Jeste li religiozni?

[Biba]

20151230_205336.jpg

@ dobre vibracije

Dijete, dobro me poslusaj sada za ubuduce..
Ja sam ti upravo napisala misljenje coeka kompetentnog za takvo tumacenje...on je pop i mnoge njegove rasprave s drugim teolozima i neteolozima imam...ANTON ŠULJIĆ...
Zalijepit cu ti..ama ne dvi oko usiju vec dvije fotke kao dokaz...
Nemoj nikada sumnjati u ono sto napisem...nije to moje trabunjanje kako neki misle....

20151230_210028.jpg

[Biba]

Kao prvo odmakao si malo.Pricao sam o lebowskom (ovo postaje sumorno) odnosno da je vrlo lako dokazati da on nije nikakva visa sila.

U Boga vjerujes ili ne.A nije to tek samo tako.Zato postoje objave,poslanici pa i cuda koja su oni mogli ciniti(sa dozvolom Boga),a takodje i Bozija cuda.Dakle ljudi imaju smjernice,putokaze sto znaci nisu ostavljeni u mraku,imaju razum i napokon slobodnu volju.Zar ne mislis da je pravedno?

a koje su metode i parametri odredjivanja tko je ili sto je bog? kako ti mozes dokazat da nije bog? evo ja vjerujem da se bog utjelovio u lebowskom tj. da je uzeo covjecji oblik, a taj covjecji oblik je lebowski. napisat cu zanimljivu i poucnu knjigu s mnostvom interpretacija i ponekim zakonima ili smjernicama ponasanja, dalje cu vrsit propagandu na svim poljima zivota i tako godinama, stoljecima, nac par sljedbenika da podupru i prijenose to te, naravno, dobrog investitora koji ce sve to financijski podupirat. ovo je dosta bizaran nacin pisanja, ali ne nalazim bolji nacin da objasnim.

Moras nam dati njegovo platno na analizu kad umre..jedino to cemo priznati

[dobre.vibracije]

ma ne vrijedi...

[Biba]

ma ne vrijedi...

..ili nek napise svetu knjigu a ja cu pozvati onog matematicara nek prouci...onog ruskog

[uvijek_kontra]

Ako me pitate da li sam isla u crkvu... nisam.
Ako me pitate da li sam isla u dzamiju.. nisam.

Jesam li religiozna? Zavisi.
Zavisi od toga sta to znaci.

Vjerujem li u Boga?
Vjerujem.

Nosim li to u srcu?
Nosim.

Znaci.. jesam li vjernik?
Mozda veci od nekih sto svaku nedelju idu u crkvu.
I mozda veci od nekih sto svaki dan idu u dzamiju.

Da se razumijemo, kao dijete najboljih roditelja, kao
najbolji mix mjesovitog braka, imala sam sve opcije i
sanse da odlucim/odaberem/idem gdje god hocu al
'tek kad budem imala 18 godina', tek kad budem mogla
sama da odlucim sta zelim i hocu, u sta vjerujem i
tek kad budem shvatila sta to znaci. I shvatila sam.

To ne znaci poklone oko krstenja, to ne znaci
obilazenje crkve/dzamije zbog reda i definitivno
to znaci biti dio neceg, samo da bi se bilo.

Zahvalna sam roditeljima sto nisu odlucivali mjesto
mene i mojih buraza. Zahvalna sto su me ucili da je
bitno biti covjek i pomoci drugima, ne gledati ko je ko,
odakle dolazi i kome se moli. Zahvalna sto sam zbog
njih to sto jesam i sto ne moram u crkvu ili dzamiju
da bi znala da postoji nesto vece od nas sto mi daje
nadu kad mi je tesko i sto me tjesi nocima kad razmisljam
kako cu i sta cu, pa sta god to bilo.

Neki svoje grijehe ostave u crkvi, ja svoje nosim sa sobom.

[Krokodil Behko]

Fra Drago Bojić: Živimo u vremenu religije bez Boga

Cijela povijest religija prepuna je vjerskog fanatizma i svih mogućih oblika patologije i oboljenja koji se pokrivaju božanskim autoritetom. Vjerski fanatici »ne padaju s neba«, oni se rađaju, odrastaju i stvaraju u srcu određene religije i hrane se njezinim rezervoarom mržnje, prezira i nepodnošljivosti prema drugima

Drago Bojić franjevac je franjevačke zajednice Bosne Srebrene. Titulu doktora stekao je 2009. godine na Teološkom fakultetu sveučilišta u Beču, na temu medija. Nekadašnji je profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i urednik nekad vrlo cijenjenog franjevačkog mjesečnog magazina »Svjetlo riječi«.

S te dužnosti ga je 2013. razriješio vrh Rimokatoličke crkve u BiH, zbog neslaganja s njegovim stavovima o politizaciji religije. Fra Drago Bojić direktor je Internacionalnog multireligijskog interkulturnog centra (IMIC) – »Zajedno« u Sarajevu, a trenutno je baza njegovog rada i djelovanja u Jajcu.

Za razgovor s fra Dragom Bojićem mnogo je povoda – pitanja religije i vjere, njihove zloupotrebe, kako na prostorima bivše Jugoslavije, tako na tlu Europe i šire. Njegovi pogledi vjeru rasvjetljavaju iz onih uglova koji su najčešće posve zamagljeni ili nevidljivi.

Razgovarala: Tatjana Gromača Vadanjel- Novi list

U ljudskoj je svijesti najčešće se pitanja i odgovori vjere uzimaju »zdravo za gotovo«, na svećenike i ostala službena crkvena lica gleda kao na osobne posrednike između Boga i čovjeka, koji to zaslužuju svojom bezgrješnošću. Vjera i sve oko nje prihvaćaju se najvećim dijelom kao zgotovljena ideologija, prema kojoj ne smije biti sumnji, i ti su momenti ono što crkva i njeni službenici velikim dijelom zloupotrebljavaju, u svrhe prizemnih, ne duhovnih ciljeva…

Vjera koja ne dopušta pitanja je sterilna, zarobljavajuća, bez duha, u konačnici i opasna vjera. Religijske zajednice koje ne propituju svoja vjerovanja, koje ne dovode u pitanje svoje dogme, učenja, zakone i propise, također mogu postati opasne po čovjeka. U vjeri ne bi smjelo postojati ni jedno pitanje koje se ne smije postaviti, a trebalo bi postavljati baš ona najteža pitanja.
U vjeri nijedno pitanje nije »zauvijek« odgovoreno, na svako pitanje uvijek iznova treba odgovarati. Vjera ne živi od dogmi, učenja, paragrafa, formula, liturgija i rituala. Ona živi od pitanja i pokušaja da se na njih životno odgovori.

Kada vi kažete »vjera je okovana religijski«, što bi to zapravo značilo – da je onaj tko želi vjerovati u nešto više unaprijed determiniran religijskim okvirima koji mu se tu nameću?

Najveći broj ljudi svoju vjeru duguje drugima – obitelji, prijateljima, vjerskoj zajednici kojoj pripadaju. Zajednica na pojedinca prenosi svoju tradiciju i običaje, svoje religijske prakse i propise i u tome ima i ljepote i smisla. Kada se vjera zadrži samo na tom stadiju i ne želi učiniti veći napor, onda se može dogoditi da bude »religijski okovana«.

Takva vjera je odvojena od stvarnog života i ona je u praktičnom smislu često negacija onoga što se usnama ispovijeda i naviješta. Vjera mora biti slobodni i dogovorni čin pojedinca i morala bi se »opravdati« pred drugima, ljudskim, humanim razlozima.

Na raznim javnim priredbama na kojima sudjeluju i predstavnici crkve, a zasigurno i na nekim vrstama božjih službi, mogu se čuti svećenici koji se pozivaju na to da »govore u ime« određenog vrhovnog entiteta, da ih je on osobno ovlastio da kažu određene stvari… U tijeku strašnih događaja u Francuskoj mogli smo čuti kako oružani napadači na nedužne civilne žrtve kažu da im je vrhovni entitet osobno naložio da učine krvave pohode.

Cijela povijest religija prepuna je vjerskog fanatizma i svih mogućih oblika patologije i oboljenja koji se pokrivaju božanskim autoritetom. U svakoj religiji postoje zastrašujuća, uznemirujuća i šokantna vjerovanja i vjerske prakse. Zaluđenih i religijski oboljelih samoprozvanih zemaljskih mandatara nebeskog gospodara imate u svakoj religiji i posvuda u svijetu.
U posljednje vrijeme u centru pozornosti je islamska religija i strašno zlo koje čine pripadnici te religije, ubijajući nevine ljude i nanoseći veliku štetu muslimanima diljem svijeta, jer ih se na taj način stigmatizira i izručuje mržnji i preziru svijeta. No, ni u ovom slučaju kao ni u slučaju drugih religija, nije samo riječ o »luđacima« i vjerskim fanaticima koji zloupotrebljavaju religiju. U svakoj religiji je najveći problem u njoj samoj, u njezinim učenjima, vjerovanjima, tradiciji i običajima. Religija po sebi nije dobra i to je činjenica koja vrijedi za sve religije ovoga svijeta. Vjerski fanatici »ne padaju s neba«, oni se rađaju, odrastaju i stvaraju u srcu određene religije i hrane se njezinim rezervoarom mržnje, prezira i nepodnošljivosti prema drugima.

Religija je nešto što pripada vrlo intimnom području čovjekovom, međutim ona je s tog područja, rastom nacionalizma i ratovima tijekom 90-ih, dovedena na društvenu pozornicu, gdje joj nije mjesto. Vi puno govorite o toj zlouporabi, o potrebi da se religija odvoji od politike, jer se tu čine i učinjene su ogromne štete. Religija gubi svoju svetost, a čovjek koji se izdaje za vjernika gubi mogućnost unutarnjeg rasta i traganja za visokim i važnim spoznajama?

Religija pripada javnoj sferi, preciznije kazano, ona naprosto mora pripadati javnoj sferi. Pitanje je koje joj mjesto pripada, koliko religije treba biti u javnosti i kako pojedince i naša društva zaštititi od svakodnevnog (pseudo)religijskog terora.

Živimo u vremenu vjerskih parada i manifestacija i što je više javnih vjerskih manifestacija, što je više »velike, narodne, nacionalne, entitetske, političke vjere« to je teže sačuvati osobnu vjeru – malu, krhku, nenametljivu, skrovitu, strpljivu, suzdržanu, radosnu vjeru u kojoj je položeno blago života – a to su uvijek drugi ljudi, njihovi životi, njihovo dobro i njihova sreća.

Vidimo da se religijsko instrumentalizira u svijetu danas na ubojit način, kao što se nerijetko instrumentaliziralo i tijekom ratova u bivšoj Jugoslaviji 90-ih. Kako vi, kao čovjek vjere, gledate na aktualna događanja, kada se oružje i ubijanje izjednačavaju s ljubavlju prema Bogu, i kada se životi dovode u situacije strepnje, pa time i tihe ili pojačane mržnje prema određenoj vjeri?

Ne sviđa me se izraz »čovjek vjere«, a mislim da s tim treba biti oprezan pogotovo danas jer on može biti pokriće za zlo, prazninu i totalnu odsutnost smisla. Za koga se sve danas ne kaže da su »ljudi vjere«: za ratne zločince, za ljude koji su podržavali ili podržavaju zle režime, za mnoge vjerske službenike koji kao »ljudi vjere« patološki mrze druge i drugačije, ali i svoje kad drugačije misle i kad im smetaju.

Upravo oni ljudi koji za sebe rado vole reći da su »ljudi vjere« znaju činiti velika zla i pritom još i Boga uzimati za saveznika. Takvi »ljudi vjere« vjeruju u Boga smrti, Boga ratnog zločina, Boga terorizma, Boga kaosa, Boga mrzitelja ljudi, u Boga koji prezire bolesne, slabe, nezaštićene, nezaposlene, prevarene, opljačkane. Prezirući i mrzeći ljude, prezire se i mrzi Boga, jer Bog nije prezreo ljude, nego je radi njih postao čovjekom, kako se često naglašava u kršćanskoj teologiji, ali rijetko ozbiljno povjeruje u to.

Vi naglašavate kako je za vjeru važno da ona bude poosobljena, ne institucionalizirana, jer poosobljena vjera podrazumijeva sumnju, propitivanja, dok u suprotnom ona može postati ideologija, fanatizam, i može dovesti do posljedica kojima smo svjedočili tijekom ljudske povijesti i još svjedočimo…

Gdje god se ne postavljaju pitanja, gdje je zabranjena sumnja, kritika i mišljenje, nužno se upada u ideologiju. Sve zajednice, pa tako i religijske, izgrađuju neku vrstu svoje ideologije s pretenzijama da ju stalno održavaju i jačaju i po mogućnosti što veći broj ljudi regrutiraju u svoje redove. U ideologijama nema pojedinca, nema osobe, nema čovjeka, nema konkretnih ljudi i njihovih lica. Zato su sve ideologije opasne i zle, a religijske tim više jer se pokrivaju božanskim autoritetom. Zato i njihovo zlo jest gore, strašnije i brutalnije.

Kad na jednoj strani pogledate silno mnoštvo vjerskih manifestacija i sveprisutnu bahatu, razuzdanu, glasnu, vrišteću i pompoznu »religioznost« ljudi, a na drugoj zlo koje ti ljudi zagovaraju i čine, mora vas obuzeti strah od »ljudi vjere« pa vam se zgade i religija i njihovi bogovi. Ako Boga zamišljamo kao dobrog, milosrdnog, opraštajućeg i pravednog, a religijske zajednice i njihove svete prostore kao mjesta gdje bi taj Bog trebao »obitavati«, onda je takav Bog često mrtav i sahranjen upravo tamo gdje bi trebao živjeti – u religijskim zajednicama, svetim prostorima i među vjernicima. Živimo u vremenu »religije bez Boga«, u vremenu u kojem su religijske ideologije Boga i Božju stvarnost poistovjetile s vlastitom religijom, iz čega nužno proizlazi i pojedinačno i kolektivno zlo.

To bi podrazumijevalo drugačiju crkvu, drugačije svećenike i teologe, drugačija društva, koji bi s više odgovornosti i poštovanja radili svoj posao. Jesmo li tu na područjima utopijskog? Ima li, prema vašem mišljenju, trenutno dovoljno ljudskog potencijala na tim područjima za preobrazbe koje bi išle u tom smjeru?

Mislim da ni pojedinac, ni zajednice, a niti svijet u cjelini ne može živjeti bez neke vrste utopije, shvaćene ovdje u njezinom pozitivnom, kreativnom i optimističnom kontekstu i smislu. Utopije postaju opasne kad prestane njihovo propitivanje, kad postanu iracionalne i odvojene od konkretnog života i ljudi, kad velike ideje služe za velika zla. Čovjek ima i svoje male, osobne utopije koje se vežu uz njegove čežnje, slutnje, želje, nadanja i uz ljude koje voli.

Međuljudski odnosi – ljubavni, bračni, prijateljski – započinju i traju zahvaljujući zajedničkim utopijama koje ponekad i izmiču i ne daju se dohvatiti, ali koje nas čuvaju od banalnih, površnih, vulgarnih, sračunatih, pragmatičnih odnosa, u kojima se sve računa i mjeri, i u kojima najveće ljudske čežnje i nadanja postaju smetnja i višak, a nekad i opasnost za cementirane i učmale odnose, životne baruštine i buvljake koji se guše u svojoj samodostatnosti i siromaštvu duha. Slično je i s vjerskim zajednicama i vjernicima koji su sve poravnali, umirili i standardizirali i koji ostaju na »vjeri otaca« i »starih vremena« uzimajući od toga ono najgore, a pritom se odričući snažnih zahtjeva vjere za plemenitošću, dobrotom, praštanjem, milosrđem, pravednošću.

Na prostorima bivše Jugoslavije od velike bi važnosti bilo da se i unutar vjerskih zajednica dogodi susret s prošlošću – to ste već isticali, no ima li tu kakvih događanja, širih inicijativa?

Ovdje se zapravo i živi isključivo u prošlosti i na iracionalnim romantičarskim vizijama budućnosti koje proizlaze iz te prošlosti. Ovdje nema sadašnjosti, nju prošlost svakodnevno jede. Naša prošlost je prepuna neostvarenih budućnosti koje kao »zombiji« tumaraju našim životima i svjetovima, a naše budućnosti se napajaju iz monstruzonog rezevoara prošlih, neostvarenih, nedogođenih budućnosti, kako na jednom mjestu kaže austrijski filozof Liessmann.

Sadašnjost će započeti onda kad se umiri i zadovolji prošlost, kad se više bude prisutno u sadašnjosti i konačno shvati da »prošlost ne može biti naš program« kako je govorio Vaclav Havel. Nesretni ljudi su uvijek odsutni od samih sebe, a odsutan se može biti ili u prošlosti ili u budućnosti, govorio je Kierkegaard. To se upravo događa ljudima na ovim prostorima jer se ne uspijevaju, a mnogi i ne žele, osloboditi prošlosti, i jer sanjaju »bolju« budućnost, ali bez onih drugih.

(tačno.net)

[Julia-Klara]

jok ja

[Biba]

Napisala sam vec..tesko je matoru kobilu ponovo dovesti do starih navika

[Danci]

Religiozan sam ali ne zbog odgoja u kojem sam samo naucio molitve itd vec zbog osobnog uvjerenja prvo da ima Bog i da on nije "neka sila" koja niti govri niti se obraca vec eto onako lebdi negdje bezveze i cuti.Bog je oduvijek i nikad nece nestati,a sve sto je stvorio,stvorio je iz milosti i nije nas kao ni svemir stvorio iz hira pa pustio same da lutamo ne vodeci vise brigu o svojim stvorenjima.On nam se itekako obracao od postanka i brine se o nama,upucuje nas,oprasta nam,kaznjava nas i upozorava,a milost Bozija je vidljiva na svakom koraku,jer sve ono sto smo mi fol "sami svojim rukama i mozdanim vijugama napravili" je u biti velika 0 da nam uskrati npr samo ...kisu.Zato nas nista ne kosta da mu se na tome zahvalimo,a svi oni koji kazu da njih niko nije pitao za izbor zele li se roditi ili ne...lazu,jer ne moraju oni zivjeti ako nece,ali je Bog iz svoje mudrosti opet rekao da ce kazniti teskom patnjom samoubice.
Jednostavno nam se kaze "vi ljudi nekad zelite nesto sto nije dobro za vas,pa vam Allah zelje ne ispuni,za vase dobro,a opet vam da nesto sto vi ne zelite,za vase dobro"
Religija daje smisao svemu,a meni licno najvise smeta sto je ljudi vole "prilagodjavati "sebi,pa je izokrecu ili je gledaju kroz prizmu nekih naroda koji su svoje tradicionalne primitivne zakone isto tako ubacili u islam i nakaradili ga,a najvise mi smeta kad ljudi koji nisu religiozni traze od vjernika da budu bezgrijesni meleci,pa im onda traze dlaku u jajetu.Vjernici su isto grijesnici kao i nevjernici,samo sto im vjera daje snagu u borbi sa tamnom stranom covjeka i pruza im utociste i smisao.

Mislim da si sve rekao

[String]

Kad bi ljude pitali postoji li Bog, svi bi rekli da postoji...ili vecina...
Kada bi ljude pitali da li se boja osusila svi bi pruzili ruku da opipaju...

[Socrates]

Kad bi ljude pitali postoji li Bog, svi bi rekli da postoji...ili vecina...
Kada bi ljude pitali da li se boja osusila svi bi pruzili ruku da opipaju...

Nije to baš tako jednostavno. Tesla je vjerovao u Boga. Einstein je vjerovao u Spinozinog Boga. Isaac Newton je bio vjernik.

[Biba]

I moj novi ministar je vjernik, mislim da ga zbog toga i prozivaju i gonjaju...al mudar je on...

[Socrates]

I moj novi ministar je vjernik, mislim da ga zbog toga i prozivaju i gonjaju...al mudar je on...

Ti imaš ličnog ministra? Kako se zove ministarstvo? Kakva je to bogata država kad svaki građanin ima po ministra?

[Biba]

I moj novi ministar je vjernik, mislim da ga zbog toga i prozivaju i gonjaju...al mudar je on...

Ti imaš ličnog ministra? Kako se zove ministarstvo? Kakva je to bogata država kad svaki građanin ima po ministra?

E ebga...ak sam napisala da je moj, ne znaci da je samo moj..kontas :perezube

[Socrates]

I moj novi ministar je vjernik, mislim da ga zbog toga i prozivaju i gonjaju...al mudar je on...

Ti imaš ličnog ministra? Kako se zove ministarstvo? Kakva je to bogata država kad svaki građanin ima po ministra?

E ebga...ak sam napisala da je moj, ne znaci da je samo moj..kontas :perezube

Ma šalim se, Bibi.

Evo šta je fascinantno - tvojih 13164 komentara za nesto vise od godinu dana. Da li je to godišnji rekord? Postoje li statistike ove vrste?

[SisterIbrahim]

Sta znaci religiozan? Biti vjernik? Il imat u nesta vjeru, makar u uspijeh?

Vjernica sam, casna i postena

[Chloe]

Da.

[Podrinjac]

No. Bog ne postoji!

[Podrinjac]

Sta znaci religiozan? Biti vjernik? Il imat u nesta vjeru, makar u uspijeh?

Vjernica sam, casna i postena

To se može vidjeti sa nika. Još si trebala staviti ibn Abdul Ibrahim. Nisi musliman/ka ako nemaš deset imena, ili ako tvoje ime ne sadrži ime 'ibn

[Podrinjac]

Kad bi ljude pitali postoji li Bog, svi bi rekli da postoji...ili vecina...
Kada bi ljude pitali da li se boja osusila svi bi pruzili ruku da opipaju...

Nije to baš tako jednostavno. Tesla je vjerovao u Boga. Einstein je vjerovao u Spinozinog Boga. Isaac Newton je bio vjernik.

Tesla bio vjernik? Dokaz!
Newton bio vjernik? Dokaz!
Einstein je bio židov, tako i da je vjerovao u Boga vjerovao je u židovskog. Tako da to muslimanima ništa ne znači jer su židovi za njih nevjernici. Kako god da ti okreneš, oni nisu bili vjernici.
Jedini 'znanstvenici' koji bi se reklo da su vjernici u Boga su Sulejman Bugari ili Husein bilal Bosnić ili Mevlud Jjasarevic. Iskreno Bugari znatno odstupa od ova dva znanstvenika, tako da ću ga odvojiti od ove dvojice, on je inteligentniji.