak i u njegovim najdivljijim pijanstvima, iza otrovnih i surovih riječi, krio se duboki bol ranjene životinje, svojstven samo usamljenim ljudima; u njegovim najduhovitijim ispadima, dok se kafana prosipala od smijeha, oči su mu mutno sijale tugom ispod gustih obrva.
Kako je i njega gladovanje presjeklo na pola, oči su se povukle još dublje, pa ih nisam ni mogao vidjeti kad je rekao:
"Vala, kad se OVO(4) završi, ima da se oduzmem." A, meni se zamrzio strašno pitanje na usnama: "A, šta ako se nikad ne
završi?"

1) "Bašta" je nešto što podrazumijeva cvijeće, sunce, travu, nekakve ptice i insekte, drvo jabuke ili koju šljivu dopola okrečena stabla, grm jorgovana(2) stazu zasutu šljunkom, karirane stoljnjake i zeleno ofarbane drvene stolice i, bezbeli, ražanj, pa neka neupućeni ovaj izraz shvate samo figurativno.

2) Sad se sjetih vica: kao pijanac ulazi u tekstilnu radnju i traži od prodavačice košulju boje jorgovana. Ona mu kaže da, nažalost, nemaju te boje. On joj veli: "Jel ti to mene zajebavaš? Eno, pun ti izlog košulja!"
- Ali, druže, (3) ono su sve bijele košulje.
- A, sreće ti, jesi li ti ikad čula za bijeli jorgovan?
Vic potiče iz onih vremena kad se svako svakome obraćao sa "druže", a "gospodin" je bilo upotrebljavano samo u posprdnom kontekstu: na šalteru "Pošte", ili banke, u bolničkim, željezničkim, čekaonicama, u besmisleno dugim i sporim redovima, kada bi na nečiji prosvjed: "Jebemu mater, radi li iko ovdje?", slijedilo neizbježno: "Oooh,! Gospodinu se negdje žuri. Jedino se njemu žuri!" Sa jednim izuzetkom: za Tita se uvijek, mada ispod glasa, ali baš kao da ga lično znamo, govorilo: "To je pravi gospodin."
OVO je bio uobičajeni eufemizam za sve ono što nam se dešavalo u Sarajevu: užas, smrt, strah i glad - jednom riječju - RAT. Baš kao da smo samim izbjegavanjem te strašne riječi htjeli ublažiti njegove posljedice.

P.S. U Americi sam primio vijest da je Dara, daleko od svog rodnog Marindvora, umro u Požarevcu. Da li se "oduzeo" prije smrti - to ne znam. Znam samo da svaki dan sam sebe nijemo pitam: "A, šta, ako se nikad ne završi, Dara, jarane?"

P.P.S. Poštovani čitaoci će se upitati: zašto ovoliko "fusnota" u ovako kratkom tekstu?
Zato što je nadnaslov rubrike kakav jest!

[dacina_curica]

Najbolje se osjećam među jednostavnim ljudima pred kojima mogu da odbacim svoje oklope, da zaboravim komplekse i opreznost, s kojima mogu da se smijem, da kažem sve što mislim, ne plašeći se da će me pogrešno shvatiti. Srećom, ima takvih ljudi, i ja im se uvijek neobično radujem.

Mesa

[dacina_curica]

12 godina.....

Prokleti glavni junak

U ponedjeljak, 15. oktobra 2001. godine umro je Dario Džamonja, jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih književnika. Rođen 1955. u Sarajevu, Džamonja je... Ovako je možda počela agencijska vijest. Kratka, jasna, sa dovoljno podataka. Tačna. A opet, bez i jedne važne informacije o onome što je, kako je rekao Abdulah Sidran ispraćajući ga, preselio na drugi, sigurno bolji svijet. Te "važne informacije" možda i nije moguće prenijeti. Kao što je moguće znati, a nije objasniti to što su Daci suzile oči kad bi slušao Indexe i ...kad ne bude mene, kada dođu drugi dječaci k'o ja...

Za skoro 75 godina, koliko smo imali u zbiru, nismo se ni viđali ni družili koliko za zadnja tri-četiri mjeseca njegova života. U onim vremenima, prije prve granate, vidjeli smo se jednom, a ako je i bilo drugog puta, ja ga ne pamtim. Kao što ni on nije pamtio taj, sigurni prvi susret.

Ljeto je, sredina osamdesetih: u bašti kafane Pozorišta mladih sjedio je uredno nepočešljan, naravno neobrijan, nizak čovjek. Kad ga je neko, mislim jedan od mojih prvih vodiča kroz Sarajevo, oslovio sa Pisac, učinilo mi se kako opet - kao i često tih dana - postajem predmetom pedagoške zajebancije. Vjerovao sam kako su svi pisci, a pisci su mi bili oni iz lektire, ili mrtvi ili nisu odavde. Ma, ni danas, pogotovo danas, nakon Dacine sahrane, ne mislim puno drugačije: svi "moji" pisci ili su mrtvi ili su, ako ne rođenjem, ono adresom - stranci.

Milioni života su za petnaestak godina, koliko ima tome susretu, prošli imeđu nas. On se vratio u Sarajevo, ja sam se doselio. Viđali smo se s vremena na vrijeme, on nije imao razloga da me pozdravi - uostalom, ko pozdravlja nepoznate - ja mu se nisam javljao smatrajući da nema ništa gluplje nego reći dobar dan (ili šta već) nekome koga znaš iz izblijedjelih sjećanja i novinskih tekstova. Do jednom.

Nema svjedoka da potvrde da je ovako bilo, ali teško da je moglo drugačije: kolega Nisvet Džanko žurio je u redakciju taman onoliko koliko mu treba da dođe do podneva i usput sretne sve one s kojima nije dogovorio sastanak. Negdje oko cilja nabasao je na Dacu.

- E, vozdra.

- Šta ima?

- U mene u preduzeću rade neku anketu i me'š čini da su i tebe spominjali. Hajde sa mnom, ako ti nije mrsko, pa ti to vidi.

"Evo ga", ušao je Džanko i na Dacu pokazao kao na trofej. Zbilja, tih smo dana birali najbolju ratnu knjigu i jedan od onih koje smo mislili pitati bio je baš Dario Džamonja. Samo, koliko ga je bilo lako slučajno sresti, dva puta ga je teže bilo naći kad treba...

Dogovarali smo se nekih pet minuta, ako cigareta ne gori duže, a onda je Daco ispričao priču o potrazi za nekakvim dokumentima, za koje su mu trebali drugi dokumenti, no njih nije mogao dobiti i to zato što, prema općinskim tekama, nije ni postojao. "I to mi, jebo mater svoju, kaže onaj što je iš'o sa mnom u razred."

Dan poslije, donio je spisak svojih favorita, praćen obrazloženjima i najavljen pasusom što otkriva tajnu njegova pisanja. "Neću se kriti niti iza onog 'žiri je imao težak posao', jer nije ovo nikakva top-lista i redoslijed je sasvim proizvoljan i nebitan. Bitno je da su pobrojane knjige odjeknule u meni (a, nadam se, i u drugim čitaocima) i da prema autorima osjećam izvjesnu dozu ljubomore: 'Šta je tebi, konju, falilo da napišeš nešto onako?'"

Dario Džamonja, i to je ta tajna, nije bio Pisac zato što je volio da ga tako zovu, niti zato što je samog sebe najozbiljnije shvaćao, niti je vjerovao kako je svu svoju mudrost već ukoričio i sada samo treba da živi od slave, pije na koktelima, jede na prijemima i na novinskim stranicama u dugim odgovorima usplahirenim intervjuistima indirektno postavlja pitanje nezahvalnom puku: Je l' shvaćate vi koliki sam ja genije? Daco je svoje pisanje odživio, a takvi nikada ne napišu svoju najznačajniju knjigu. Niti ih to interesuje.

Desetak dana kasnije, opet se javio u Dane:

- Zdravo, Daco je. Vidi, pravim neku promociju ove svoje knjige, pa sam mislio da i ti govoriš...

- Vrlo rado, hvala ti.

- Hvala tebi.

"Što meni?", nisam upitao.

Temeljito nepripremljen, i bez primjerka Pisama iz ludnice - poklonjenog dragoj prijateljici uz efekat kakav rijetko pokloni, pogotovo rođendanski izazovu, nehinjeno zadovoljstvo slavljenice - na promociju sam stigao tačno u sedam. Daco je tu noć, i nikada poslije, u svijetloplavoj košulji, svježe izbrijanog lica, kravatiran, opkoljen duhanskim dimom i sa čašom soka u ruci - izgledao kao neko ko će još dugo.

Pjesnik Emir Šaković je govorio prvi. Dovoljno dugo da uspijem smiriti tremu, sakriti drhtanje ruku i obrisati oznojene dlanove; i dovoljno dobro da se sve vrati u nevakat. Nije me, da ne lažem, bilo briga šta ću reći onima što su sjedili prekoputa (trećina i malo više mi je išla na živce, za trećinu sam bio siguran da ih nikada više neću sresti, a ostatak me zna toliko da bi mi oprostili i da sam ih uvrijedio), nego Daci.

"Hvala na iskrenim riječima, koje mi više znače od bilo kakvog intelektualnog sranja", napisao mi je kasnije na trećoj stranici posljednje zbirke priča.

Danima poslije, Dacu je slikalo za televizije, mene ponekad zvalo da kažem koju "o knjizi Darija Džamonje", baš kao da je napisao samo tu jednu, njega kasnije maltretiralo kada bi zatražio da mu daju video zapis svih tih emisija, mada nikome nije jasno šta bi s njim - jer nit' je imao, a nit' mu je trebao, video - kao ni televizor.

Bio bi to, možda, i posljednji susret da Francuski kulturni centar "André Malraux" nije organizirao posjetu pisaca Mostaru, a mene poslalo da napravim reportažu. U vozu je Daco pričao o Sidranu, u Mostaru galamio kako će početi ići u crkvu, bilo čiju, pošto samo tamo neće sretati Bureta (Ahmeda Burića), u Blagaju kukao kako i u vojsci imaju veći izbor hrane nego u tamošnjem restoranu, Aleksandru Hemonu pričao o svojoj američkoj nagradi... "Jave meni da sam dobio nekakvu nagradu. Kontam, mora bit' i para. Uzmem 200 dolara i - u kafanu. Meni drago, tek doš'o. Pa još sam ja to i na engleskom napisao. Mislim - ako je ovako krenulo, za dvije godine eto Pulitzera. Kad sam otišao da podignem, ono 50 dolara!"

U povratku je pričao o Bogu. O tome kako ne vjeruje niti u jednog od poznatih, niti na propisane načine, mada... Nije se gurao da stane blizu onih što su sa manje dara od njegovog stekli veću slavu, niti mu se trunilo o pisanju. Ponekad bi se osamio, na trenutak spustio pogled i sa onom pepeljastom bojom kože izgledao kao tuga sama.

Dvije nedjelje kasnije, u zoru 15. oktobra, sanjao sam kako brojim dolare. U snu ih je bilo - mada to ništa ne znači - 1.600, a trebalo je više. Dok sam ih prevrtao u rukama, osjećao sam, u snu, isto što osjećam kada na javi objašnjavam kako skoro svi najbolji bosanski pisci žive u Zagrebu, Beču, Chicagu ili Washingtonu, kako se najbolje bosanske knjige štampaju u Hrvatskoj, kako se jedina Nobelova nagrada za književnost dodijeljena bosanskom piscu, smatra manje značajnom od stipendije čiji je iznos 500 maraka, kako ovdje uvijek bolje žive oni što gore pišu, kako...

U deset su javili da je umro Dario Džamonja. U pola jedanaest Sarajevo je izgledalo odvratno ravnodušno. Kao da ne treba, ali iskreno, najiskrenije, pitati: A ko će nam sada biti pisac? Pardon: Pisac. U utorak je u novinama izašao samo jedan in memoriam Daci. Negdje u Americi zaplakale su dvije djevojčice. One što su u školi, na pitanje - šta vaš tata radi, rekle: "On je pisac." "Dobro, a šta radi?", opet ih je pitala učiteljica. A bio je Pisac. Daco bi dodao i: "j.... te glupu."

Emir Imamovic

--------------------------------------------------------------------------------

220-643

U subotu je zvonio telefon. Ranije nego obično - ko zove malo poslije osam sati? - i majka je zapisala broj: 220-643, a ispod prezime: Džamonja. Javio sam se i s druge strane slušalice začuo glas:

- Vozdra, ej, molim te, imaš li Hemonov broj?

- Nemam ovdje, Daco, u redakciji mi je. Nazvat ću te kad budem tamo.

- Dobro, fala ti.

Otišao sam do redakcije, u njoj nije bilo nikoga, nisam nazvao Dacu. Mislio sam kako ću ga nazvati u ponedjeljak, ionako je u restoranu u Blagaju rekao da me napada zato što mu ne dajem nikakvog povoda. Onda smo se u kupeu smijali tome kako on ne zna da pjeva i kako ja ne znam da pišem. Onda smo se rastali.

Zauvijek.

Jednom su bile neke novine koje su se zvale Večernje. I neki tip koji je pisao priču zbog koje ih je jedan klinac kupovao. Jednom je bio jedan pisac koji je uredniku, danas uglednom slavistu, odnio Hemingwayevu priču sa samo promijenjenim imenima likova. Urednik mu je rekao da to stilski ništa ne valja i da donese drugu.

Jednom smo sjedjeli u kafani pored Pozorišta mladih. Bio je Pakt o stabilnosti (čega, u p..... m.......), a prekoputa u hotelu spavao je, među ostalima, dr. Tuđman, pa je bio proglašen policijski sat. Daco je rekao: "Ma ja, on je stariji čovjek, ide kasno spavati."

Igralo se jednostavne igre - prišpila - po dvije marke partija i bilo nas je četvorica. Točnije, petorica smo ostali u kafani jer jedan se stalno mijenjao. Šeha, Daco, neki čovjek kojeg sam vidio prvi i zadnji put, Milan, Semir i ja. Prve dvojice više nema, a otad su samo dvije godine.

Drago mi je da si vidio i bio ovdje, da vidiš o čemu se radi, a radi se zapravo o ničemu.

Jedini američki pisac među svima do kojih držim bio je Daco. Njegov rukopis je bio svjetski, on je životu i smrti gledao u oči. Taj fiction-faction u nas nije previše cijenjen, u nas više vole one što hoće "dopisivati" svete tekstove, onu "poetiku potpećenih cipela". Daco se vratio iz Amerike, skoro ubijen: njegova posljednja objavljena priča za života bila je oprost. Od života, ne od karijere.

Ja zapravo sve ovo nisam doživio, jarane, ovo sam sve izmislio. Čak i da nisam, ja znam da ću izaći na ulicu i vidjeti tvoju fotografiju sa smrtovnice. I onda će mi se ona nasmijati negdje iza ćoška i reći: "Vozdra, papak, šta ima?" Ja ću poći da nešto zaustim, a ti ćeš odmah ispaliti: "Pa ja, papak je onaj tip što ga ti kurtoazno pitaš šta ima, a on ti stvarno počne pričati o svom životu." I onda ja, teatralno: "Ovo je naš najveći živi pisac kratke priče, Dario Džamonja." I on: "Je l' to misliš da si me sad odobrovoljio, pa te neću zajebavat'?"

Ne mislim. Sad samo više neću morati govoriti "živi". I neću te oplakivati po "zvaničnim" manifestacijama s ljudima koji nisu znali o čemu se radi, iako se, kako si pravo kazao, ne radi ni o čemu. Nazvat ću Edu i Senada naručit ćemo po pivu, i šutjeti.

Ahmed Burić

--------------------------------------------------------------------------------

Prijatelj

Čitao sam negdje od šeste godine, previše. Možda mi je bilo osam kad sam našao razloge da sarajevske Večernje izdvojim iz dedovog urednog, službeničkog bunta. Kratke tekstiće koji su se odazivali na mističnu odrednicu "kolumna", jedne je pisao Ozren Kebo, druge Dario Džamonja.

Dario mi je brže postajao blizak, valjda što sam imao i druga koji se isto zvao, ili što sam odlično upamtio dobroćudnog brku s loše odštampanog izvrsnog crteža, mada ih nikad nisam poredio. Nego, daj, dedo, kolumne, i krimi priču, a ostatak novine može i u magazu. Negdje u pubertetu dočepao sam se njegove Zdravstvene knjižice, skromne i neizvikane, ali sjajne zbirčice priča. Tad sam mislio da je Borges jedini na svijetu mogao tako, i bio onako provincijski ushićen što neko u našem jeziku bar podsjeća na njega. Pamtim i danas priču u kojoj baki na samrti pisac upućuje posljednju misao: "Bože moj, da mogu, dao bih joj pola svog života." Ujutro starica ozdravi, a pisac će čekati svoju smrt s pitanjem da li ga je On čuo. Tako i čitalac, u tome je majstorstvo.

Rez: rat, opsada, mala izgladnjela enklava. Večer uz akumulator s dedine "folcike", i auto-radio koji hvata samo dvije stanice. Na onoj sarajevskoj, bit će da je bio stereo-fliper u ratnom izdanju, nije ni bitno šta je bilo, tek čujem glas. Glas onog mog brke: nema greške, to je Dario Džamonja. Tu je i moj mali brat Orhan, ne sluša jer to nije njegova priča, njegova priča je napolju na ulici, gdje se prepričavaju akcije, prebrajaju ubijeni, gdje je smrt brza a život jeftin, dragocjeno jeftin. Dječak je u rat upao sa sedam godina, naučio slova ne pridajući im ništa od onog značaja koji ja jesam, proklelo ga da raste u vremenu zanimljivijem od knjiga. Ipak, bistar kakav jeste, dva puta je pročitavši nešto zatražio "još": jednom nakon odlomka iz Hamleta, drugi put dosta kasnije, nakon Dacine kolumne (ma šta kolumne, Priče!) u SB. I tako je legiji čitatelja prišao još jedan mali vojnik.

Ne, ne radi se tu o istom redu veličina. Naprosto, Daco ima onaj dar pisanja koji čitanje pretvori u druženje, druženje u prijateljstvo. Ja takve pisce volim. I pitam se, zaista, da li je Daco mogao poživjeti duplo da je malo sebičniji bio onomad s bakom? Možda bismo tada sjeli za isti sto. Možda bismo tada ja i jedan gimnazijalac otetog djetinjstva stigli zahvaliti što nam je sve ove godine bio prijatelj.

Bolji i draži od nekih s kojima se jelo i pilo.

Irham Čečo

--------------------------------------------------------------------------------

46 godina samoće

Godine provedene na radiju odavno su me učinile drugačijim i uglavnom slušam sve oko sebe onako kako bi to uradio mikrofon. Dakle, hvatam sve najbliže i najjače zvukove, a ne one koji mi se ustvari obraćaju.

Na sahrani Darija Džamonje bez prestanka je dopirala graja djevojčica koje su se nemilosrdno svađale ili bezbrižno igrale u prvoj velikoj kući bez fasade na samom izlasku iz groblja Bare.

Ne znam zašto, ali sam pomislio da bi ga to radovalo. Kao čudna šara na ćilimu ili kao apsurdan kraj teksta na koji niko ne pomišlja i koji svemu daje drukčiji smisao od očekivanog. Onog koji prividno normalno proizilazi iz već ranije poredanih činjenica.

Kao što sam se i ja upecao dan ranije pregledavajući Dacine tekstove iz '80-ih i automatski odvojio jedan pod naslovom Hommage grobovima. Ponijela me klasična pederska nevolja da ću pronaći nešto što je već napisao i najavio sve ovo, čemu, ovako nikakvi, prisustvujemo. Ali Posveta grobovima je bio tekst o ženama koje niko ne smatra lijepim. Daco je dolazio iz svijeta gdje su sve riječi već odavno promijenile smisao i kad je pisao o grobovima, on je zapravo pisao o svojojoj opsesivnoj temi. O ženama.

Poznavao sam Darija Džamonju godinama. Danas mi je teško utvrditi kada je sve počelo, ali ako treba red, onda je bilo ovako. Prvo sam bio njegov čitalac, pa smo se upoznali kao kolege/novinari (Bože, glupe definicije), da bi posljednjih deset godina bili i komšije. Dodirivali su nam se zidovi "spavaćih soba", ali to su bili stanovi gdje su samo takve sobe i postojale. Gdje procjep između snova i djela ne postoji. Gdje nikad ne znaš razliku između onog šta si sanjao i šta ti se stvarno događa. I što je poetski odgovor na pokušaj života u 40 kvadrata.

I sada bih mogao navesti stotine priča u kojima smo on, Alma i ja tabirili svijet. Uključujući i onu u kojoj je on, prav-zdrav, mojoj ženi objašnjavao kako je Daco vrhunski jebač. Kad on počne, to nema kraja. Čisto deranje i ženski užitak. Samo da je naći neku koja bi se u to i fizički ubijedila. Odnosno, takve su postojale ranije, ali je mali problem što nema nasljednica. I pored mojih upornih nastojanja da mu objasnim kako se sve to dešava u mom stanu i da on to priča mojoj ženi, za njega nije bilo prepreka. On je sve govorio kao što je i pisao, samo ženama. Ja sam bio kao i svi ostali muškarci, tek mali privjesak u tom okolišu, jer je svaka priča bila usmjerena prema Njoj. I sad kad mi ovi mudraci iz kafana gdje je proveo cijeli vijek počnu pričati o njegovim izjavama, lijepo me uhvati muka. Ali šta bi im pomoglo da im kažem da on to nije pričao njima, nego Njoj.

U toj gomili tekstova koje sam pregledao proteklih dana, ima svega. Pa i gotovih najava smrti. Piše Daco kad je napunio 30 godina. "Ako mi je živjeti osamdeset godina, onda mi je TEK trideset, a ako mi je rok trajanja četrdeset, onda mi je VEĆ trideset godina." Ili zapisuje samo par mjeseci prije rasprave da li je tek ili je već. "Ja ću umirati, a biću željan. Daj mi samo malo - tebi je to ništa, a meni zauhar. Samo mrvicu, evo ovolicno. Zar ne vidiš da umirem željan."

Biće da je tako i bilo. Pored svih nas muškaraca koji su na trenutak pomislili da su ga poznavali, umro je sam i napušten. Samoća koja je trajala 46 godina i koja je samo tražila Nju.

Boro Kontić