Kolumne

[storm]

Kad bismo svi posli od sebe i bili dobri, ne bi bilo potrebe serendati po drugima..
Meni smeta samo to kad netko necija nedjela vidi a necija nikad ne vidi.....na taj nacin jednoga osuđujes a drugome prešućuješ iliti odobravaš...

...u čemu si upravo ti specijalist

[Mohr]

Domoljubni felacio

Boris Dežulović, n1.ba


Mlada smo demokracija, nova u tim stvarima, pa i danas zamuckujući učimo komplicirani politički leksik: svake parlamentarne sezone savladamo neku novu, modernu i zvučnu riječ, a ona nam onda sljedećih mjeseci izlazi i na usta, i na uši, i na nos, ponavljamo je nesvjesno kao melodiju iz reklame za omekšivač rublja, i domalo je više ni dimnom bombom ne možemo istjerati iz glave.

Sjetit ćete se, recimo, „implementacije“, „sinergije“, „izvrsnosti“, „monitoringa“, „downsizinga“ ili „outsourcinga“ – bila je stvar prestiža nositi te pojmove, i čim bi netko inzistirao na implementaciji monitoringa izvrsnosti sinergije downsizinga i outsourcinga, odmah bismo vidjeli da je čovjek ozbiljan, svjetski ekspert na polju implementacije monitoringa izvrsnosti sinergije downsizinga i outsourcinga, a ne još jedan od onih krezavih konjokradica što ih poplava svake četiri godine izbaci na Markov trg.

Na dvadeset peti rođendan hrvatske parlamentarne demokracije naučili smo tako i dva nova pojma: „koalicija“ i „suradnja“.

I prije smo ih, istinabog, koristili, ali tek sad naučili smo što stvarno znače, pa nam dođe i neugodno kad se sjetimo kako smo ih neuko miješali, govoreći kako, recimo, koalicijski partneri tijesno surađuju. Morali smo, eto, sačekati Most nezavisnih lista i njegova neimara Božu Petrova, mladomisnika iz Metkovića, da nam objasni kako koalicija i suradnja nisu isto i kako je koalicijska suradnja školski oksimoron, jer partneri ili koaliraju, ili tijesno surađuju: nema suradnje u koaliciji, niti koalicije među suradnicima.

Kad bi tako, ne dao nam Dragi Bog, Most nezavisnih lista zajedno s oksimoronima iz HDZ-a izabrao premijera, sastavio Vladu i podijelio ministarstva, to bi bilo – objasnio nam je Petrov – upravo suprotno od situacije u kojoj su se Most i HDZ dogovorili oko premijera, sastavili Vladu i podijelili ministarstva. Prvo je, naime, klasična „koalicija“, odnosno „savez“, a drugo – shvatili ste – tek kolokvijalna, čak i tijesna, ali ipak samo „suradnja“.

„Mi nismo govorili ni o kakvom sklapanju saveza, nego o suradnji“, strpljivo je sutradan Božo Petrov tumačio Mislavu Bagi. „Nije savez, niti koalicija, nego suradnja.“ Neobično je važno, kako vidite, precizno definirati odnose u politici, nazvati stvari pravim imenom i tako izbjeći svaki nesporazum.

Imaju Amerikanci o tome jednu zgodnu i izvanredno poučnu istinitu priču.

Ovih dana navršilo se točno dvadeset godina otkako je u vojnoj bazi Wright-Patterson kraj Daytona, Ohio, potpisan historijski sporazum kojim su Slobodan Milošević, Franjo Tuđman i Alija Izetbegović, pod pokroviteljskim smiješkom američkog predsjednika Billa Clintona, okončali rat u Bosni i Hercegovini. Danas, točno dvije decenije kasnije, fotografija trojice potpisnika Daytonskog sporazuma opće je mjesto balkanske kolektivne memorije, naša mala seoska Jalta, ali u Sjedinjenim Državama malo tko pamti Slobu, Franju i Aliju s naliv-perom u ruci.

U Sjedinjenim Državama, naime, taj znameniti kadar pamte samo po blaženom smiješku Billa Clintona.

Amerikanci danas to znaju, ali u to vrijeme još nisu imali pojma: smiješak na lice američkog predsjednika nisu tada navukli silom pomireni balkanski divljaci i konačni završetak rata u Bosni, već stanovita Monica Samille Lewinsky, dvadesetdvogodišnja pripravnica u Bijeloj kući, koja je upravo tih dana, prilično bukvalno pokleknuvši pred Clintonovim šarmom – kako to sada objasniti na pristojnom obiteljskom portalu – pa, recimo, zasvirala u njegov saksofon.

Danas to znamo i mi, ali u to vrijeme nije zvučalo tako urnebesno ironično: Bill Clinton tih je dana bio pod velikim stresom samo zbog mirovne konferencije u Daytonu, ali i zbog unutrašnjopolitičke situacije u SAD-u, gdje je njegova administracija upravo gurala svoj National Campaign to Prevent Teen Pregnancy, veliku kampanju prevencije maloljetničke trudnoće, te ambiciozni Reduce Youth Smoking Plan, program borbe protiv pušenja među mladima.

Gospođica Lewinsky svesrdno je tako pomagala Mister Presidentu – kako to sada objasniti na pristojnom obiteljskom portalu – pa, recimo, da izbaci stres iz sebe.

Za mladu saksofonisticu i antistres-terapeutkinju nije se, međutim, čulo do siječnja 1998., kad je Washington Post provalio priču i detonirao golemi skandal. Samo koji dan kasnije predsjednik Clinton pojavio se u onom čuvenom televizijskom kadru sa suprugom Hillary, pa izgovorio rečenicu koja će obilježiti cijeli njegov mandat: „I want to say one thing to the American people, and I want you to listen to me. I’m going to say this again: I did not have sexual relations with that woman!“

Džabe su, eto, Billu Clintonu bile i kampanja prevencije maloljetničke trudnoće i borba protiv pušenja među mladima, i socijalna reforma i program zdravstvene zaštite za djecu, džabe su mu bili i povijesni posjet Vijetnamu i trgovinski ugovor koji će lansirati Kinu, i Daytonski sporazum i bombardiranje Srbije – od oba Clintonova mandata historija je zapamtila samo njegovu glasovitu rečenicu: „Nisam imao seksualne odnose s tom ženom!“

Pitanje je li predsjednik Clinton lagao kad je rekao da „nije imao seksualne odnose s tom ženom“ – je li dakle njeno, hm, sviranje Predsjednikova saksofona u strogo tehničkom smislu seksualni odnos – bit će osovina cijele afere, koja će završiti postupkom Predsjednikova impeachmenta, drugim uopće u cjelokupnoj povijesti SAD-a. Bill Clinton na kraju je preživio opoziv, u međuvremenu pred velikom porotom detaljno elaboriravši tvrdnju kako nije imao seks s mladom pripravnicom, precizno definirajući prirodu svog odnosa s njom i pojasnivši kako, strogo tehnički, „nikad nije imao fizički kontakt s genitalijama, anusom, stražnjicom, grudima, preponama i bedrima gospođice Lewinsky“.

Neobično je, eto, važno precizno definirati odnose u politici, nazvati stvari pravim imenom i tako izbjeći svaki nesporazum. Nije isto kad je instrument u ustima ili među nogama, nije ista stvar sviranje saksofona ili, hm, gudanje violončela. Ako vam je pak pun kurac okolišanja, prispodoba i parabola, recimo to pučki: gudanje violončela je klasična koalicija, a puhanje u saksofon – suradnja.

Nakon poučne priče iz Bijele kuće mnogo je jasnije inzistiranje vođe Mosta nezavisnih lista Bože Petrova na preciznoj definiciji odnosa s Tomislavom Karamarkom, i njihova – kako to sada objasniti na pristojnom obiteljskom portalu – pa, recimo, sporazuma o suradnji.

Iz tog ključa, već čuvena izjava vođe Mosta, pohranjena pred izbore kod javnog bilježnika – u kojoj, sjetit ćete se, obećava odstupanje „ako Most koalira s nekom strankom koja je vladala Hrvatskom u posljednjih desetak godina“ – može se čitati i ovako: „Jamčim da ću podnijeti ostavku i svoj eventualni saborski mandat staviti na raspolaganje ako nekoj stranci koja je upravljala Hrvatskom u posljednjih desetak godina Most dopusti fizički kontakt s genitalijama, anusom, stražnjicom, grudima, preponama ili bedrima.“

Ostatak priče znamo: niti dva mjeseca kasnije Most je prilično bukvalno pokleknuo pred šarmom HDZ-a – stranke dakle koja je od „posljednjih desetak godina“ vladala punih šest – i Hrvatskom je detonirao golemi skandal. Već sutradan, Božo Lewinsky se pojavio u onom čuvenom televizijskom kadru s Mislavom Bagom, i izgovorio rečenicu koja će obilježiti cijeli njegov mandat: „Mi nismo govorili ni o kakvom sklapanju saveza, nego o suradnji: nije savez, niti koalicija, nego suradnja.“

Džabe će mu, eto, biti povijesni Treći put, džabe će mu biti sve kampanje prevencije maloljetničke trudnoće, programi borbe protiv pušenja među mladima i ostale spektakularne reforme koje će provesti s Tomislavom Karamarkom – od cijelog mandata Bože Petrova, do Tri kralja ili do četiri godine, svejedno, historija će zapamtiti samo njegovu glasovitu rečenicu: „Nisam imao koalicijske odnose s tim čovjekom!“

Neobično je važno, rekoh, precizno definirati odnose u politici i nazvati stvari pravim imenom. Nije, jebiga, isto domoljubni felacio i Domoljubni koalicio.

[storm]

Neobično je važno, rekoh, precizno definirati odnose u politici i nazvati stvari pravim imenom. Nije, jebiga, isto domoljubni felacio i Domoljubni koalicio.

...meni ipak sve to slići na domoljubni koitus-koalicio

[Biba]

Boris je vec u naslovu rekao sve sto mu je na srcu.
Klinton se ispricao pred cijelim svijetom da je pogrijesio a mamlaz Boris izgleda ne moze oprostiti sto je most iznjedrio iz popovske sposobnosti da zahebu jednog koji laze o domoljublju..pa je popusio...doduse on se jako dobro izarazava i dosljedan je..kumrovecska skola

[Mohr]

Božićni kapitalizam

Marinko Čulić


Pčelo je narodnim veseljem. Držeći se za trbuh od smijeha, društvene mreže dohvatile su se čovjeka koji riječ ‘građani’ izgovara, nesigurno slovkajući, kao ‘građevine’. A kako se radi o veleuvaženom mandataru nove hrvatske vlade Tihomiru Oreškoviću, malo slobode dopustio si je i inače smrtno uštogljeni, umalo drveni televizijski voditelj, rekavši da je dosad bio problem govori li premijer engleski, a sada je govori li hrvatski. Dobro, pokazali smo da se znamo slatko nasmijati. Ali znamo li još nešto? Znamo li se recimo ljutito namrštiti, sijevnuti očima, zaškrgutati zubima, frknuti…? Te su facijalne radnje puno primjerenije ovom trenutku, jer protekli izbori i muljaže koje su uslijedile pouzdano su među najgorim, ili i najgore, što se vidjelo u proteklih 25 godina. Ne, ne radi se o tome što se HDZ provukao kroz iglene uši i zasjeo na vlast, iako pod vodstvom Tomislava Karamarka predstavlja najopskurniju političku tvorevinu u ovih četvrt stoljeća. Čak bi se moglo reći da je ta stranka poražena u pobjedi jer je, kako nedavno napisasmo, njena konzervativna kontrarevolucija, bez obzira na sve, abortirala. A sam Karamarko mogao bi u dogledno vrijeme nestati s političke scene, izgleda zato što neki centri političke moći izvan zemlje procjenjuju da se desnica u Hrvatskoj više ne smije temeljiti na sirovom nacionalizmu. Nego na manje konfliktnom, navodno nadideološkom služenju globalnoj kapitalističkoj internacionali.

Pa ipak, sve ovo ne valja, a sluti i da bi moglo biti još gore. Ne valja iz dva razloga, od kojih smo se jednog već dotakli. To je da su se ovi izbori prvi put dogodili u izravnoj režiji, to se dosad radilo s distance i manje vidljivo, krupnog međunarodnog kapitala koji nam je, evo, podario i ovog čudnovatog kljunaša u obliku neizabranog, dakle nelegitimnog i nametnutog mandatara. Drugi igrač koji je stupio na scenu je ovdašnja Katolička crkva, koja je također dosad djelovala iz drugog plana, ali je sada razgrnula zastore i izravno utjecala na ishod izbora. To što su se ova dva jaka igrača, plećata poput dvokrilnog ormara, pojavila istodobno, ne znači da surađuju, prije bi se reklo da se konkurentski mjerkaju, a popovi povremeno i zareže protiv neoliberalnog dekroatiziranja Hrvatske. Ali iz prebogatog iskustva znamo da se to sasvim uspješno da izgladiti podjelom plijena. Uostalom, Crkva je već pokazala da joj kompromisi nisu strani, kao kada se poslije ovih izbora ‘Glas Koncila’ prvi put pojavio s idejom o velikoj koaliciji SDP-a i Karamarkove stranke. Bilo je to i najrječitije priznanje da je HDZ zaista poraženi pobjednik ovih izbora, zbog čega se Kaptol ponudio kao strpljivi medijator koji će koliko-toliko prikriti i ublažiti tu činjenicu. Strpljenja je nestalo tek kada je u jednom trenutku izgledalo da se priprema koalicija SDP-a s Mostom, pa se onda oglasio sisački biskup Vlado Košić i onom buzdovanskom fetvom opleo po Zoranu Milanoviću i Boži Petrovu.

Koliko god fetve ne pripadale katoličkoj tradiciji, ova je baš dobro sjela, toliko dobro da je pouzdano pomogla da se Most okrene HDZ-u i spasi ga od ostajanja u opoziciji. Sasvim je sigurno da će se na ovome graditi mit da je ‘Crkva spasila HDZ’, za što će se, naravno, tražiti odgovarajuća naknada jer u tome zbilja ima debele istine, mada se ne može reći da to u istoj mjeri vrijedi i za Karamarka. Ne radi se o tome da bi on nešto loše napravio Kaptolu, naprotiv, u nedostatku vlastite preuzeo je crkvenu agendu bojovnog antikomunizma i graničnog ustaštva. Ali Crkva mu ne vjeruje zbog velikih cik-cakova u političkoj biografiji, što se vidjelo iz nekih tekstova posljednjih mjeseci u istome ‘Glasu Koncila’, u kojima se desnu opoziciju nazvalo nekvalificiranom i nesposobnom. To bi mogla biti prešutna točka dodira s međunarodnim krugovima iz kojih dolazi Orešković, koji također ne vole Karamarka, iako iz sasvim drukčijih razloga. Tome će se onda rado prikloniti i vrlo religiozni i ništa manje prokapitalistički Most, dodajući zazoru prema šefu HDZ-a i, istina već prozreto i bogu dosadno, moraliziranje protiv ‘foteljaštva’. Ali, kako god bilo, time dobivamo tri protiv jedan, što nije šala i ne može se preko toga tek tako spužvom. Ipak, ovo ne znači da je tu priči kraj. Iako je HDZ formalni predlagač Oreškovića za mandatara, u toj će se stranci sigurno s vremenom pojaviti, sada još ne, frustracije što joj je prvi put premijer nametnut sa strane.

To je za nju uvredljivo, još više ponižavajuće, bez obzira na to što Karamarko i u vlastitoj stranci stoji loše i ne može se isključiti da ga se i vlastiti ‘prijatelji’ žele riješiti. Osim toga, HDZ nikako ne bi htio ostati po strani ove nove političke tvorbe koju je, ne samo zbog kalendarskog poklapanja, najprikladnije nazvati hrvatskim božićnim kapitalizmom. Riječ je o mutnoj i opasnoj kopulaciji oltara i kapitala, u kojoj se spajaju navodno nespojivi konzervativizam i liberalizam, ali tako se mislilo i prije nego što je Augusto Pinochet sasvim uspješno spario tenkovske gusjenice s tekstovima Čikaške škole. Dakle ide to. Kakvi su izgledi HDZ-a da izbjegne ispadanje iz ovog aranžmana i tako postane punjena ptica žarkih nacionalnih boja, ali koju se ništa ozbiljno neće pitati? Pa nekakvi izgledi sigurno postoje. Dosad smo vidjeli nekoliko ovakvih nametanja državnih čelnika od strane kapitalističke internacionale, kao nedavno Marija Montija u Italiji ili Lucasa Papademosa u Grčkoj, a postoji i stariji primjer Milana Panića u Miloševićevoj SR Jugoslaviji (i on je, gle, došao iz farmaceutskog biznisa kao i Orešković). Ništa od toga nije uspjelo, što znači da ni ovo s novim hrvatskim mandatarom možda ne prođe.

I sada ne znaš što je gore. Ako Orešković kiksa i propadne, vratit će se ovaj primitivni nacionalizam koji je Karamarko srozao na svakodnevno udaranje u bubnjeve oko domoljubne logorske vatre. Ako Orešković uspije, upast ćemo u istu gnojnicu, samo s druge strane jame. Dogodit će se to prije svega zbog scenarija koji je mandataru već stavljen pod nos, a to je da nije isto voditi veliku tvrtku i državu, jer u prvoj ne moraš voditi računa o dječjim vrtićima, školama, bolnicama, žilet-žicama na granici… i svemu ostalome što je posao države. Ali to je samo početak. Još je gore što je Orešković bio jedan od ključnih protagonista kada je Teva preuzimala Plivu, pretvorivši je iz male ali superuspješne tvornice, sa snažnim istraživačkim timovima i svjetski poznatim lijekovima, u štancaru drugorazrednih tableta. To će reći da je budući hrvatski premijer zapravo aktivni sudionik ekonomske kolonizacije Hrvatske, koji možda samo dolazi dovršiti započeti posao. Eto, zato se treba znati ljutito namrštiti, sijevnuti očima, zaškrgutati zubima.


portalnovosti.com

[Biba]

Kad bismo svi posli od sebe i bili dobri, ne bi bilo potrebe serendati po drugima..
Meni smeta samo to kad netko necija nedjela vidi a necija nikad ne vidi.....na taj nacin jednoga osuđujes a drugome prešućuješ iliti odobravaš...

...u čemu si upravo ti specijalist

Sram te bilo. Ili ne pratiš forum ili se pretvaraš
Koja su to moja nedjela.
Dakle, na strani si lažova. Nekoliko laži ima upućenih meni a prikrpite meni te osobine. Pinokio
Koje ja to zlo radim, svega ti. Suti bolje

[Mohr]

Livin’ la vida loca: Kratki ogled o hrvatskom optimizmu

Piše: Boris Dežulović, N1


„Vidi se nova razina optimizma koja se rađa među hrvatskim narodom“, poručila je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović iz Chicaga, sa svoje kratke turneje Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je imala sadržajne i srdačne susrete sa službenicima pasoške i carinske kontrole zračne luke O’Hare, te brojnim drugim visokim američkim dužnosnicima, zadržavši se nakon toga u Hrvatskoj katoličkoj misiji na službenom razgovoru sa fra Pavom Maslaćem, u ispovjedaonici crkve Blaženog Alojzija Stepinca na North Ridge Avenue.

Predsjednica je, ukratko, u potrazi za hrvatskim optimizmom potegnula preko Atlantika i Velikih jezera, osam hiljada kilometara morala je prevaliti Kolinda Grabar-Kitarović da bi otkrila prve znakove optimizma među Hrvatima, uočivši ga tek u Hrvatskom kulturnom centru u Chicagu. Veliko je to otkriće, jer optimizam među Hrvatima posljednji put je viđen prije više od stotinu godina, u proljeće 1906., i već desetljećima se smatrao nestalim.

Cijelo to vrijeme, međutim, hrvatski se optimizam živ i razmjerno dobro sačuvan nalazio u Chicagu, i to – nećete vjerovati – upravo „optimizam među hrvatskim narodom“ zbog pobjede domoljubne koalicije na izborima za Sabor! U arhivu Hrvatskog kulturnog centra u Chicagu i danas se, recimo, čuva primjerak Hrvatske zastave, tadašnjeg glasila Hrvata Illinoisa, koji je 24. svibnja 1906. javljao o razuzdanom slavlju u kazalištu Thalia i neviđenom optimizmu među čikaškim Hrvatima nakon vijesti iz daleke Domovine o izborima za Sabor Trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, i veličanstvenoj pobjedi Supilove i Pribićevićeve Hrvatsko-srpske koalicije.

Optimizam kojim su Hrvati Illinoisa, čekajući ujedinjenje Hrvata, Srba i ostalih južnoslavenskih naroda, kao prvi korak dočekali pobjedu Hrvatsko-srpske koalicije na izborima za Sabor 1906., bio je tako – što se zna – posljednji zabilježeni slučaj da je neka domovinska koalicija izazvala nepodijeljeno oduševljenje i „optimizam među hrvatskim narodom“. Jedanaest dugih decenija proteći će prije nego taj davno izgubljeni optimizam pronađe mala, ali hrabra ekspedicija Kolinde Grabar-Kitarović. Istinabog, predsjednica je – uvjerena da je pronašla pomorski put za optimizam među Hrvatima – otkrila zapravo optimizam među državljanima Sjedinjenih Američkih Država, najrazvijenije zemlje svijeta, pa ga, upoznavši tamošnje građane hrvatskog porijekla, nazvala „optimizmom među hrvatskim narodom“.


Što dalje, to bolje…

Kako bilo, shvatili smo: što dalje od Hrvatske, to više optimizma među Hrvatima.

Zašto ga, međutim, nema „među hrvatskim narodom“ u Hrvatskoj? Zašto sav taj pesimizam, cinizam i malodušnost među hrvatskim Hrvatima, zašto „takav ‘doček’“ – kako se to pita vidno razočarani Anto Mikić u Jutarnjem listu – kakav su „novoj parlamentarnoj većini, a još više novome hrvatskome mandataru, priredili neki mediji i analitičari, aktivisti i političari, ali i toliki anonimni Facebook i Twitter analitičari, i profesionalni komentatori tuđih članaka na internetskim portalima“? „Otkud toliki odium“ – to, eto, zanima komentatora Jutarnjeg – „otkud to silno nepovjerenje“ prema novom premijeru, Tihomiru Timu Oreškoviću?

„Otkud to silno nepovjerenje“?!? Možda zato, samo nagađam, što je mandatar kanadski državljanin s prebivalištem u Nizozemskoj, menadžer u multinacionalnoj korporaciji koji o Hrvatskoj ima tek nekih mutnih saznanja s Redditova Bizzare Stuffa? Možda zato što je mandat za sastavljanje Vlade dobio tako što se s obitelji na božićnim praznicima, među osamdeset tisuća turista, sasvim slučajno zatekao u Zagrebu i one srijede kad su Karamarko i Petrov po gradu grozničavo tražili mandatara, i što je jednako tako hrvatski premijer mogao ispasti i neki korejski turist sa selfie-stickom? Možda zato što za premijera imamo čovjeka koji na pregovore za sastavljanje Vlade dolazi sa vodičem Croatia for Expats i CIA-inim World Factbookom?

Možda, eto, zato – ne znam kako drugačije to reći – što nam je novi premijer čovjek koji je povjerenje za sastav hrvatske Vlade dobio po prilici kao nagradno putovanje u kakvoj adventskoj nagradnoj igri, pa iste večeri na nacionalnoj televiziji izjavio kako će mu nagrada biti izazov, kao što mu je to, dok je živio u Kanadi, bio nekakav biznis u Portoriku: „Bilo je, mogu reći, Ricky Martin i Livin’ La Vida Loca, bilo je super, a bilo je i izazov, i sad u Hrvatskoj, opet je drugi izazov“, rekao je ozareni sretni dobitnik Tim Oreskovich, Kanađanin iz Amsterdama kojemu je, eto, Djed Božićnjak u nekom west-gate-city-one-avenue-qrac-palac shopping centru izvukao plaćeni četverogodišnji paket-aranžman u premijerskom kabinetu jedne sunčane mediteranske države – četiri godine, možemo reći, merengue, salse i La Bambe, Davora Radolfija, Ritmo Loco i „zaplešimo sada svi na bačvama vina“ – a komentator najtiražnijeg hrvatskog dnevnika pita: „otkud to silno nepovjerenje“!

Pravo je stoga pitanje – otkud povjerenje?

Odakle, naime, „to silno povjerenje“ kojim će se, dvadeset pet godina sustavno upropaštavana i temeljito upropaštena, osma najgora svjetska ekonomija s Bloombergove liste, povjeriti na resetiranje prvom posjetitelju Adventa u Zagrebu sa stranom diplomom? Odakle, ukratko, ta – kako ono – „nova razina optimizma među hrvatskim narodom“? Pitanje je možda retoričko, ali odgovor, nažalost, nije.

„Dobili smo prvu bitku, imamo nestranačkog stručnjaka koji zna upravljati velikim sustavima“, odgovorio je Most u svom priopćenju pred Novu godinu, objasnivši kako „sva lica koja godinama gledamo na političkoj sceni više ne predstavljaju našu državu“. „Predstavlja je respektabilan biznismen koji će, ako zna zaraditi za sebe, znati zaraditi i za Hrvatsku“, poručili su nam iz Mosta ključnom rečenicom cijele farse, nepravedno zanemarenom i neuočenom u bjesomučnom adventsko-postizborno-novogodišnjem la vida loca.

„Biznismen koji će, ako zna zaraditi za sebe, znati zaraditi i za Hrvatsku“!?! Kako bi to rekao novi premijer, ring a bell? Čovjeku kojega su upoznali petnaest minuta ranije Most je premijerski mandat dao bolno banalnim argumentom iz kolodvorske gostionice ili TV-sale doma umirovljenika, popularnoekonomskom logikom kakvu očekujete u radijskim anketama među slučajnim prolaznicima ili na zidiću pred samoposlugom – od onih „anonimnih Facebook i Twitter analitičara, i profesionalnih komentatora tuđih članaka na internetskim portalima“ – ali ne i u pregovorima za sastavljanje jedne ozbiljne europske vlade, pa makar hrvatske!

Istim tim argumentom, „znao je zaraditi za sebe, pa će znati i za nas“, prije nekoliko godina Split je, recimo, izabrao sposobnog i bogatog biznismena Željka Keruma: najzad, istim je tim argumentom i Metković – zna ponešto o tome Božo Petrov – punih petnaest godina birao sposobnog i bogatog biznismena Stipu Gabrića Jamba.

Orešković, naravno, nije ni Kerum ni Jambo, ali bojim se da to i nije tako dobra vijest. U Mostu, za početak – dobro, na to se već pomalo navikavamo – prilično djetinje tumače stvarnost. Tim Orešković, za razliku od Keruma ili Jamba, jednostavno niti radi niti zarađuje za sebe, već radi i zarađuje za Teva Pharmaceuticals Industries Ltd., izraelsko-američkog farmaceutskog giganta čiji su godišnji prihodi veći od hrvatskog budžeta. Jedna je, jebiga, „razina optimizma“ kad vlast u nekom provincijskom gradiću od deset ili dvjesto hiljada stanovnika date lokalnom biznismenu na ćevapima i kokainu, a sasvim druga kad vlast u državi date menadžeru beskrupulozne multinacionalne korporacije, kojemu je u opisu radnog mjesta do jučer stajalo i lobiranje, odnosno „utjecaj na vladine politike“.


Politička i ekonomska provincija

Fascinacija menadžerskom mitologijom, engleskim si-vijima, profilima na LinkedInu i titulama korporacijskih Chief Financial Officera, uostalom, prilično je pouzdan detektor duboke političke i ekonomske provincije. Zemlju su u posljednjih šest-sedam godina veličanstveno nekažnjeno upropastili upravo takvi menadžerski menažderi, razni krvožedni chief executive, corporate i financial officeri gargantuovskih gigakorporacija sa besprijekornim si-vijima i kićenim profilima na LinkedInu, pa ako su uspjeli upropastiti cijelu Zemlju s velikim Z, one s malim „z“ trebale bi proglašavati izvanredno stanje već kad im se jedan takav menažderski predator pojavi na adventskom festivalu, a kamoli na pregovorima za sastavljanje vlade. Može li uopće zlokobnije od toga? Može: da vam vladu sastavlja menažder iz farmaceutske, pouzdano dakle najbeskrupuloznije od svih beskrupuloznih industrija.

Konačno, prije dva mjeseca – neposredno pred hrvatske izbore – upravo je iz Oreškovićeve Kanade svijet kao viralni hit obišao šaroliki sastav vlade njihova novog premijera, mladog science-fiction-geeka s diplomom iz književnosti, u kojoj među ministrima ima ratnih veterana, zemljoradnika, paraolimpijaca, invalida, slijepaca, Inuita, Sikha, muslimana, ateista, astronauta, nobelovaca i deklariranih homoseksualaca, ali – iz nekog razloga – nijedan jebeni CFO ili CEO.

Mali test: složite li se da je zemlja Kanada barem jednako razvijena i uspješna kao Hrvatska, ako ne i više, zatvorite oči i pokušajte već izdaleka naslutiti kako bi među Kanađanima prošla ideja Trudeauovih liberala da premijerski mandat povjere nepoznatom nekom CFO-u, Chief Fuckin’ Officeru iz kakve strane farmaceutske korporacije. Tim Oreskovich, što da vam kažem, bio im je pred nosom.

Znao je, eto, zaraditi za stranu korporaciju, pa će znati zaraditi i za nas. Kao što je, uostalom, i Kolinda Grabar-Kitarović znala raditi za NATO, pa će znati valjda i za Hrvatsku. Zato bijedna mala, provincijska Hrvatska za predsjednicu ima činovnicu NATO-a na neplaćenom dopustu, a za premijera menadžera Teva Pharmaceuticals Industries na egzotičnom izletu iz adventske nagradne igre La Vida Loca.

Zato se, shvatili ste, „nova razina optimizma koja se rađa među hrvatskim narodom“ vidi tek tamo na obalama Velikih jezera, nadomak mitske Kanade.

[Mohr]

AYRTON

Autor Ivo Anić


Danas je Neymar da Silva Santos Júnior izišao pred kamere na press konferenciji svoje nacionalne televizije i u suzama zamolio svoj narod da mu oprosti.

Potpuno ravnodušno gledao sam tog razmaženog dečka kako neutješno cvili jer je usud, sudbina i stoper drugoligaša iz Kolumbije spriječio njega, veličinu da ispuni svoju zadaću na ovoj planeti, dakle da svom narodu svojom karizmom donese tako očekivanu radost. Te dječije suze ostavile su me potpuno indiferentnim a kako sam odrastao u vremenu nogometnih karizmi koje nam je ta nacija dala, istinskih karizmi skoro me uhvatio i bijes zbog tog dječarca smiješne frizure koji je umislio da je jednak njima, Bogovima koji su jednom nosili taj dres nama isuviše svet i poseban.

Definitivno živimo u vremenu bez karizmi, možda je tome pridonijela ta nesretna globalizacija i prava poplava beznačajnih ljudi koje nam nude mediji vječno gladni slavnih i poznatih, možda se i svijet promijenio a ja eto mislim da je dekada u kojoj sam odrastao jednostavno dala toliko njih, ljudi zbog kojih sam danas čovjek kakav jesam da su kasnije manje – više svi bili samo njihove blijede kopije. Kada tvrdim da sam više naučio od Alija, Beneša i Parlova o srčanosti od recimo rođenog oca, kada kažem da sam od Tysona naslijedio bijes a od Sliškovića zajebantski stav prema životu to je jednostavno nespojivo i smiješno, jer kako dovraga Ivana Gudelja utrpati uz Socratesa i Zica pored Nikija Laude gurajući od sebe jednog Maradonu a Erica Cantonu postaviti kao ultimativan uzor jer je ovaj znate uletio u gledalište i prebio navijača koji mu je psovao francusku nanu?

Prije točno dvadeset i šest godina, dakle 1989. godine Ayrton Senna je izašao na press konferenciju svoje nacionalne televizije i u suzama zamolio svoj narod da mu oprosti. Ayrton je plakao kao malo dijete i plakao je od bijesa a ja i cijeli svijet plakali smo s njim, svijet kojem se suprostavio, svijet bogatih i bahatih vlasnika oktanskog cirkusa koji su te sezone profesoru Alainu Prostu obećali naslov svjetskog prvaka kao krunu njegove karijere. Ayrton nije plakao kako je jučer plakao Neymar, Ayrton je u suzama molio svoju naciju da mu oprosti jer je tvrdoglavo magare koje ne zna pognuti šiju, Ayrton je plakao i molio svoj narod da mu oprosti jer je njegov stav u koji je vjerovao i za koji je držao da je ispravan, stav kojem su se protivili i mediji i kolege vozači i kompletna kugla zemaljska, stav čovjeka koji ide sam protiv sile, protiv nepravde i protiv samog sebe stav za koji on moli oprost jer ga nema snage zatomiti u sebi i biti netko drugi.

Kada mu se na startnoj liniji ugasio bolid ja sam nakon neprospavane noći da ne propustim utrku života bjesnio po kući i nemoćno gledao profesora kako niže rekordne krugove, Senna je bio točno četrnaesti bez ikakve šanse da bude u bodovima i Francuzi su već slavili, a tada je počela kiša.

Krug za krugom Ayrton je vozio kao da je staza suha i na samom kraju obišao je Prosta mahnuvši mu pritom, Ayrton je vozio protiv cijelog svijeta i protiv cijele tadašnje elite Formule 1 koji mu na postolju, što se nikada nije dogodilo nisu čak ni čestitali, no sve je to bila tek uvertira u ono što će se dogoditi za dva tjedna u Suzuki u Japanu. Ayrton je bio na pole positionu.

Običaj je i pravilo da bolid koji ima pole position starta sa čistog dijela staze u takozvanoj vozačkoj idealnoj putanji koju vidite jasno nakon nekoliko krugova kada se ona ocrta na stazi no nekim čudom njegov Marlboro Mclaren se našao na prljavom dijelu staze a Prostov na čistom uz veliku šansu da uđu u prvi zavoj pod Prostovom dominacijom zbog velikog gripa kojeg ima unutrašnji bolid. Senna je bjesnio. Dva puta je jasno dao rukom znak moćnicima na prozorima što misli o njima a onda gnjevno sjeo u bolid te pri brzini od 320 km na sat pokušao ući sa unutarnje strane prije Prosta u zavoj, profesor je taj potez kao uostalom i cijeli svijet i mi bez daha na drugom kraju svijeta panično popratio izvrtanjem na pješčanom dijelu no Ayrton je davao znak rukom djelatnicima uz stazu da mu pokrenu bolid i izguraju ga na cestu. Kada se vratio prošavši kroz nekoliko šikana između naslaganih guma i razbijenog prednjeg ovjesa zaostajao je cijeli krug za svima. Iz boxa je izašao kao poslijednji.

Tih sedamdeset krugova pamtit ću cijeli svoj život. Nitko, ama baš nitko nije htio da ga Senna prođe niti je on na to imao pravo no Ayrton je vozio kao u transu zaobilazeći u potpuno nemogućim šikanama Lotuse i Ferrarije da bi par krugova prije kraja došao u mjenjač vodećeg u utrci. Kroz ciljnu ravninu prošao je svojom prepoznatljivom uzdignutom šakom prijeteći svima, cijelom svijetu kojeg je upravo pokorio na način na koji to nikada više nitko ni u ludilu pokušati neće, Ayrton Senna Da Silva bio je po prvi put u svom životu svjetski prvak u formuli 1 a mi smo ludovali, mi smo skakali i vrištali od sreće jer smo upravo prisustvovali možda najvećem i najluđem događaju koji će itko ikada napraviti za našeg života.

Na press konferenciji vidno uzrujani pojavili su se s uvrijeđenim i vidno šokiranim Prostom čelnici FIA-e ustvrdivši da je Ayrton Senna tijekom utrke i samog incidenta koji je skrivio Prost napravio niz nepravilnosti i po živote vozača opasne radnje a kao razlog što mu oduzimaju titulu naveli su tih stotinjak metara koje je Ayrton izguran kroz pijesak od strane ljudi u žutim kabanicama.

Prije točno dvadeset i šest godina, dakle 1989. godine Ayrton Senna je izašao na press konferenciju svoje nacionalne televizije i u suzama zamolio svoj narod da mu oprosti. Ayrton je plakao kao malo dijete i plakao je od bijesa a ja i cijeli svijet plakali smo s njim, svijet kojem se suprostavio, svijet bogatih i bahatih vlasnika oktanskog cirkusa koji su te sezone profesoru Alanu Prostu obećali naslov svjetskog prvaka kao krunu njegove karijere a ja sam znao da je taj ludi Brazilac promijenio moj stav prema životu, prema bahatima i moćnima zauvijek, ja sam znao da više nikada neću biti isti i da ću biti Don Kihot koji će do svoje smrti voditi svoj rat protiv vjetrenjača.

Neymar da Silva Santos Júnior?

Dajte, nemojte me zajebavat!


Tačno.net

[Mohr]

Mein Kampf

Piše: Tomislav Jakić, portalnovosti.com


S posljednjim danom godine 2015. istekla su autorska prava što ih je njemačka pokrajina („Slobodna država“) Bavarska imala na knjigu Adolfa Hitlera „Mein Kampf“ (Moja borba). Slobodna prodaja knjige nacističkog vođe sve od kraja Drugoga svjetskog rata do danas bila je u Njemačkoj zabranjena. „Mein Kampf“ pretiskavan je, međutim, i distribuiran u nekima od post-socijalističkih zemalja potpuno slobodno, dapače u tome se vidjelo odraz duha novostečene slobode. A da o internetskoj dostupnosti te knjige, svojevrsnog programa budućeg djelovanja Hitera i pokreta kojemu je stao na čelo, i ne govorimo.

Ipak, današnja je Njemačka demokratska i uređena država (povremenim aferama što je potresaju usprkos). Pa se već prije više od dvije godine počelo razmišljati što da se uradi kako bi se spriječilo slobodno tiskanje Hitlerove knjige, kada Bavarskoj isteknu autorska prava na nju. I zaključeno je kako Institut za suvremenu povijest treba prirediti kritičko izdanje „Mein Kampfa“ u kojemu će čitateljima biti omogućeno da se upoznaju s autentičnim i integralnim tekstom, ali uz komentare i objašnjenja što će ono, napisano prije gotovo stotinu godina, staviti u potpuni povijesni kontekst. I na tome se radilo dvije godine, da bi nedavno došlo do „kopernikanskog“ obrata. Pokrajina Bavarska (njezin čelnik, ujedno i čelnik Kršćansko-socijalne unije Horst Seehofer), zaključila je, uzimajući u obzir osjećaje preživjelih Holokausta, kako će svako štampanje Hitlerove zloglasne knjige biti i dalje zabranjeno, odnosno kažnjivo, a otvorena je i mogućnost da pod udar zakona dođu povjesničari koji su pisali komentare za planirano izdanje „Mein Kampfa“ početkom godine 2016.

U trenutku pisanja ovoga teksta još uvijek nije jasno kakav će biti konačni ishod. Hoće li se „komentirano izdanje“ „Mein Kampfa“ ipak pojaviti u cijeloj Njemačkoj, hoće li biti uvršteno u obveznu školsku lektiru (ima i takvih inicijativa), hoće li zabrana ostati na snazi samo u Bavarskoj, ili će se možda ponovo proširiti na cijelu Njemačku. A zašto o svemu tome vrijedi pisati i razmišljati u Hrvatskoj, i to baš u Hrvatskoj danas? Jednostavno: zato što bismo iz njemačkog primjera mogli nešto i naučiti, poglavito kako se suočavati s tamnim stranicama vlastite povijesti, kako raditi na tome da mladi ne padnu pod utjecaj ne samo pogrešnih, nego i razarajućih ideja i ideologija, kako nastojati – usprkos često negativnom djelovanju interneta – pokušati graditi zdravo društvo, odnosno nastojati spriječiti da društvo ne oboli. Jer, društvo u kojemu caruju paranoja, netolerancija, ksenofobija i rasizam, nije ništa drugo nego bolesno društvo.

„Mein Kampf“ je politički program kasnijeg njemačkog Fuehrera Adolfa Hitlera. Pisan je u vrijeme dok je Hitler nakon neuspjelog pokušaja državnog udara u dvadesetim godinama prošloga stoljeća, služio zatvorsku kaznu. I pisan je tako otvoreno da je, navodno, i sam Hitler nekom kasnijom zgodom rekao kako nikada ne bi pisao tako otvoreno, da je znao da će jednom doći na vlast. Da u tome vjerojatno ima dosta istine, pokazuje i provjereni podatak da je u ono vrijeme za Francusku bilo pripremljeno skraćeno, redigirano izdanje iz kojega su bili izbačeni svi protufrancuski odlomci (a što je činilo oko 40% knjige). Protiv pariškog izdavača koji se na to nije obazirao, pa je tiskao integralni tekst, nacisti su poveli sudski spor i dobili ga, ali tek nakon što je knjiga u svojem izvornom obliku dospjela u ruke narodnim poslanicima i svim ključnim političkim čimbenicima u Parizu. Ako su je i pročitali, shvatili i naučili nisu ništa. Baš kao što nije naučio i shvatio ni veliki broj Nijemaca (osobito obrazovanih i pripadnika intelektualne elite), među kojima je bio svojevrsni znak prepoznavanja da se nije čitalo knjigu „onoga malog austrijskog kaplara“. Mnogi su, međutim, čitali i upijali otrov sa stranica Hitlerove knjige koja je do kraja rata bila štampana u dvanaest milijuna primjeraka. Zato bi komentirano izdanje (Francuzi također pripremaju svoju verziju, ali samo s opširnim uvodom) bilo itekako korisno. Jer, njemački su povjesničari analizirali rečenicu po rečenicu. Pa su, uz već spomenutih 40% antifrancuskog sadržaja, uz vrlo jasnu najavu da će Njemačka tražiti svoj „životni prostor“ na Istoku (rat protiv Sovjetskog Saveza!), ustanovili i to da je najspominjanija riječ u knjizi „Židovi“ i da je knjiga svojevrsni priručnik najprimitivnijeg antisemitizma.

Izravnog dokaza da je Hitler planirao, odnosno najavio sustavno uništavanje pripadnika židovskog naroda u knjizi nema, izuzme li se rečenica što se odnosi na Prvi svjetski rat i upotrebu bojnih plinova. Hitler, naime, kaže kako bi tisuće i tisuće njemačkih vojnika bile pošteđene stradanja od toga oružja, „da se plinom pobilo nekoliko desetaka tisuća pripadnika židovskih krugova“ (u kojima je on vidio pokretačku snagu rata i glavne uzročnike ratnih nedaća i njemačkog poraza).

Tako, dakle, rade Nijemci. Ne pada im na pamet govoriti o Hitleru kao o nekome tko je vratio veličinu, snagu i dostojanstvo njemačkome narodu, ni u jednoj se crkvi ne služi misa zadušnica za Fuehrera i godinama se pripremaju za dan kada će se njegova zlokobna knjiga moći (ponovo) slobodno tiskati. U Hrvatskoj, međutim, u svakoj ćete „boljoj knjižari“ naći memoarske zapise ustaškog Poglavnika, vjernog Hitlerovog saveznika (i u uništavanju Židova, kojima su bili pridodani i Srbi i Romi), knjige o oružanim snagama ustaške para-države i njihovim „velikim bitkama“ (protiv komunista, a ne protiv naroda koji se pod komunističkim vodstvom digao na usnanak protiv okupacije i onih koji su okupatorima služili!), potom memoare „vojskovođe“ Slavka Kvaternika, čovjeka koji je, dok je Pavelić još čekao dozvolu talijanskih fašista da krene put Zagreba, u njegovo ime proglasio NDH, a na svakome ćete kiosku – spomenimo samo jedan primjer – moći kupiti po vrlo prihvatljivoj cijeni publikacije o „ustaškoj vojnici“, zamaskirane u ediciju o hrvatskoj vojnoj povijesti.

Tu je Hrvatska na tragu većine post-socijalističkih država (s kojima je, kao sljednicu Jugoslavije, veže vrlo malo, gotovo ništa, osim jednostranačkog sustava poduprtog određenom mjerom represije što je s godinama bivala sve slabijom). Nije ni pretjerivanje, niti je slučajno što su u „ono vrijeme“ građani istočno-evropskih zemalja u Jugoslaviji (i Hrvatskoj) vidjeli „Ameriku“. Mada to danas nitko ne želi priznati. Te su države, nakon što su se oslobodile čeličnog zagrljaja Sovjetskog Saveza, zdušno prigrlile povijesni revizionizam, poduprt jasnim i neskrivenim antikomunizmom. Isto to radi (s izuzetkom razdoblja od 2000. do 2010.) i Hrvatska, „svjedočeći“ o svojem „teškom životu“ u Jugoslaviji i o „komunističkim zločinima“, a sustavno gurajući u zaborav, zapravo stavljajući pod zabranu, svako sjećanje na Hrvatsku kakva je doista bila, na njezin uspon, napredak i uspjehe. I još nešto: tzv. tranzicijske zemlje, uz uporno izjednačavanje naci-fašizma i komunizma, kao jednakih zala, sustavno bježe i od istine o svojoj kolaboraciji s nacistima i o sudjelovanju u Holokaustu. I tu se današnja Hrvatska savršeno uklopila. Bez komentara, barem bez onoga pravoga.

Eto, zato nam se činilo primjerenim podsjetiti na to kako se Nijemci (pogotovo s obzirom na značajan porast desnih snaga u kontekstu izbjegličke krize) nastoje nositi sa svojom prošlošću i istinom o njoj. Za službenu Hrvatsku to nije tema. Pokazao je to, baš na dan smrti ustaškoga Poglavnika, novoizabrani predsjednik Hrvatskog sabora, najavljujući namjeru da zatraži promjenu njegovoga imena u Hrvatski državni sabor (kako se karikatura toga tijela zvala u vrijeme NDH). Pokazala je to i predsjednica Republike koja je na njegov prijedlog reagirala sa: „Zašto ne?“.

Doista: zašto ne? Zašto oni koji dolaze na vlast ne bi jasno rekli tko su i što su, kakve ideje zastupaju? Zašto ne bi rekli što je „njihova borba“ (Mein Kampf)? Jednom jedinom rečenicom to je već rekao novoustoličeni predsjednik Sabora. Svojom lapidarnom primjedbom na njegovu ideju to je izrekla Predsjednica (skladno dopunjujući time izbacivanje Titove biste iz svojega Ureda). Pa ćemo znati na čemu smo. Bavarska (i Njemačka) od Zagreba su udaljeni samo nekoliko sati vožnje automobilom. Politički, dijele nas svjetovi, barem kada je u pitanju odnos prema prošlosti. Ima li u Hrvatskoj nekoga tko bi smogao snage da to promijeni?

[Mohr]

Ranoholizam

Piše: Viktor Ivančić, Novosti


Orešković kroz razgovor otkriva kako nipošto ne namjerava blebetati samo zbog toga da bi ostavio dojam. Uopće se ne ponaša kao političar. Nakon intervjua zamjerili smo mu da je na dosta pitanja dao nejasne odgovore ili je izbjegao direktan odgovor. No, za to Orešković ima vrlo dobro opravdanje; on svaku situaciju želi proučiti, kako veli, vidjeti brojke i konzultirati se, a tek nakon toga donositi odluke te pokrenuti i voditi procese.’

To piše novinar Jutarnjeg lista Gojko Drljača u podužem hvalospjevu novome mandataru hrvatske vlade, inspiriran intervjuom što ga je novinar uz pomoć glavnoga urednika Gorana Ogurlića načinio s Tihomirom Oreškovićem, a koji je objavljen u istome broju dnevnika. Građanka tu odu čita s iznimnim zanimanjem: nije baš česta prilika naići na novinara koji je impresioniran činjenicom da mu sugovornik izbjegava odgovarati na pitanja, a kada i odgovori, ‘daje nejasne odgovore’. To što mandatar, kad ga bilo što pitaš, ne kaže ništa, ili pak kaže štogod nejasno, govori mnogo toga dobrog o gospodinu Oreškoviću, smatra novinar Drljača.

Krasan savez, pomišlja građanka, utvrđen na konstruktivnoj razmjeni praznine; novinar Drljača vjerojatno bi bio još više ushićen da je obavio razgovor sa zidom, no zid, makar bio oblijepljen kariranim tapetima, zasad ne raspolaže izvršnim političkim ovlastima i nema razloga da bude promoviran u Jutarnjem listu. Golemi su kapaciteti suvremenog žurnalizma, zapaža građanka, pa tako postaje moguće i iz mandatara koji ‘ne namjerava blebetati’ iscijediti nastupni intervju preko pune četiri novinske stranice.

Građanka je taj intervju pomno pročitala. I zaista – od blizu 60 pitanja što su ih novinar Drljača i urednik Ogurlić postavili, na njih više od 50 mandatar nije odgovorio ništa, služeći se frazama poput ‘ne mogu to komentirati’, ‘još nisam vidio analize’, ‘moram obaviti konzultacije’, ‘moram se bolje upoznati s problematikom’ i slično. Nešto određeniji bio je tek kod priznanja da voli slušati Olivera, Queen i Guns&Roses, te da se prilikom ljetovanja najčešće prehranjuje jadranskom ribom. Samo na jedno pitanje odgovorio je posve direktno. ‘Čujte’, kazao je, ‘još nije vrijeme za ćirilicu u Vukovaru jer su rane još svježe.’

Građanka je bila fascinirana. Ako uspiješ odgovoriti samo na jedno od šezdesetak postavljenih pitanja, to je zbilja respektabilan podvig, to je vrlo blizu saldu zida, dovoljno da zadivi novinara Drljaču, ali još je veći pothvat kada se, kao netko tko jedva natuca hrvatski jezik, a sasvim ga sigurno ne umije pisati, egzaktno očituješ jedino o pitanju koje se tiče službene upotrebe jezika i pisma. Mandatar je rijetka ptica, shvati građanka, njegova je kategoričnost obrnuto proporcionalna njegovoj kompetenciji, a to budi vjeru u uspjeh reformi.

Vrativši se nakratko u prošlost, građanki padne na pamet kako je na djelu realizacija stare i nikada glasno izgovorene devize (ili kletve?) sijača iluzije o hrvatskom nacionalnom suverenitetu: Prije će se službeno govoriti engleski na Markovu trgu, nego čitati ćirilica u Vukovaru! Eto što donosi emancipacija centra u odnosu na periferiju. Jer doista sve nalikuje zasluženom raspletu velike državotvorne fantazme: obimnim higijenskim radovima i drugim nasilnim mjerama proizvedeš kult pod nazivom ‘nacionalna kultura’, proglasiš njezinu apsolutnu vladavinu kao izraz hrvatske samosvijesti, identiteta i iznad svega osuđenosti na državnost, naročito povedeš računa o čistoći na jezičnome planu, a onda ti – za vraga – ustreba prevodilac da bi razumio premijera Vlade Republike Hrvatske.

Ipak, građanku najviše intrigira razlog zbog kojeg je mandatar Orešković siguran kako ‘još nije vrijeme za ćirilicu u Vukovaru’, naime njegova ocjena da su ‘rane još svježe’. Kojom je metodom taj stručnjak analizirao svježinu rana? Kakvim se podacima koristio, budući da novinar Drljača svjedoči kako on, prije donošenja bilo kakvog suda, ‘situaciju želi proučiti, vidjeti brojke i konzultirati se’, pa mu zato nije htio reći ništa o predstojećim ekonomskim reformama? Je li možda mandatar bolje upoznat s problematikom rana nego s ekonomijom zato jer dolazi iz farmaceutske industrije?

U redu, građanka se malo pravi glupa. Prilično je njoj jasno da jedini parametar koji tu može biti u igri predstavlja krivulju evolucije domoljubnog duha: u ratu smo se borili rame uz rame, a u miru rane uz rane. Razumije i to da je, prema novim propozicijama, mandatar tehničko lice koje, uz nužna ekspertna znanja, ima svoga ideološkog komesara. U optjecaju su dakle barem dvije jasne simboličke figure, političar i praktičar, odnosno nacionalist i racionalist.

Građanka tu simbiotsku sparenost promatra ovako: nacionalist, poput Karamarka, brinut će se da rane ne zarastu, dok će racionalist, poput Oreškovića, konstatirati kako su, na žalost, rane još svježe. Racionalist hladno ovjerava ono što nacionalist u žaru borbe stvara. Može to, već prema potrebi, biti racionalni nacionalizam ili nacionalni racionalizam, ali je prije svega hrvatski ranoholizam, kronična i dugoročna ovisnost o ozljedama.

Radi se o tome da je bol prvoklasno političko gorivo, razmišlja građanka, što je svakom ranoholičaru koji drži do sebe savršeno bistro, a uz takvu polaznu osnovu valja raditi na masovnosti, strpljivo izgrađivati politički mentalitet koji će bježati od ozdravljenja i sanacije boli kao vrag od tamjana.

U idealnoj varijanti, pretpostavlja građanka, Hrvatska je zamišljena kao nepregledna bolnička soba u kojoj ranjenici zbrajaju svoje muke i udružuju ih u prkosno zajedništvo. Sanitetsko osoblje vrijedno previja rane i brine se da one nikada ne zacijele. Doktori i medicinske sestre ulažu nadljudske napore kako bi spriječili mogućnost izlječenja. Nacionalist provjerava stanje na terenu: ‘Kakva je situacija u samostalnoj, suverenoj i nezavisnoj Klinici?’ Racionalist referira: ‘Na žalost, rane su još svježe!’

Upravo tako, ceri se građanka dokučivši logiku i podjelu rada u procesu neprestanog obnavljanja kolektivnog patništva, te razvija misli kao da klikće: Samo se uz kvalitetno očuvane rane može njegovati zdravo hrvatstvo! Ozljede su jedini opipljivi znaci narodnog identiteta! Svojoj povijesnoj ulozi bit ćemo istinski dorasli tek ako su krvave rupe nezarasle!

Dakako da u takvoj vrsti misije do izražaja dolazi vještina vladanja, čini se građanki, jer rane valja održavati u friškome stanju, a ipak osujetiti gnojne eskalacije i upalne procese pogubnijih razmjera. Bit će da je s vremena na vrijeme poželjno upotrijebiti kakav antiseptik, u čemu bi iskustvo gospodina iz farmaceutske kompanije moglo biti od presudne pomoći, a ako baš zagusti – što da ne? – i kompletno hrvatsko društvo baciti u antiseptičku jamu odgovarajućeg formata, pa onda to mjesto prikladno obilježiti, kako bi budući naraštaji imali destinaciju za komemorativne izlete.

Građanka tu prekori samu sebe zbog mentalne raskalašenosti. Zašto se ovom temom uopće bakće? Ako je za pitanja nacionalnog mučeništva općenito boli dupe, što joj sad treba pilati ranu na kojoj sjedi?

Uostalom, inscenacijama hrvatskog ranoholizma, uz sve raspoložive sado-mazo rekvizite, svjedočila je bezbroj puta. Od onog morbidnog uručivanja nožne proteze nekadašnjem ministru branitelja – koji se drznuo o tzv. domovinskom ratu progovoriti jezikom koji nije mitski – pa do kolone u invaliskim kolicima, dekorirane impozantnim križevima na crnim majicama, koja je prošle godine kružila zagrebačkim ulicama, utjerujući strah u kosti svima koji nisu spremni pasti ničice pred ozljedama kolektivnog bića, te podupiru Jugoslavene na vlasti, ćirilicu u Vukovaru i slične strahote.

Mandatar ipak zna gdje je došao, ustvrdi građanka. Premda je čitav život proveo u Kanadi, Timu Oreškoviću Hrvatska nije toliko strana da mu ćirilica ne bude tuđa. Ako ‘još nije vrijeme’ za ćirilićno pismo, a jest za engleski jezik u izvršnoj vlasti, znači da shvaća kako je vladajuća verzija hrvatstva bez ostatka izjednačena s antisrpstvom. Znači da razumije političku važnost nacionalne boli, i da je tu iracionalnost spreman izložiti kao racionalni argument oduševljenom novinaru Drljači. Znači da će se pred sudbinskim izborom – pismo ili glava? – opredijeliti za ono šuplje.

To je znak autentične hrvatske mudrosti, konstatira građanka, to je znak da su ti rane mozak popile.

[Mohr]

Житиje Aлojзиjeвo

Piše: Boris Dežulović, Novosti


Caм Дух Свeти прoгoвoриo je нa устa Његoвe Свeтoсти aрхиeпискoпa пeћкoг, митрoпoлитa бeoгрaдскo-кaрлoвaчкoг и пaтриjaрхa српскoг гoспoдинe Иринeja, кaд je oнo прe гoдину и пo дaнa нajaву Вaтикaнa o кaнoнизaциjи зaгрeбaчкoг кaрдинaлa Aлojзиja Стeпинцa у интeрвjуу зa Пoлитику oбjaвиo ‘вeликим изнeнaђeњeм зa српскe aрхиjeрeje’, jeр ‘дa би нeкo биo свeт, тo мoрa дa будe зaистa свeтлa и свeтa личнoст кojу кao тaкву прихвaћajу и други хришћaни’. Његoвa свeтoст, нe буди лeњa, прeсaвилa je тaдa тaбaк, oлизaлa плajвaз и нaписaлa брaту пaпи Фрaнциску дугaчкo писмo – кoje ћe нa крajу дoвeсти дo нeчувeнe мeшoвитe кoмисиje зa рeвизиjу Стeпинчeвe свeтoсти, и сeнзaциoнaлнe oдгoдe вeћ утaнaчeнe кaнoнизaциje – a чиjи сaдржaj смo сaзнaли тeк прe нeки дaн, кaд гa je oбjaвиo кoлeгa Дрaгo Пилсeл у Jутaрњeм листу.

‘Прoглaшeњe свeтим кaрдинaлa Стeпинцa, виђeнoг мeђу прaвoслaвним хришћaнимa и мeђу Jeврejимa кao вeoмa кoнтрoвeрзну личнoст, мoглo би изaзвaти узнeмирeњe и oгoрчeњe (…) Знaмo кoликo je мaнипулaциja пaмћeњeм и прoшлoшћу придoнeлa трaгичним дeшaвaњимa нa Бaлкaну дeвeдeсeтих гoдинa прoшлoг вeкa’, нaписao je српски пaтриjaрх римскoм, нa пуних дeвeт стрaницa пoтoм нижући Стeпинчeвe грeхe мишљу, рeчjу, дeлoм и прoпустoм. ‘Збoг свeгa искрeнo изнeсeнoг у Нaшeм брaтскoм писму, a у имe љубaви Христa Спaситeљa, Mи Вaс, Вaшa свeтoсти, мoлимo дa питaњe кaнoнизaциje кaрдинaлa Стeпинцa скинeтe с днeвнoг рeдa и прeпуститe нeпoгрeшивoм Суду Бoжиjeм’, пишe нa крajу пaтриjaрх Иринej, oбjaшњaвajући кaкo би ‘прaвoслaвнo-кaтoличкe oднoсe, кao и oднoсe Србa и Хрвaтa, Стeпинчeвa кaнoнизaциja бeз сумњe врaтилa дубoкo у трaгичну и нaшeгa хришћaнскoг призивaњa нeдoстojну прoшлoст’.

Сaм Дух Свeти, рeкoх, вoдиo je руку Његoвe Свeтoсти aрхиeпискoпa пeћкoг, митрoпoлитa бeoгрaдскo-кaрлoвaчкoг и пaтриjaрхa српскoг гoспoдинa Иринeja. Свaкa му je кao Његoшeвa, цeлo му je писмo, хм, Свeтo: вaистину, штa би гoрe, у друштву Христa Спaситeљa и нeбeских свeтитeљa, рaдиo jeдaн прeвejaни кoлaбoрaциoнист, чoвeк кojи je у нajстрaшниjeм чaсу цeлoкупнe људскe истoриje пoгaнe кумирe Нaциje и Држaвe прeтпoстaвиo Бoжиjoj Рeчи и Љубaви? Штa би тaмo, нa примeр, рaдиo чoвeк кojи сe дo имбeцилнoсти дивиo Aдoлфу Хитлeру и jaвнo му oдaвao пoштoвaњe кao, цитирaм, ‘свeтитeљу, гeниjу и хeрojу’, зaтo штo je ‘кao прoст зaнaтлиja и чoвeк из нaрoдa увидeo дa je нaциoнaлизaм бeз вeрe aнoмaлиja’? Kaкo дa тaкaв чoвeк будe свeт – oнa ‘зaистa свeтлa и свeтa личнoст кojу кao тaкву прихвaћajу и други хришћaни’ – кaкo дa ‘будe виђeн мeђу Србимa’, штa сeм ‘узнeмирeнoсти и oгoрчeнoсти’ дa изaзoвe aурeoлa oкo свeштeнe глaвe кoja je тaмjaнoм кaдилa дoмaћe издajникe, злoчинцe и убицe, гдe би нaс нeгo ‘дубoкo у трaгичну и нaшeгa хришћaнскoг призивaњa нeдoстojну прoшлoст’ врaтилa кaнoнизaциja црквeнoг пoглaвaрa кojи je пoглaвaрa дoмaћих фaшистa злaтoустo хвaлиo кao ‘пoлитичaрa с крстoм’ и ‘идeoлoгa хришћaнскoг нaциoнaлизмa’?

Kaкo, нaпoслeтку, дa будe ‘виђeн мeђу Jeврejимa’, штa сeм ‘узнeмирeнoсти и oгoрчeнoсти’ дa изaзoвe кaнoнизoвaњe чoвeкa кojи je Jeврeje видeo ‘зaдaхнутe смрaдним духoм Сaтaнe’, прoпoвeдajући дa су ‘свa мoдeрнa гeслa eврoпскa сaстaвили Жиди, кojи су и Христa рaспeли: и дeмoкрaтиjу, и штрajкoвe, и сoциjaлизaм, и aтeизaм, и тoлeрaнциjу свих вeрa, и пaцифизaм, и свeoпшту рeвoлуциjу, и кaпитaлизaм и кoмунизaм’, jeр ‘свe су тo изуми Жидoвa, oднoснo oцa њихoвa ђaвoлa’? Штa сeм прeзирa зaврeђуje инициjaтивa њeгoвих aдвoкaтa дa тaкaв дeклaрисaни aнтисeмит уз нeбeску свeтoст зaврeди у Jaд Вaшeму и мeдaљу Прaвeдникa мeђу нaрoдимa, jeр je нeкa jeврejскa нeсрeћницa зaрaд нeмaчкe пeнзиje пoсвeдoчилa дa jу je скривao oд Нeмaцa? Пa ипaк, уз сaв труд Његoвe Свeтoсти пaтриjaрхa Иринeja ‘питaњe кaнoнизaциje’ тoг чoвeкa ниje ‘скинутo с днeвнoг рeдa и прeпуштeнo нeпoгрeшивoм Суду Бoжиjeм’: у мeђуврeмeну je, нaимe, урeднo и свe пo прoтoкoлу, кaнoнизoвaн и прoглaшeн свeтим. Џабe je, jeбигa, пaтриjaрх Иринej прeсaвиjao тaбaк, кaснo сe сeтиo: свeтaц кojи сe дo имбeцилнoсти дивиo Фирeру и jaвнo му oдaвao пoштoвaњe кao, цитирaм, ‘свeтитeљу, гeниjу и хeрojу’, ниje зaгрeбaчки нaдбискуп, кaрдинaл Aлojзиje Стeпинaц, вeћ eпискoп oхридски Никoлaj Вeлимирoвић, српски влaдикa кojи je 1934. oд Хитлeрa примиo и згoдaн jeдaн лeпи, мaли oрдeн.

Kaснo сe, eтo, Свeти aрхиjeрejски синoд Српскe прaвoслaвнe црквe сeтиo дa спрeчи кaнoнизoвaњa ‘кoнтрoвeрзних личнoсти’, jeр je Свeтoг влaдику Никoлaja Oхридскoг и Жичкoг сaм кaнoнизoвao зa свeтитeљa joш прe тринaeст гoдинa, у бeoгрaдскoм хрaму Свeтoг Сaвe, истoг дaклe oнoг прaoцa српскe нaциje и црквe кojeгa je рeчeни влaдикa Никoлaj у свoм чувeнoм гoвoру нa Koлaрцу 1935. нaзвao прeтeчoм Aдoлфa Хитлeрa и њeгoвe идeje ‘нaрoднe црквe’. Из нeкoг нejaснoг рaзлoгa, нaимe, пaтриjaрху Иринejу и Свeтoм синoду ничeгa ‘кoнтрoвeрзнoг’ ниje билo у житиjу Свeтoг Никoлaja Oхридскoг. Ништa ‘узнeмируjућe’ зa српску брaћу Jeврeje нису видeли кaд су у свeтитeљe увoдили чoвeкa кojи их je oписивao ‘зaдaхнутимa смрaдним духoм Сaтaнe’. Ничeг пoгубнoг ни зa oднoсe сa Jeврejимa, ни зa ‘прaвoслaвнo-кaтoличкe oднoсe, кao и oднoсe Србa и Хрвaтa’ – дo кojих je пaтриjaрху и Свeтoм Синoду тaкo oчajнички стaлo – нису видeли прe тринaeст гoдинa, кaд су кaнoнизoвaли чoвeкa кojи je мeђу нeпojaмнa злa штo су их Eврoпи дoнeли ‘Жидoви, oднoснo oтaц њихoв ђaвo’ убрajao и, кaкo oнo, дa – ‘тoлeрaнциjу свих вeрa’. Из нeкoг рaзлoгa, eтo, Српскoj прaвoслaвнoj цркви – тaкo oсeтљивoj нa ‘мaнипулaциjу пaмћeњeм и прoшлoшћу’, и ужaснутoj прeд мoгућнoшћу дa кaтoлици дoбиjу свeцa штo je злoчинцe и убицe кaдиo тaмjaнoм – нису смeтaли тaкви ситни дeтaљи из житиja Никoлajeвoг, пoпут oнoгa, рeцимo, кaд блaгoсиљa фaшистички Збoр Фирeрoвa угузa Димитриja Љотићa, кojи je нeмaчким стрeљaчким вoдoвимa привoдиo злoћуднe Jeврeje и нeпoћуднe Србe, пa му блaгoглaгoљи кao ‘пoлитичaру с крстoм’ и ‘идeoлoгу хришћaнскoг нaциoнaлизмa’.

Нaпoслeтку, мoжe ли, смe ли уoпштe дa будe кaнoнизoвaн у свeтитeљa нeкo кoмe сe чeтнички ђeнeрaл Дрaжa Mихaилoвић у сaмoj судиjскoj нaдoкнaди рaтa, 15. aприлa 1945., oбрaћa зa пoмoћ у бoрби прoтив припaдникa сoпствeнoг нaрoдa, мoлeћи ‘Његoву Прeузвишeнoст дa улoжи сaв свoj утицaj и свe свoje нaпoрe у циљу aктивирaњa свих нaциoнaлних снaгa (…) у бoрби прoтиву бoљшeвизмa’, и дa, ‘идући стoпaмa свojих вeликих прeтхoдникa, oдгoвoри свим oним истoриjским дужнoстимa и зaдaтцимa кojи сe пoстaвљajу у дaнaшњим тeшким врeмeнимa’, jeр ћe – oвaj дeo ми je нajдрaжи – ‘oд прaвилнoг схвaтaњa тих дужнoсти зaвисити и мeстo штo ћe гa истoриja хришћaнствa Вaшoj Прeузвишeнoсти дoдeлити’. Aкo пaк зaистa мoжe, aкo смe дa будe свeтитeљ црквeни пoглaвaр у кojeму тaдa вeћ oдaни сaвeзник нaцистичких oкупaтoрa види пoслeдњу нaду, oндa нeмa никaквoг рaзлoгa дa кaрдинaл Стeпинaц нe будe свeтaц. Пoмeнутo писмo – ja сe извињaвaм aкo сaм вaс сaд oпeт пoмeриo – чичa Дрaжa je, нaимe, у aприлу 1945. писao упрaвo Његoвoj Прeузвишeнoсти нaдбискупу зaгрeбaчкoм Aлojзиjу Стeпинцу, мoлeћи гa дa у бoрби прoтив кoмунистa ‘улoжи сaв свoj утицaj и свe свoje нaпoрe у циљу aктивирaњa свих нaциoнaлних снaгa хрвaтскoг нaрoдa’!

Ствaр сaд испaдa приличнo нeзгoднa: дoстa je, признaћeтe, глупo дa сe – oбзирoм нa Стeпинчeвe нeсумњивe ‘нaпoрe у бoрби прoтиву бoљшeвизмa’ и ‘прaвилнo схвaтaњe тe дужнoсти’ – Свeти aрхиjeрejски синoд сaдa прeд вaтикaнскoм кoмисиjoм спoри сa кaнoнизoвaним српским хeрojeм Дрaжoм Mихaилoвићeм, кojи зaцeлo бoљe oд њих знa штa je кaрдинaл Стeпинaц рaдиo Србимa, a кojи му je свejeднo, кaкo видимo, нa крajу рaтa збoг зaслугa у зajeдничкoj бoрби унaпрeд дoдeлиo пoчaснo ‘мeстo у истoриjи хришћaнствa’. Чичa Дрaжa, jeбигa, ниje билo кo: сaм Свeти влaдикa Никoлaj Oхридски и Жички нaзивao гa je ‘лeгeндaрним српским свeтим рaтникoм’.

[Mohr]

Saudijska ucjena Obame

Zlatko Dizdarević, Novi list


Takozvane velike, komplicirane, za beskrajne analize dušu dale istorijske priče sa milion usputnih argumenata »za« i »protiv« na kraju se, uglavnom, svedu na jednostavne odgovore. Takvim se čini doista vruća aktuelna storija o prošlonedjeljnom saudijskom provokativnom smaknuću šiitskog šejha Nimr el-Nimra. Potom o iranskom »vatrenom« odgovoru u Teheranu i onda o lavini različitih reakcija po svijetu u kojima svako ima argumente na svojoj strani. A strane su, uglavnom, davno odabrane. Kao što se i priča svodi na saudijsku ucjenu Americi ne bi li »otkačili« Iran iz bilo kakvih budućih kombinacija i bespogovorno se »vratili« Rijadu.

Rukavica je je bačena u lice Washingtonu i direktno predsjedniku Obami. U odgovoru na tu provokaciju, mora se opredijeliti konačno za jedan od dva »vječito« suprotstavljena centra ili balansirati između, ili nekom ogromnom diplomatskom mudrošću pronaći treću soluciju. Ovaj put Obama doista ne smije pogriješiti. Puno velikih šansi na Orijentu već je propustio otkako je došao ne čelo svoje moćne zemlje. I to nakon spektakularnih obećanja u Kairu, juna 2009. godine, kada je raja u arapskom svijetu plakala od sreće i probuđenih nada, kao nikada do tada vjerujući nekom zapadnom lideru. Bio sam tada tamo i sa nevjericom posmatrao.

Obama, tako, nije ispunio obećanje o rješavanju »palestinskog pitanja«, u razaranjima i krvi su skončala tzv. »arapska proljeća«, potpuno je promašio zaklinjući se bespogovorno da Assad neće kao izabrani predsjednik dočekati pregovore o završetku rata u Siriji. Čekanje da se prizove realnosti uništilo je jednu staru državu i odnijelo četvrt miliona života. Čak i nakon svih užasa u ovoj zemlji, tek odškrinuta vrata pregovorima o miru u Beču, ponovo će se zalupiti ako se upadne u zamku feudalne monarhije iz Arabije. Na stolu mu je, iz ovog paketa neuspjeha, ostala posljednja nada – »nuklearni« dogovor sa Iranom, naravno neodrživ ukoliko se konačno ne stavi tačka na ucjene iz Rijada kojima Amerika popušta decenijama. Naftni i petro-dolarski interes u svemu tome bio je ogroman, ali su se štete nastajale u služenju tom interesu nagomilale do crte na kojoj SAD više ne mogu braniti ni svoje najelementarnije opsesivne proklamacije o vlastitom liderstvu u uspostavljanju demokracije i ljudskih prava. Kojima se toliko diče i trljaju nos svakome po svijetu ko u to sumnja.

Priča je ovdje dovedena do zida. Zaigrana monarhija Sauda sa neracionalnim, pod stare dane ambicioznim mada prilično dementnim kraljem Salmanom i dvojicom nepopustljivih i zavađenih boraca za naslijeđe – mlađanim ministrom odbrane Muhammadom Bin Salmanom (30), preko reda proizvedenim »zamjenikom prestolonasljednika« , te Muhammadom Bin Nayefom (56), »prvim prestolonasljednikom« i ministrom unutrašnjih poslova, zaigrali su se preko svake mjere ni najmanje se ne osvrćući na minimum realnosti oko sebe.

Njihova je »logika« đavolja ili što bi prikladnije kazali – šejtanska. Kod kuće im stvari idu strmoglavo prema ambisu. Koliko do jučer bahato bogata Kraljevina u kojoj se razmišljalo samo o trošenju onoga što je samo od sebe kuljalo iz zemlje, u minuloj godini uspjela je da napravi blizu sto milijardi dolara budžetskog duga. Bjesomučno pumpanje nafte i drastično obaranje njene cijene na svjetskom tržištu ne bi li – naravno uz mig sa zapadnih strana – došli glave Rusima zbog njihovog »neovlaštenog uplitanja« u džihadističke poslove u i oko Sirije, vratilo se višestruko pogubno kraljevskoj porodici i nezasitim prinčevima. Nekontrolirano kupovanje oružja sa svih strana, kapriciozni rat u Jemenu, pumpanje džepova i vojnih magacina ISIL-u i ko zna kojim još džihadističkim partnerima, uskratilo je »običnim« Saudijcima najveći dio onog elementarnog što su imali u sretna vremena. Uz sve moguće stege koje idu sa strahom vladara za uzdrmane pozicije, uz napumpavano rivalstvo klanova unutar vladajuće porodice i onih unaokolo, predvođenih dvojicom Muhammada, beduinska kraljevina opasno je uzdrmana.

Na vanjskom planu stvari su postale još gore događajem koji je za vladare Saudijske Arabije odvajkada noćna mora. Vječito rivalstvo između Rijada, koji sam sebe smatra odvajkada čuvarom i liderom svekolikog sunitskog dijela muslimanskog svijeta i njihovih svetih mjesta – mada mnogi u tom svijetu ovo baš i ne prihvataju bez pogovora – te Irana, stare države pretežno šiitskih korijena, dobilo je na dramatičnom ubrzanju. Iz nekoliko povezanih razloga. Vanjski kontekst je, svakako, američko lagano prebacivanje geostrateškog interesa sa Bliskog istoka prema Aziji i Dalekom istoku. »Arapska proljeća« su im propala, nafta curi i dobiva alternativu, a Istok se ubrzano diže. Uz Rusiju koja je već ušla na ovaj prostor kroz Siriju, i očigledan signal Washingtona o interesnom okretanju kroz »nuklearni sporazum« sa Iranom, te uz ne male ambicije Turske na istom terenu, Kraljevina osjeća da gubi tlo pod nogama.

Američka deklarativna i kakva-takva vazdušno-vojna angažiranost protiv ISIL-a i drugih sličnih javnih ili tajnih partnera Saudijske Arabije, znak je za paniku u Rijadu. Skoro ukidanje ekonomskih sankcija Iranu otvara ovom potencijalno moćnom regionalnom igraču na ekonomskom planu mnoge prilike za jačanje liderske pozicije u regionu. Na političkom planu, njihova dosadašnja izolacija već je praktično probijena i samim sporazumom sa Amerikom, Rusijom, Kinom i Evropom a ovjerena je pozivom na mirovne pregovore o Siriji u Beču. Tome se Rijad protivio na sve moguće načine do zadnjeg časa. Prekid diplomatskih odnosa sa Iranom nakon napada na njihovu ambasadu u Teheranu, postao im je kao naručen razlog za eliminaciju Irana iz ovog procesa. Tako i za željeno opstruiranje mirovnog procesa u Siriji, kompromitovanje Amerike u svemu tome i nastavak haosa na Bliskom istoku u čemu će se Rijad reafirmirati kao lider »sunitskog svijeta«. Naravno, nimalo beznačajno, sve ovo bi ojačalo i snažne konzervativne, osvetničke i antireformske snage u samom Iranu koje su paljevinom u Teheranu pokazale svoje lice, što bi Rijadu itekako išlo na ruku. Oni doista misle da je svaki rat sa Iranom, ma koliko težak bio, uz pomoć »sunitskih prijatelja«, mnogo bolji po njih od otvaranja Irana prema svijetu kroz relaksiranje političkih i ubrzano jačanje ekonomskih odnosa i sa Zapadom i sa Istokom.

U svemu ovome, brutalna »isilovska« egzekucija šeiha Nimr el-Nimra ciljano je računala sa time da će se Amerika naći u bezmalo bezizlaznoj situaciji. I radi »istorijskog partnerstva« sa Saudijskom Arabijom, i još uvijek snažnog unutrašnjeg otpora konzervativaca i mnogih Republikanaca američkom sporazumu sa Iranom, pa i radi otpora influentnog izraelskog vrha prema novoj politici Amerike u Iranu. Računa se da će radi svega ovoga Washington morati da se »odrekne« Teherana i »vrati« Rijadu. Ova logika za arogantnu, samozaljubljenu i egocentričnu političku vizuru ima, uz mnoga druga, jedno posebno slabo mjesto. Ne računa sa time da je – osim eventualno u odnosu na Izrael iz specifičnih unutrašnjih razloga – Americi apsolutno svaki »domaći« interes važniji od bilo čijeg »partnerskog« interesa. Uostalom, nije to danas nikakav američki specijalitet. I tu kockanje Rijada sa vlastitom sudbinom u ovom času igra na veoma sumnjivu kartu. Prvo, pretjerali su u uvjerenju da su Americi oni važniji od svih ostalih. Drugo, ne vide da Amerika nije, uz sve muke, ušla u sporazum sa Iranom ne radi Irana već, naravno, radi svojih interesa. I dugoročno ekonomskih, ali i političkih u odnosu na Rusiju i Kinu itd. Treće, Amerika više ne može ni radi sebe ni drugih da se odrekne makar i deklarativnih zaklinjanja o uništavanju ISIL-a i sličnih, da bi se vratila na stranu koja je transparentno razotkrivena kao bezrezervni pomagač i svekoliki »logističar« i ISIL-a i ostalih terorista. Konačno, što se dugogodišnjih ucjena tiče, što je mnogo, mnogo je.

Saudijska Arabija u cijeloj ovoj priči odigrava na bezmalo ekskluzivnu kartu provociranja vjerskog sukoba. U ovu igru uvukla je mnogo manje poslušnika nego što se nadala. Diplomatske odnose sa Teheranom zbog paljenja ambasade tamo – što jeste veliki propust vladajuće garniture u Iranu, ali potvrda koliko im je jaka opozicija na ulici, ali i u sigurnosnim službama – do sada su uz Rijad prekinuli poslušni Bahrein (gdje izrazita sunitska manjina vlada šiitskom većinom ), i u ovom kontekstu manje važan Sudan. Svjetski mediji tvrde da su Qatar, UAE i Kuwait ostali na povlačenju ambasadora, da je Erdogan uz očekivani prosaudijski, zapravo antiiranski stav (zbog Sirije, naravno) izjavio da je egzekucija Šeiha ipak njihova »unutrašnja stvar«, dok se Jordan zadovoljio tek pozivom iranskog ambasadora kako bi mu se uručio protest zbog paljenja ambasade i »miješanja u unutrašnje arapske stvari«.

Nema nikakve sumnje da Obami sada, u ovom slučaju, nije nimalo lako pred kraj dvostrukog turbulentnog mandata. I zbog različitih unutrašnjih opredjeljenja, interesnih strasti i veoma tankog političkog salda na Bliskom istoku. I to u ambijentu u kojem se prikupljaju posljednji poeni za istoriju i trag u njoj. Doduše, to može da mu bude i olakšavajuća okolnost. Svijet je definitivno do kraja iscrpljen upornim eskalacijama, prijetnjama i strahom evo već duže od dvije decenije. U tom periodu nije se bezmalo ništa pozitivno i relaksirajuće desilo. Podržati sada egocentričnu destabilizirajuću histeriju Kraljevine koja ne korespondira praktično ni sa jednim civilizacijskim, pozitivnim, međunarodno-pravnim opredjeljenjem već nanovo nudi organizovanje za rat, sektaška zaoštravanja i svrstavanja u ime golog interesa lokalne diktature – potez je koji bi ne samo doveo u pitanje politčki profil i ljudska opredjeljenja jednog odlazećeg predsjednika, već i same temelje sistema kojem se zakleo na vjernost. Dva puta. I za to dobio Nobelovu nagradu – za mir ! Unaprijed.

To sa samim Iranom nema puno veze. Njihovu šansu za povratak na scenu koja im pripada oni moraju sami iskoristiti, i potvrditi opredjeljenje velikog dijela svijeta da im se ta šansa da. Uz ostalo i zarad korijena tih prostora na kojima je izrastala svjetska civilizacija. Ne ona što je dobacila tek do plemenske diktature kojom danas jedna beduinska kraljevina ucjenjuje pola planete, temeljem blaga koje joj je palo s neba. »Bog« ih je time jednom već pomilovao po glavi. Ali to sa »vjerom« koju danas propovijedaju nema nikakve veze, ni po jednoj interpretaciji i čitanju ma koje svete knjige. Na Americi je da pokaže šta o tome misli, mada u krajnjem, izazov i nije prevelik kako se čini na prvi pogled.

[Krokodil Behko]

Boris Dežulović/ Grad ispražnjen od Djeda Mraza, 'Tuzlaka' i 'pedera'

Novo Sarajevo izrasta iz saudijskih džamija i turskih škola, blještavih shopping centara bez krmetine, ali s mesdžidima...

Izvor: Oslobodjenje.ba



Zvao me jedne prilike u dva iza ponoći Kožo da ispriča nekakvu zajebanciju iz rata. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic ili kakvu zajebanciju iz rata.


Elem, vratio se on jednoga dana s linije i navratio u kafanu Pozorišta mladih na piće, kad u kafanu upala vojna policija, i od sve raje unutra – pravo na njega.



Selamalejkum, alejkumselam, dobardan, dandobar, daj kaže dokumente. "Nemam", veli Kožo, "sad sam s linije, imam samo vojnu knjižicu". "Dobro", kaže drot – a rmpalije je bilo za razmjenu zarobljenika i još da ostane za dvojicu – pa izvadio tefter i olovku: "Kako je ime?" "Dragan", spremno će Kožo. "Prezime?" "Kožović", odgovorio mu on malo opreznije. "Ime oca?", glasno će bilmez ne dižući oka s teftera, i nesretni Kožo vidi kamo to vodi: "Mihajlo". "Ime majke?" "Rajka", tiho će on, sad već tačno osjećajući kako ga mlad život napušta: još samo fali da ga drot pita koja mu je… "Adresa?", u to će ovaj strogo.


Potonuo Kožo sav, pa jedva promucao, "Gruje Novakovića 6", a rmpalija podigao pogled s teftera: "Može li bar adresa Kaukčije Abdulaha efendije, majketi?"


Trebalo je, naravno, mom prestravljenom drugu neko vrijeme da se sabere, reanimira, povrati osnovne životne funkcije i shvati kako mu je raciju namjestila banda iz kafane. Bio je, jebiga, rat – gubila se i glava zbog imena oca i majke - ali je barem bila zajebancija.


Danas, međutim, nema ni rata ni zajebancije.



Svakako, ne priliči jedna ratna zajebancija niti razmišljanju, a kamoli priči o nesretnoj sudbini malog Mahira Rakovca, ali ovo ionako nije priča o njemu. O tragediji zlostavljanog dječaka i njegovih roditelja saznali smo sve i saznat ćemo još više, a opet premalo da je obuhvatimo. Iza malog Mahira, kako to obično piše na onim tužnim posljednjim stranicama Oslobođenja, ostat će slomljeni i uništeni roditelji, rodbina i prijatelji, ali i slomljen i uništen cijeli jedan grad: nije se o njegovoj tihoj propasti do sad mnogo naglas i javno govorilo, a ne bi ni danas, da nije taj uništeni grad malog Mahira utjerao u smrt, ponudivši mu jedan svoj oronuli neboder da se sa njega baci prije nego ga sam ubije.



Tek onda, eto - tek nakon što smo saznali kako je nesretni dječak maltretiran i ponižavan, a onda i silovan u zahodu Internacionalne škole na Ilidži - iznenađeni smo i osupnuti saznali sve o tom eksteritorijalnom komadu Turske u Sarajevu, nečem poput saudijske džamije kralja Fahda, samo bez munara: saznali smo da je ta škola dio lanca u vlasništvu turskog pokreta Hizmet pod pokroviteljstvom islamskog učenjaka Fethullaha Gülena, da ih ima još i da je riječ o cijelom jednom paralelnom odgojno-obrazovnom sistemu, u kojima se na velikom odmoru umjesto mliječnih namaza iz našeg djetinjstva klanja podne-namaz, i u kojemu slabo vrijedi i bosanski jezik, a kamoli tradicija: kad se nakon Mahirove tragedije konačno javio direktor škole na Ilidži, javio se na perfektnom – turskom.



Saznali smo tako da je ta škola rasadnik nove bosanske elite, mjesto gdje odrastaju sinovi i kćerke sarajevskih guzonja, obijesna i bahata zlatna mladunčad što se od malih nogu definira u odnosu na zlosretnu djecu iz nižih kasta, miljea i kultura, ili naprosto nižih kantona – "Tuzlake", "karavlahe" i "pedere" poput Mahira - koje roditelji u takve internacionalne škole upisuju u tužnoj nadi da im osiguravaju internacionalnu, dakle bolju budućnost.



Saznali smo onda prigodno iznenađeni da ta stvar s turskom školom i nije tako neobična na Ilidži, u kojoj slabo vrijedi i bosanski jezik, a kamoli tradicija: Sarajliji namjerniku tamo se jelovnici, firme, table, putokazi, plakati i billboardi obraćaju na perfektnom arapskom, a u kafanama domalo više neće biti ni Sarajevske niti ikakve druge pive.



U tom okruženju odrasta sarajevska zlatna mladunčad, guzonjini sinovi, mali paše i begovi što će još večeras na skijanju na Bjelašnici porazbijati diskoteku, a već sutra zauzeti svoje mjesto u nekom od pomodnih hookah-lounge-kurac-palac-nargila-barova na Čaršiji - što su je gradski oci konačno popločali da ne zapinju o kaldrmu Louboutinove štikle pod džilbabom iz Dubaija - i cuclati šišu na kokosovom žaru za deset maraka, "jer ima se para i ima se s čim", pa kroz čisto staklo gledati fukaru i kokuze koje smo, sjećaš se, u osnovnoj na Ilidži vezivali za radijatore i tjerali da se bacaju s nebodera na Dobrinji.


Iz tog okruženja izrasta, eto, novo Sarajevo, Sarajevo saudijskih džamija, malezijskih tvrđava i turskih škola, arapskih firmi i blještavih shopping centara bez krmetine, ali s mesdžidima – da se poklone valjda Konvertibilnoj Marki, sallallahu alejhi ve sellem – grada bez ukrasa za tuđe ramazane, ispražnjenog od Djeda Mraza i alkohola, pa od "Tuzlaka" i "pedera", prazan od ljudi kojima se očevi zovu Dubravko ili Mihajlo, pa na kraju prazan od sebe samog i u samom sebi eksteritorijalan, da postane i ostane Prisajedinjeni Arapski Emirat, halal-kasaba od bi-bi-ajeva, iranskih kulturnih centara, katarskih poslovnih škola i anadolskih vrtića čiji direktori govore perfektni arapski i turski, sa pedeset novobegovskih obitelji i mladoturcima iz internacionalnih škola koji će kod nekog sutrašnjeg Andrića nevjernike nabijati na oklagije.



"Može li bar adresa Gruje Novakovića, majketi?" - pitat će sutra Sarajlija namjernik u hookah-lounge-nargila-baru Qalyān u prizemlju Raqs Sharqi Egyptian Belly Dance Saloona, bivšeg Pozorišta mladih, u Sultannem Hürrem Sokaku 8 – ali odavno više neće u Sarajevu biti zajebancije.

[Mohr]

Gestapo HND-a

Piše: Viktor Ivančić - Novosti


Nakon svih užasa u kojima su kroz proteklih četvrt stoljeća na ovaj ili onaj način participirali, mogu li se hrvatski novinari pogledati u oči?

Mogu. Tako što će jedni biti stavljeni pred streljački stroj, dok će drugi, osmatrajući kolege kroz nišanske sprave, ispaliti plotun.

Iskustvo nas uči da je prilikom takve vrste suočenja broj nišandžija, u odnosu na odstrijeljene, uvijek neusporedivo veći.

Nedavna odluka Vijeća časti Hrvatskoga novinarskog društva – prema kojoj je Nikola Bajto, autor satirične pjesme ‘Lijepa naša haubico’, proglašen krivim i kažnjen opomenom, jerbo da je svojim satiričnim uratkom u kojem ismijava militarizaciju hrvatskoga društva ‘prekršio Kodeks časti hrvatskih novinara’, dok je suodgovornim u zločinu proglašen glavni urednik Novosti Ivica Đikić – zacijelo nije najgori udar na slobodu medija i slobodu izražavanja otkad postoji samostalna hrvatska država, jer u tom smo razdoblju svjedočili doista impresivnom nizu opačina što su ih režirale političke i sudske vlasti, no nema nikakve sumnje da ona predstavlja dosad najdrskiji pokušaj podrivanja slobode govora od strane onih koji bi tu slobodu trebali konzumirati.

Kao što može biti zastrašujući prizor robova koji, kao veseli dobrovoljci, strpljivo kuju vlastite lance, tako nema ničega žalosnijeg od udruženih novinara koji sastavljaju spisak svetinja što moraju ostati nedodirljive, izvan dosega bilo čijih kritičkih pomisli, jer će u protivnome slijediti oštre sankcije. Iole ozbiljno istraživanje o najznačajnijim postignućima ovdašnjega novinarstva u periodu od državnog osamostaljenja do danas, neumoljivo bi potvrdilo kako su hrvatski žurnalisti najviše kreativne energije uložili u svoju samokastraciju. Taj skupni invaliditet, kao posljedica silne žudnje za sluganstvom, dokaz je odanosti onim nacionalnim kultovima koji ne podnose drhtanje prsta na obaraču.

Najnovijom odlukom tako u prvi plan izbija misionarski aspekt struke, nešto poput ‘duhovne dimenzije’ zanata, jer Vijeće časti HND-a iskoračuje iz sfere standardnih profesionalnih uzusa u prostor obvezujuće vjere, nastupajući kao operativno inkvizicijsko tijelo koje registrira i kažnjava nedopuštene otklone od vladajuće religije. Budući da je napadno prisutan patetični kriterij ‘časti’ – prema kojem su ‘nečasni’ svi koji sabotiraju zadano novinarsko poslanje – očito se polazi od stava da je odnos prema Domovini i njenom simboličkom inventaru prvorazredno etičko pitanje.

Vijeće se u tom smislu ukazuje kao svojevrsni časnički zbor koji, umjesto nad normama profesije, bdije nad ‘zajedničkim vrijednostima’, ili kao etičko sudište nalik onome što par puta godišnje, obično u zagrebačkoj koncertnoj sali ‘Vatroslav Lisinski’, priređuje javno spaljivanje nacionalnih izroda, ili – da ne okolišamo – kao moralni Gestapo HND-a koji je presudama protiv Bajte i Đikića razapeo bodljikavu žicu i više nego jasno obilježio teren kojemu pristup nije dozvoljen, osim u klečećem stavu: nema, gospodo, zajebancije s hrvatskom himnom, s Hrvatskom vojskom, s hrvatskim narodom i s hrvatskom državom!

Prvotimci nove vlasti, koji ne skrivaju ambiciju da prinudnim mjerama učvrste kolektivnu odanost Bogu, Naciji i Domovini, nisu mogli poželjeti bolju ideološku uvertiru u obećano doba neofašističkog procvata. S obzirom na to da je protiv Nikole Bajte podnesena i kaznena prijava, da je neposlušni novinar bio izložen policijskome ispitivanju poput kriminalca i da Državno odvjetništvo još uvijek odlučuje hoće li zbog satirične pjesme podignuti optužnicu, akt Vijeća časti hrvatskih novinara očigledno služi i kao poticaj organima progona da dovrše započeti posao, te nakon ‘etičke’ zlikovcu dodijele i zatvorsku kaznu.

Sva je prilika da se moralni Gestapo HND-a uživio u ulogu avangarde nailazećeg represivnog poretka; uz takvu revnost – i uz samo malo više izvršnih ovlasti – u pothvatu pripitomljavanja štampe nepotrebnima bi se mogli pokazati i policija, i tajne službe, i državotvorno sudstvo.

Nije mi poznato da li gospoda, prilikom zasjedanja, preko opasača nose mrke svećeničke mantije, no posve je izvjesno da im je namjera utvrditi takva ‘novinarska načela i principe’ (što su ih Bajto i Đikić, eto, ‘povrijedili’) koji će dopuštati isključivo religiozan odnos prema hrvatskoj državnosti, uključujući sve ikonografske detalje koji idu u paketu s božanstvom. Samo takva polazna osnova – da se domoljublje novinarima nametne kao etička i profesionalna obaveza – objašnjava pregršt doslovno imbecilnih konstatacija iz obrazloženja pravorijeka, poput one kako je ‘legitimno pravo svake države imati svoje oružane snage, kao i slaviti obljetnice oslobođenja svoje zemlje’.

Još je efektnije sljedeće zapažanje: ‘Ovakvim komentarom (jer satira jest komentar) nije poštovana etika javne riječi, niti su uvaženi čast, ugled i dostojanstvo skupine s kojom se polemizira (u ovom slučaju Hrvatske vojske/hrvatskog naroda/hrvatske države), kako nalaže 6. članak Kodeksa časti hrvatskih novinara.’

Zadivljujući napor da se hrvatska država (ostavimo li načas po strani ostale ‘polemičke partnere’, hrvatski narod i Hrvatsku vojsku), umjesto kao servisna služba građana, ili geopolitička činjenica, ili neka treća tehnička zadanost, tretira kao čista ideološka fiksacija, koja ima svoju ‘čast, ugled i dostojanstvo’, vjerojatno i svoju ‘dušu’, pa dakle zbog satiričnih žaoka može osjećati duševne boli, svjedoči da novinarsko sudište djeluje i brusi kriterije u polju egzekutivne mistike, šireći dim tamjana i mašući s oltara Kodeksom časti koji vrvi evanđeoskim dvosmislicama.

Premda bi po svojoj zanatskoj vokaciji trebali težiti istini, izgleda da organizirani žurnalisti odbijaju prihvatiti notorna otkrića, poput onog da kultove nameću ljudi, a ne više sile. :imex Proglasite li vodu intaktnom svetinjom, puko utaživanje žeđi predstavljat će blasfemiju.

Umjesto da upravo Hrvatsko novinarsko društvo bude to koje će se založiti za ukidanje Zakona o zastavi, grbu i himni RH, te sličnih normativnih vulgarnosti koje sakraliziraju državu i njen simbolički imaginarij, guše slobodu govora i vrijeđaju ljudsku pamet, časnički zbor HND-a čak i radove koji ne krše takve zakone proglašava nedopustivim i moralno izopačenim.

Cinizam na taj način postaje neizostavnim dijelom inkvizicijskoga akta. Vijeće časti, primjerice, prosuđuje kako ‘paušalne teze’ iz Bajtine himničke rugalice ‘dodatno opterećuju (ionako već bremenite) međunacionalne odnose (između Hrvata i Srba) u RH (odnosno između Hrvatske i Srbije), čemu novinarstvo ne bi smjelo služiti’.

Svi, dakako, dobro znaju da međunacionalne odnose nitko nije tako temeljito trovao kao što su to činili hrvatski novinari, da su oni godinama opsluživali baš ono čemu ‘novinarstvo ne bi smjelo služiti’, pa se Hrvatsko novinarsko društvo tim povodom nikada nije oglasilo, naprotiv, osiguravalo je izdašnu institucionalnu potporu najodurnijim šovinističkim hajkama, no to ne priječi vrlu novu avangardu da jedan antiratni novinski prilog proglasi ratnohuškačkim i da, prema kameleonskom klišeju, vlastita zlodjela pripiše onome tko ih ironijski demaskira.

Takva je, naime, dramaturgija obnove devedesetih, te je Vijeće časti HND-a, omamljeno aromom skorih društvenih promjena, požurilo proglasiti se dijelom represivnog aparata buduće vlasti. Ova pak ne ostavlja nikakvih sumnji u to da će nastupiti kao militantna pseudoreligijska sekta koja, slijedeći poruke preminuloga proroka, obogotvorenjem države namjerava državljane držati u pokornosti.

Ostaje, međutim, činjenica da ipak postoje novinari koji znaju da se u hrvatskim prilikama, koliko god to bilo neudobno, stvarnost najjasnije može sagledati zauzimanjem stajališta nasuprot streljačkome stroju. Stoga odjavnu špicu ovoga teksta prepuštam članici Vijeća časti HND-a Veroniki Rešković koja je, zajedno s Marinkom Jurasićem, glasala protiv izricanja osuda Đikiću i Bajti. Na kraju svog izdvojenog mišljenja ona kaže:

‘Mogu samo izreći žaljenje da satirična pjesma ‘Lijepa naša haubico’ u javnosti nije iskorištena kao prilika za ozbiljnu raspravu, pa ako je potrebno i polemiku, o stupnju militarizacije našeg društva i odnosa prema nacionalnim manjinama, nego je – po tko zna koji put – krenuo monolog o domoljublju i nedodirljivosti nacionalnih simbola.’

[Mohr]

Kriminalitet: Naš sexmob (seksualna rulja)

Kolumnu piše: Thomas Fischer, zeit.de
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović


Događaj
Njemačka se opet bori protiv nekoga: protiv muškaraca koji maltretiraju žene. To Nijemac ne može izdržati.

“Bild” piše o sexmobu (seksualna rulja). To je, kako nam saopštavaju, horda koja izgleda sjeveroafrički ili čak arapski, koja onečišćuje naše gradove i maltretira naše žene.

Naš ministar pravde Heiko Maas upućuje na to da se kod fenomena sexmob – ili njegovim riječima “hordama” iz Kelna – radi o “novoj formi organizovanog kriminala”. Ta definicija bi se mogla uzeti inovativni doprinos kriminologiji. Do sada smo mislili da je “organizacija” nešto drugo nego slučajno okupljanje buljuka pijanaca.

Nauka, policijska birokratija i pravnici malo reteriraju: bilo bi “zamislivo” da su na novogodišnju noć na prostoru između glavne željezničke stanice u Kelnu i katedrale operirale već odavno aktivne organizovane bande džeparoša. Stvarno to je zamislivo. Kad bih ja bio džeparoš po pozivu u svakom slučaju bih bio tamo: više bezbrižnih žrtava na jednom mjestu možete naći samo za vrijeme karnevala.


Vrh obrasca

Ostaje pitanje: ko su organizovani džeparoši koji su već odavno tamo aktivni? Zašto to doznajemo tek sada? Moje životno iskustvo: vukući kofer išao sam prije Silvestra 2015. oko 21 sat od glavne stanice preko trga pred katedralom. Uspio sam se spasiti u ulazu u hotel od dvojice progonitelja koji bi se mogli označiti kao “agresivni prosjaci” ili “neorganizovani narkomani”. Gospoda sasvim jasno nisu bili niti arapski niti sjeveroafrički, nego domaći ljubitelji heroina. To je bilo treći puta u dvije godine.

Apropo događanja: 7. januara čitali smo da nije isključeno da se među počiniocima nalaze i izbjeglice. 8. januara čitamo da su prekršioci od dokumenata imali samo zahtjeve za azil i da su se tada – ja to zovem ekspresnom integracijom – na perfektnom njemačkom jeziku obratili na policijske službenike: “Ja sam Sirijac. Morate biti prijateljski prema meni. Gospođa Merkel me je pozvala!”

Upravo tako bi moralo biti, u to ne postoji sumnja, jer tako piše u policijskom izvještaju. Na takvu vijest se pripadnicima Pegide džepni nož sam otvara! Da li se kod citiranog Sirijca radi o prekršiocu nije bilo jasno do zaključenja toga izdanja. Ali saznaćemo to. Jer ne možemo si predstaviti da policajac sa visokoškolskom naobrazbom koga je Sirijac oslovio ovoga odmah ne uhapsi. Ili dobrom čovjeku Nijemcu ovaj silni Sirijac nije bio ni podozreo.


Inostrani delikventi

Opšti pogled: u odnosu na kriminalitet stranaca moramo konačno biti iskreni. Ja to izričito podupirem. Jedno prosvjećeno društvo ne može prihvatiti da se iz godine u godinu potvrđuju činjenice da se nažalost još ne zna da li se internacionalni profesionalni sport sastoji od kriminalnih kartela, nažalost do danas nije utvrđeno koji su inostrani zaposlenici Deutsche Bank oteli budućim njemačkim penzionerima trećinu njihovih ušteda za starost a potpuno je nerazjašnjeno da li strani farmaceutski koncern Pficer zloupotrebljava pravo na gostoprimstvo koje mu je ovdje dato za to da potplaćuje (podmićuje ) 100.000 njemačkih doktora, vara 250 zdravstvenih osiguranja i oštećuje zdravlje pet miliona njemačkih žena.

Zato se vođama velikih njemačkih partija mora dati za pravo: okončati politički motiviranu zaštitu stranaca! Oštra istraga protiv sjeveroameričkih prekršilaca, koji zloupotrebljavaju domaćinstvo u Ramsteinu! Konzekventna istraga protiv inostranih počinilaca koji protivpravno i nezakonito prisluškuju njemačke žene! Trenutno smjenjivanje ministara unutrašnjih poslova i ministra pravde koji su iz političkog oportuniteta propustili da cijelom silom pravne države nastupe protiv djela stranaca, koji su sa njemačkog tla organizovali, naređivali i provodili otmice i mučenja koje se protive pravima čovjeka!


Poljaci i drugi doseljenici

Mi moramo Arape i Sjeveroafrikance drugačije pojmiti: gospodin Buschkowsky, oblasni načelnik u penziji, ekspert za integraciju Libanaca, jer on to mora znati, rekao je 6. januara na Njemačkom radiju da je on uvijek govorio da integracija nije nikakvo zadovoljstvo. Moraju se konačno potpisivati dogovori o integraciji i mi moramo zahtjevati od Arapa da se prilagode našim vrijednostima.

Dragi gospodine Buschkowsky, mi nećemo sada pitati kada i otkuda su se vaši veoma poštovani preci doselili u lijepu Njemačku i otkada i zašto su se nazvali “mi” i kakav dogovor su tada potpisali. Ovdje se postavlja pravnodogmatski interesantno pitanje da li se dogovor o integraciji može pravno valjano zaključiti i za generacije naslijednika. Ja bih rekao: ne. Mi, dakle mi domaći, morali bismo dakle od (navodno) za integraciju voljnih stranaca i u drugoj i u trećoj generaciji zahtijevati da se obavežu pismeno mjesnom uredu za integraciju da će petkom jesti ribu a nedjeljom svinjetinu, poštovati žene i božijeg poslanika nositi u srcu ali ne na ulicama. Za Poljake bi se naziv “poslanik” zamjenio sa “ majka božija”.

Bez obzira na sve: dragi sugrađani sa prezimenom na “-ky” izgleda da je integracija poljskih izbjeglica iz siromaštva u velikoj mjeri uspjela. Iako su upravo Poljaci od 19. stoljeća padali u oči zbog organizovanog kriminala, stvaranja bandi, povlačenja u subkulture gdje se govori poljski i opijanje u takvoj mjeri u kojoj se u Gelsenkirchenu nikada nije znalo.

A ja vam kažem kao stručnjak: u osam godina nakon ujedinjenja meni su ukradena četiri auta koja sam platio svojim znojem i odvezena u pravcu Poljske. Ali zašto o tome govoriti: Poljak krade ono što nema, tu je on kao i Kinez. Ja bih bio iznenađen kad bi moj Golf u Leipzigu ukrala penzionerka iz Wolfsburga.

Mi imamo u našoj zemlji nekoliko stotina hiljada mladih ljudi koji su loše integrisani u društvo. 90 procenata od toga su Nijemci, 10 procenata stranci. Za većinu od njih se ne stara niko osim socijalnih radnika i ureda za nezaposlene. Daleko najnasilnija grupa među njima su sinovi i unuci – od Helmuta Kohla pozvanih – iseljenika iz bivšeg Sovjetskog saveza, posebno iz Kazahstana. Oni se zovu Waldemar ili Johan i Nijemci su. Njihovo hrišćanstvo prevazilazi sve što je jedan Berlinac ili Koelner između 15 i 25 godina u stanju učiniti.


Nijemci kao gosti i domaćini

Razmislimo mi više o tome šta možemo naučiti iz iskustava sa sexmobom i hordama teško alkoholiziranih mladih ljudi punih testerostona. Uzmimo samo jedan primjer: “Samo kratak put na WC je trčanje kroz špalir. Tri zagrljaja od nepoznatih, pijanih muškaraca, dva udarca po stražnjici, jedna visoko podignuta suknja i jedno namjerno proliveno pivo u dekolte su bilans za trideset metara. To je subota, 11 sati prije podne u šatoru Hofbräu. Dan na Oktobarfestu je upravo započeo.” To su pisale Süddeutsche 29. septembra 2011. i u nastavku: “Opasna je i livada pod Bavarijom. Upravo žene (…) su bespomoćne žrtve.” Da, tako je to i mi to znamo. Ali nema specijalnih TV izvještaja! Nema ostavke predsjednika policije! Nema aktualne rasprave u parlamentu! Nema video poruke Angele Merkel njemačkim ženama.

Ispadi i kažnjiva djela stranaca su nekako lošiji nego ti od domaćih, zar ne? Posmatraju li se seksualni delikti, tjelesne povrede i krađe grupa njemačkih muškaraca u inostranstvu, recimo na Malorci, ne može se otkriti nikakva velika razlika. Jedan Malorkijanac posmatra napasnika na žene iz Kelna, pijanog od sangrije i bijelog kao sir, otprilike isto tako kao što jedan Nijemac gleda na crnokosog kradljivca mobilnih telefona.

Kaznena djela se dešavaju. Tri miliona godišnje u Njemačkoj. 150 na Kelnskoj glavnoj željezničkoj stanici 31.decembra 2015. Ona su počinjena od domaćih, stranaca, Arapa i Sjeveroafrikanaca. Neka pretežno od domaćih (utaja poreza). Neka pretežno od stranaca (nelegalni ulazak u zemlju). Neka su specifična po spolu (tjelesne povrede), neke specifične po prilici (podvodi). Sve treba istražiti i ako treba kazniti. Ne “sa punom oštrinom”, i ne “energično” i ne “nepopustljivo”. Nego tako kako smo mi civilizirani Rajnlanđani naučili: svaki pojedinačni slučaj prema njegovoj težini. Tvrdnja, tražioci azila (ili izbjeglice) morali bi biti posebno nemilosrdno kažnjeni je glupa i bez ikakvog pravnog osnova.

“Zloupotreba prava na gostoprimstvo”: lijep izraz ali zatrovan i komplikovan. Je li pravo na azil “pravo na gostoprimstvo”? Imamo li predstavu o tome koliko stotina hiljada puta Nijemci u inostranstvu “zloupotrebljavaju pravo na gostoprimstvo”? Ima li razlike u “zloupotrebi” između njemačkih hotelskih gostiju koji u Španiji kradu peškire ili ekspreso mašine i libijskih tražilaca azila koji u Njemačkoj kradu cigarete i mobilne telefone?

Izgleda mi da je određeni problem to što mi Nijemci “pravo na gostoprimstvo” stvarno jednostrano definiramo. To što se u Arabiji ili Aziji zove “pravo na gostoprimstvo” to mi našim gostima ne dajemo. Milioni Nijemaca vraćaju se ujesen iz svih krajeva svijeta i oduševljeno izvještavaju o “nevjerovatnoj gostoljubivosti” Arapa ili Sjeveroafrikanaca ili drugih. Tri procenta od njih kradu svojim domaćinima tamo korale, zaštićene životinje ili antičko kamenje.

Njemačka je zemlja otvorena prema svijetu u kojoj svako može biti sretan. Zato što smo mi sami sa sobom tako sretni.


Tačno.net

[Mohr]

Europsko ulizivanje rušiteljima Bosne

Piše: Zlatko Dizdarević, Novi list


O stanju u kojem se nalazi Bosna i Hercegovina ne treba se puno raspitivati da bi se došlo do tačnog i jednostavnog odgovora. Stanje je jadno. Mnogi misle i jadnije nego što je ikada bilo, uključujući neposredna postratna vremena. Ako ništa drugo a ono zato što je razilaženje između realnosti i sudova o njoj, koje na nevjerovatan način proizvode domaći »lideri« i oni koje su potkupili na razne načine, doista groteskno. Raskorak između »pozitivnih« ocjena o Bosni koje izriču vrhovi Evropske Unije i njihove ambasade u Sarajevu, a blizu im je i Ambasada SAD, na svoj je način razorno opasan, ali i apsolutno nerazumljiv. Ma koliko ovi »prijatelji BiH« misle da su im ocjene taktički opravdane, potrebne i stimulativne.

Malo je ovdje prostora da bi se makar i samo popisali svi relevantni pokazatelji koji i slijepcu bjelodano pokazuju u kakvom se ekonomskom, političkom, društvenom, ali prije svega sistemskom sunovratu nalazi država u kojoj je svakoj deklariranoj politici Unije, zapravo, pokazano od šake do lakta. Ogromna je tajna, međutim, šta to stimulira ionako dekomponiranu Evropsku Uniju, prepunu vlastitih egzistencijalnih problema da sebe samu i sve nas toliko laže baš na onom terenu koji je, navodno, samoj Uniji najvažniji.

Politički poklisari Dragana Čovića, aktuelnog predsjedavajućeg Predsjedništva BiH i lidera HDZ BiH, pokušavaju na sve moguće načine unaokolo, kod kuće i u inostranstvu, uvjeriti »pučanstvo i političku Europu« kako je BiH na samo pola koraka do predaje famozne aplikacije za članstvo u Uniji. Naravno, kao bezmalo posljednji na Balkanu. On je to obećao počinjući svoj osmomjesečni rotirajući turnus na mjestu prvog među trojicom jednakih predsjednika. Tako bi, zapravo, u njegov politički legat bio upisan i taj »povijesni događaj» što, u krajnjoj liniji, i nije za zamjerit’ , onako ljudski. Mnogi u istoriji rade i veće, mada ničim objašnjive spomenike. No, to i nije glavna tema u ovom slučaju. Ono što jeste nisu ni sami po sebi skandali koji potresaju Bosnu i Hercegovinu, ma koliko bili veliki i na svoj način jadni. Da ne bude praznog etiketiranja, evo da nabrojimo samo neke, dobro poznate.

Predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik na najdirektniji i sasvim eksplicitan način proglasi nedavno »nevaženje« državnih policijskih i pravosudnih organa BiH, posebno sudova, tužilaštva i Ustavnog suda BiH, na teritoriju »njegove države«, Republike Srpske. Onda zaprijeti i oružjem onima koji ne budu to poštivali. To se u svijetu zove državni udar, a u BiH – ništa. I za međunarodnu zajednicu podjednako ništa.

U utorak ujutro policija u Sarajevu uhapsi zbog ometanja rada pravosuđa kandidata za mjesto zamjenika ministra odbrane BiH, koji uoči hapšenja postane odjednom kandidat za ministra transporta i komunikacija BiH. Svašta tu ima, priča je slojevita, a sud mu odredi mjesec dana pritvora, kao i »pomoćnici« u djelu za koje su uhapšeni. Njegov partijski lider koji ga kandidira, nekoliko sati nakon hapšenja mrtav hladan podnese mandataru, predsjedavajućem Vijeća ministara BiH (to se u svijetu zove premijer), prijedlog za to imenovanje. Uz obrazloženje da prethodno hapšenje ni na kakav način ne derogira to imenovanje, jer »on zna« da je njegov kandidat nevin! Taj stav podijeli i partijski lider koalicione stranke SDA, ujedno i član Predsjedništva BiH, navodeći otvoreno da je ovdje u pitanju neka manipulacija. Sasvim pojednostavljeno, obojica lidera najjače koalicije u Parlamentu BiH ovim direktno negiraju državno pravosuđe, policiju, sud, tužilaštvo. I izjednačavaju se s Dodikom. U čemu je razlika? Visoki predstavnik međunarodne zajednice, Evropa i Amerika šute. I hvale »reformski put BiH«.

Dva dana prije svega ovoga, u Republici Srpskoj se na sva zvona slave »Dan i krsna slava RS-a«, uz prisustvo delegacije iz Srbije sa Vučićem na čelu, iako je Ustavni sud BiH prethodno donio odluku da taj datum nije primjeren, iz niza razloga. I da u sekularnom (navodno) i multietničkom entitetu, taj dan, ako ništa, ne može biti zvanično spajan i s krsnom slavom entiteta. I opet ništa.

U danu u kojem se sve ovo dešava, Valentin Inzko, Visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH, dobiva »zvaničnu« čestitku iz Banjaluke na kojoj, uz njegov karikaturalni crtež piše: »Go home!« uz dodatak, »Srpska i dalje slavi!«

Tih istih dana, Vlada Federacije BiH pokreće postupak, de facto, ukidanja savremeno uređene, za te prilike građene, dobro organizirane i potpuno ekipirane i opremljene Opće bolnice, nakon rata renovirane donacijom Grčke od oko 20 miliona dolara. »Pravno«, to se zove pripajanje bolnice Univerzitetskom kliničkom centru Sarajevo, ili bolnici Koševo, dok bi se u prostorije napuštene Opće bolnice, navodno, uselile kancelarije i činovnici Vlade federacije BiH. O tom useljenju ima i drugih varijanti. Začudo, ovaj je postupak objelodanjen onih dana kada je nova direktorica UKCS-a postala doktorica Izetbegović, supruga člana Predsjedništva BiH i predsjednika SDA, vladajuće stranke u Bošnjaka. Problem, zapravo, i nije toliko u stručnosti doktorice koliko u činjenici da se »operacija« mora izvesti bezmalo odmah, bez ikakve iole normalnije procedure, procjene opravdanosti, analiza struke, predviđenih postupaka, zakonskih odluka i itd. Nekako baš slično onome kako se to radi tamo gdje se s uređenom, »evropskom« državom niko ni u putu nije sreo. A sprema se aplikacija za članstvo u EU, silno podržana iz EU!

Prateća priča u onoj aferi gore o pravosuđu i domaćim zapišavanjima po njemu s entitetskih vrhova, ima svoj pikantni, »evropski« nastavak između dva prva čovjeka u RS-u: Dodik i Ivanić, predsjednik RS-a i član Predsjedništva BiH iz RS-a se nadmeću javno u optužbama ko je veći zlotvor »Srpske«. Ivanić je optužen što je pristao da se pravosuđu BiH u državnom budžetu pojača stavka za 100 hiljada maraka pa je zato »izdajica«. Odgovor napadaču Dodiku je kako je njegov doprinos toj izdaji deset puta veći jer je on, Dodik, ne tako davno pristao na istu »donaciju« u iznosu od milion i kusur maraka!

Svađa je potom prešla na teren izračunavanja ko je, zapravo, više puta kao gest »patriotizma prema RS-u« odbio da provede odluku Ustravnog suda BiH! Baš evropski, nema šta.
Mala priča unutar one velike o hapšenju kandidata za ministra i podržavanju uhapšenog za mjesto u toj fotelji je također dodatno pikantna. Saznaje se da su se čak i ambasadorskim imenovanjem supružnika pojedinih igrača u ovoj aferi uslovljavali poslovi koji su, evo, završili hapšenjem. I da su ta uslovljavanja bila realizirana…

Ovako bi moglo koliko hoćete. No, vratimo se na doista suštinsku konstataciju i suštinsko pitanje. Konstatacija je: Svaki od ovih slučajeva, bez obzira na imena aktera, ima jedan osnovni zajednički imenitelj: potpuno, apsolutno, bahato, siledžijsko, primitivno a uspješno nipodaštavanje do ponižavanja svega onoga što Evropska Unija hoće da bude i na čemu zasniva svoj temeljni kredibilitet – zakona i njihovog bespogovornog poštivanja, sistema, procedure, legaliteta i legitimiteta, organizacije, demokratskog ustroja, struke, odgovornosti, reda, pravila… Ukratko, riječ je o nipodaštavanju institucije države kao sistema koji se mora poštivati, makar u elementarno propisanom okviru i smislu. Podjednako tako i prihvatiti i realizirati. A ovoga u svemu ne samo da nema, već se bh politička realnost naprosto ruga svemu tome, svjesno, organizirano, sa samog vrha, do cinizma i – bezobrazluka.

Pitanje je: da li sve ovo vladajući birokratski vrh Evropske Unije ne vidi? :gle: Zdravi razum govori – to je najmanje moguće. Da li ne želi da vidi, odnosno pravi li se da ne vidi. I šta očekuje od onih koji sve ovo čine perfektno znajući da im niko neće ništa. Ovo je, nažalost, sasvim moguće iz nekih njihovih razloga. I konačno, najvažnije. Vide li oni koji ovu bahatost što se otela, a oni je hvale na sva usta upornim tvrdnjama kako je »BiH izašla na reformski put«, kako je »prihvatila reformsku agendu i pokazuje rezultate«, kako su »lideri mnogo više nego ranije posvećeni interesima naroda…«, da time pomažu na svaki način dalji sunovrat Bosne i Hercegovine sve do nove drame svake vrste. Možda i još gore, da li to neko što promovira potrebu ulizivanja rušiteljima Bosne, kao sutra planirano države EU, hvali njeno urušavanje jer to, zapravo, želi.

Možda i na tragu izjave Milorada Dodika sredinom minule sedmice, javno u medijima, da ustvari, »nije Bosna i Hercegovina istorijska tvorevina, već je to Republika Srpska…« To, dakle, kazuje čovjek koji je partner Evropi u BiH. Ni Visoki predstavnik ali i niko drugi iz ovdašnjih ambasada evropskih zemalja, ni riječ ovim povodom nije kazao. Imaju interesa da odšute, takav nalog, tako misle? Ili nešto treće. Šta?

Imam li i ja pravo da se sjetim jedne priče o Bosni iz tih krugova, ne tako davno, pa sam je u sebi pročitao kao idiotsku i nisam je dalje širio. Evo mi sada pada na pamet. Priča kaže da »to«, zapravo, treba potiho »pustiti da odumre, samo od sebe, jer se sa time tamo niko više ne može nositi. Samo neka prođe još malo vremena, da se zaboravi Srebrenica i tako to…«

Normalnom čovjeku ovo, vjerujem, ne bi palo na pamet. Ali, ko je danas još normalan u svijetu u kojem zajednica poput EU evo već mjesecima direktno hvali i milki po glavi one koji se zapravo na fakinski način sad već i javno izruguju toj istoj Uniji. I kome to služi. Normalnom i »običnom« stanovniku ove države ne. I on će znati odgovor kada mu se o svemu tome postavi pitanje, siguran sam. Vrlo brzo. Niko, ama baš niko neće moći tada da kaže – nismo znali ni o čemu se tu radi ni odakle je to išlo ni o tome ko je to podržavao. Baš onako – evropski.

[Krokodil Behko]

BORIS DEŽULOVIĆ/ DEJTONSKI NESPORAZUM

Među Vučićevim riječima o Bosni nema nijedne koju ne bi potpisao i Slobodan Milošević

Izvor: portalnovosti.com

Republika Srbija poštuje Bosnu i Hercegovinu i želi da ima najbliže moguće odnose sa BiH. Srbija nijednog sekunda neće da ugrozi teritorijalni integritet BiH: da je to htela, i da to hoće, mogla je i može da učini. I u ovakvom stanju u svetu, ko zna na šta bi to ispalo. Ne pada nam na pamet da to radimo, da to hoćemo i da to želimo – rekao je srpski premijer Aleksandar Vučić u intervjuu za Radio Slobodna Evropa, objašnjavajući zašto je rešio da svojim prisustvom na svečanoj akademiji u Banjaluci, povodom takozvane krsne slave i Dana Republike Srpske, overi legitimitet praznika koji je osporio sam Ustavni sud Bosne i Hercegovine, pa zaključio: ‘Dakle, mi smo garant Dejtonskog sporazuma, ali i svojom politikom čuvari integriteta Bosne i Hercegovine, i integriteta Republike Srpske unutar Bosne i Hercegovine.’

Upisao se tako i Aleksandar Vučić na dugačku listu srpskih i hrvatskih baraba što se sad već punih dvadeset godina – sve pozivajući se na opevani Dejtonski sporazum – mešaju u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine kao amonijumov nitrat u dinamit, pa kao opunomoćeni garanti mira u regionu prete novim, kako ono beše, ‘oružanim bitkama’.

U konjokradice i secikese iz udruženja garanata Dejtonskog mira upisao se tako i srpski premijer Aleksandar Vučić, pa – pridržavajući Dodiku kurac dok ovaj po odluci Ustavnog suda BiH piša kao po lanjskom snegu – rastumačio, eto, kako je Srbija kao garant Dejtonskog sporazuma ‘čuvar integriteta Republike Srpske unutar Bosne i Hercegovine’


Već i sam zvanični najavljivač ‘oružanih bitaka’ i potpisnik Dejtonskog sporazuma Slobodan Milošević rado je i često predstavljao sebe i Srbiju kao garante Dejtonskog mira, i samo je još Franjo Tuđman radije i češće kao jamce Dejtona predstavljao sebe i Hrvatsku. Isto su kasnije ponavljali i srpski predsednik Boris Tadić – kao onomad, kad je u vreme Butmirskih pregovora pretio da ‘rešenja koja nisu u saglasnosti sa zvaničnim institucijama Republike Srpske i voljom srpskog naroda nisu prihvatljiva ni za Srbiju, kao garanta Dejtonskog sporazuma’ – a isto je ponavljao i Stipe Mesić, kao kad je ono Milorad Dodik prvi put pomenuo referendum o odcepljenju, a hrvatski predsednik glasno zapretio: ‘Hrvatska je jamac Dejtonskog sporazuma, i kad bi ga Dodik referendumom srušio, Republika Srpska odmah bi morala nestati: zato bih vojno prekinuo posavski koridor!’

Mantru o Srbiji i Hrvatskoj kao garantima Dejtonskog mira ponavljali su posle i Tomislav Nikolić, podsećajući u Banjaluci da je ‘Srbija garant Dejtonskog sporazuma, što podrazumeva i očuvanje Republike Srpske’, i njegova koleginica Kolinda Grabar-Kitarović, najavljujući na Federalnoj televiziji da će ‘Hrvatska kao potpisnica Dejtonskog sporazuma inicirati njegovu nadogradnju kako bi se ostvarila hrvatska jednakopravnost u Bosni i Hercegovini’: nema, ukratko, srpskog ili hrvatskog predsednika i premijera, ni desnog ni levog, ni nacionalističkog ni socijaldemokratskog, ni muškog ni ženskog, koji nije u ovih dvadeset pet godina iskoristio ‘džoker zovi’, pa pozivajući se na potpis u onom fasciklu iz vojne baze Rajt-Paterson opravdavao ne samo svoje pravo, već štaviše – kako jednom reče onaj mladi banac Raspudić – ‘dužnost da se miješa u unutarnje stvari Bosne i Hercegovine’.


Rekao bi čovek, ovako kad sluša Vučića – i pre njega Mesića, Tadića, Nikolića ili Kolindu – da su taj sporazum pre dvadeset godina potpisali u stvari Bil Klinton, Viktor Černomirdin, Helmut Kol, Džon Mejdžor i Žak Širak, i to pod snažnim diplomatskim pritiskom Srbije i Hrvatske. Zavrnuo Sloba ruku Černomirdinu, uhvatio Franjo Klintona u kravatu, pa ih zatvorili u vojnu bazu kraj Dejtona i ostavili na lebu i vodi dok ne potpišu. A Srbija i Hrvatska garantuju, eto, svojim divovskim međunarodnim ugledom i uticajem – pa i oružanom silom ako bude trebalo – da Amerikanci, Rusi i Evropska unija nikad više neće da zajebavaju Srbe i Hrvate u Bosni i Hercegovini: tako otprilike izgleda Dejtonski sporazum u interpretaciji srpskih grobara i hrvatskih grabara.

Zato sam, ne budi lenj, pročitao ceo tekst Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini – kako glasi puno krsno ime Dejtonskog sporazuma – sve njegove anekse i paragrafe uzduž i popreko po sedam puta, i nigde, mamu mu j...., nisam pronašao ni slova o tome da bi Srbija kao potpisnica bila garant ikakvog položaja Srba u Bosni i Hercegovini: u svih stotinu i pedeset gusto kucanih stranica ni jednog jedinog slova nema o tome da bi Srbija imala ikakvo pravo, a kamoli obavezu da Republici Srpskoj, kako ono, ‘čuva integritet’!

Biće da je to zato što mir u Bosni i Hercegovini – suprotno raširenom verovanju – nisu na lebu i vodi, zavrnutih ruku i pod pritiskom Miloševića i Tuđmana, potpisali Klinton i Černomirdin, nego su na lebu i vodi i zavrnutih ruku bile Srbije i Hrvatska. Biće da je to zato što Srbija, kao i Hrvatska, nije Dejtonski sporazum potpisala kao garant mira u regionu, nego je mir u regionu preuzela kao obavezu, potpisujući Dejtonski sporazum. Biće, eto, da je to ipak samo zato što je Srbija – kao i Hrvatska – papire u vojnoj bazi Rajt-Paterson kraj Dejtona potpisala po kazni, takoreći kao kapitulaciju, garantujući svojim potpisom da neće više da ratuje, niti da sponzoriše rat u Bosni i Hercegovini.

Reč je o upravo spektakularnoj zameni teza, tako uspešno zamenjenih da već punih dvadeset godina niko u Hrvatskoj i Srbiji ne primećuje da je legitimacija garanata Dejtonskog jevtin falsifikat s pijace na Batajničkom putu. Ako bi Vučiću i Nikoliću tako bilo lakše da je razumeju, to bi bilo otprilike kao da mađarski premijer Viktor Orban izjavi kako je ‘Mađarska kao garant Trijanonskog sporazuma iz 1920. čuvar integriteta Republike Srbije, i integriteta Vojvodine unutar Srbije’. Nije, primetili ste, zabeleženo da se nemački kancelar Konrad Adenauer posle Drugog svetskog rata kurčio kao garant mira u Poljskoj i ‘čuvar integriteta’ sudetskih Nemaca u Čehoslovačkoj.

Srbija je, u najkraćemu, garant Dejtonskog sporazuma i mira u BiH tačno onoliko koliko će ona devetorica beogradskih bilmeza – osuđenih pre neki mesec zbog paljenja američke ambasade na višemesečne kazne zatvora, uslovno na tri godine – sledeće tri godine biti garanti protivpožarne bezbednosti američke ambasade u Beogradu.

Ili, kako to lepo piše u članku 2. Sporazuma o parafiranju Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, ‘potpisivanje Sporazuma i njegovih aneksa’, citiram, ‘izražava pristajanje strana, i entiteta koje predstavljaju, da budu vezane tim sporazumima’. Ponavljam, ‘vezane’. Srbija je dakle vrlo bukvalno ‘pristala da bude vezana’ tim potpisom, i njime garantuje samo to da se neće odvezati i krenuti, štajaznam, da piša – ili pridržava drugome kurac dok piša – po ustavnom poretku Bosne i Hercegovine.

Ništa više, ništa manje, ništa drugo.

Na potpuno isti način kao danas, uostalom, Srbija se garantom mira u BiH i čuvarom integriteta Srpske predstavljala i pre dvadeset i četiri godine, pridržavajući ruke koje su 9. januara 1992. u Holidej Inu proglašavale Republiku Srpsku Bosnu i Hercegovinu. Nema, proverite, među Vučićevim rečima o Bosni nijedne koju ne bi potpisao i Slobodan Milošević – jednako on u zimu 1991/92 ‘poštuje BiH’ i jednako ‘nijednog sekunda neće da ugrozi njen teritorijalni integritet’, jednako je tada ‘svojom politikom čuvar integriteta Bosne i Hercegovine i Republike Srpske unutar nje’: štaviše, nema nijedne Vučićeve reči koju on u to vreme nije i izgovorio.


Znamo kako je sve na kraju završilo. Dejtonski sporazum gotovo četiri godine kasnije napisan je upravo zbog toga što je Srbija i tada ‘htela i mogla da ugrozi teritorijalni integritet BiH’, ali je, eto, Bosni garantovala mir, a bosanskohercegovačkim Srbima integritet.

Reč je, kako vidimo, o sitnom mirovnom nesporazumu, pa je negde i vreme da premijeru Vučiću i predsedniku Nikoliću neko konačno objasni kako se Srbija Dejtonskim mirom zapravo obavezala da nikada više – ‘nijednog sekunda’ – neće da garantuje mir u Bosni i integritet Republike Srpske.

[Pasaga]

Zanimljiv osvrt....
DIZDAREVIĆ: Vojni sukob Saudijske Arabije i Irana mogao bi dovesti do katastrofe!

Napetost između Saudijske Arabije, u kojoj su na vlasti Suniti, te Irana, pretežno naseljenog Šiitima, eskalirale su ovog mjeseca kada su zvanični Rijad i niz njegovih saveznika prekinuli diplomatske veze sa Teheranom.

Do prekida svih diplomatskih odnosa dviju zemalja došlo je nakon što su demonstranti zapalili saudijska diplomatska predstavništva u Iranu, a nakon što je Arabija 2. januara pogubila šiitskog vjerskog vođu Nimra al-Nimra.


Značajna destabilizacija

- Zaoštravanje odnosa između Saudijske Arabije i Irana u značajnoj je mjeri unutrašnja stvar same Arabije i pokušaj da tu dramu prebaci na regionalni teren kako se svijet ne bi fokusirao na njenu unutrašnju destabilizaciju - ocijenio je u izjavi za "Avazov" portal Zlatko Dizdarević, diplomata, analitičar, poznati bh. novinar i odlični poznavatelj prilika u regionu Bliskog Istoka.

Prema njegovom mišljenju, nakon smrti bivšeg i dolaskom novog kralja u Saudijskoj Arabiji situacija se značajno destabilizirala. Kao jedan od razloga navodi ubrzano političko i ekonomsko urušavanje unutar same zemlje.

- Ovo vještačko obaranje cijena nafte da bi se Rusi porazili vratilo im se kao bumerang, s obzirom da je Arabija prošle godine imala oko 90 milijardi dolara minusa u svom godišnjem budžetu, zbog toga što se ta preniska cijena nafte prelamala i preko njih - rekao je Dizdarević.

Napominje kako se Arabija u međuvremenu paralelnim duplanjem troškova za naoružanje dovela u kritičnu ekonomsku situaciju, što bi prije nekoliko godina vjerovatno zvučalo paradoksalno i smiješno.

- Mnogi politički analitičari idu toliko daleko tvrdeći da će se u Saudijskoj Arabiji desiti sljedeća Sirija - potcrtao je Dizdarević.

Na vlasti su neiskusni

Kao još jedan razlog navodi da je na vlast u Arabiji došla ekipa preambicioznih, a ne osobito iskusnih mladih utjecajnih ljudi.

- Jedan od njih je ministar odbrane koji je naprasno dovučen kao tzv. broj 2 nasljednik sadašnjem kralju, zatim broj 1, koji i jeste bio ranije prijestolonasljenik, a on je ujedno i ministar unutrašnjih poslova. Imate i ovog 30-godišnjaka, ministra vanjskih poslova, koji se također ne odlikuje nekom velikom taktikom i mudrošću - rekao je Dizdarević.

Ističe kako je u Arabiji došlo do panike nakon što je Iran potpisao sporazume ne samo sa Amerikom, nego i sa drugim velikim silama svijeta.

- U Arabiji je percepcija takva da su im Iranci najveći historijski neprijatelji, ne samo zbog podjele na Šiite i Sunite, već i iz niza drugih razloga. Činjenica da se Iran vraća na veliku svjetsku političku scenu, i to upravo ovim sporazumima i procesima koji se samim time otvaraju, u Saudijskoj Arabiji je izazvala dodatnu paniku - ocijenio je Dizdarević.

Likvidacija šiitskog vjerskog vođe Nimra al-Nimra, kako navodi, predstavlja izraz potpunog odsustva bilo kakve političke mudrosti Saudijske Arabije, kao i jedne potrebe za izazivanjem sukoba i zaoštravanja odnosa u regionu.

Panika među četvorkom - Rusija i Amerika postigli su interni sporazum oko toga u kojem pravcu politički rješavati Siriju, a donesena je i Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a na tu temu, gdje se Assadov odlazak više ne postavlja kao uslov - podsjetio je Dizdarević. - U tom smirivanju sirijskog i regionalnog problema, u kojem su se Amerikanci i Rusi u suštini dogovorili, samo smirivanje situacije u Siriji panično je za četiri zemlje: Francusku i Veliku Britaniju, koji prvi put poslije 100 godina ispadaju iz igre na Bliskom Istoku, gdje su kolonijalno dominantno vladale stoljeće, te Tursku i Saudijsku Arabiju, koje time gube teren za svoje interese u arapskom svijetu - smatra Dizdarević. Naglašava da je svako razmišljanje o bliskoistočnim sukobima, koje polazi od bilo kojeg drugog razloga izvan geostrategije energije i geostrategije teritorije, u startu na pogrešnom tragu. - Interesi su prevashodno vlastodržački i energetski. Vjera, unutrašnje historijske veze, odnosi muslimana i kršćana, te Šiita i Sunita uvijek su alati preko kojih se realizuju ovi suštinski veliki ciljevi. Ja ne mislim da su vjerski sukobi osnova ovakvih sukoba, već mislim da se vjera zloupotrebljava, da se njom manipuliše kako bi se zapravo vodili neki drugi ratovi - tvrdi Dizdarević. - Ako bi hipotetički došlo do eksplozije sukoba između Saudijske Arabije i Irana, mislim da bi to za sobom povuklo užasnu situaciju, zato što je Bliski Istok prenakrcan oružjem. Jedan takav sukob morao bi na ovaj ili onaj način da uvuče i mnogo veće igrače u tu cijelu priču, a to bi bila katastrofa - ocjenjuje Dizdarević. Dodaje kako zbog posljednjih signala koji iz Amerike idu prema Arabiji, koji baš i nisu najsretniji za tu zemlju, postoji jedna svijest o toj cijeloj opasnosti, do koje, kako navodi, ipak ne bi trebalo doći.

[Biba]

Tihana Tomičić ČETNIKOFOBIJA NA CVJETNOM TRGU

Nije desna koalicija ni preuzela vlast, a javni prostor već je zgađen najgorom mogućom desničarskom retorikom, kakvu smo, eto, imali prilike vidjeti u eteru zagrebačke televizije Z1 gdje je izvjesni Marko Jurič ustanovio da je opasno hodati Cvjetnim trgom jer tamo stoluju »opasni četnici«.
To bi se valjda po diskursu trebalo izvrsno poklapati s ostalim nebulozama koje smo zadnjih dana čuli, bilo o »registru izdajnika«, bilo o lustraciji, bilo o Ilčićevim izbjeglicama-muslimanima koji su malo drugačija ljudska bića od nas drugih... Raspojasalo se desničarsko društvance na svim mogućim frekvencijama, valjda misleći da je sada odjednom postalo društveno prihvatljivo takvo retoričko bauljanje. Sad bi se na to trebalo vjerojatno nastaviti medijsko čišćenje nepoćudnih s javne televizije i svih »dostupnih« drugih medija, i ostale obavezne forme kakvima obično svjedočimo u sličnim situacijama. Najgori protofašisti i protoustaše tada se, logično, osjećaju kao svoj na svome i već bruse koplja za progon svih vrsta četnika. Ili partizana, kako kad. Već viđeno, nažalost, u Hrvatskoj.
U redu, za svakoga u Hrvatskoj mora biti jednako skandalozno gledati i zagrebačkog mitropolita Porfirija kao pjeva malo čudne pjesme , no tragika ove priče jest u tome da se s određenim političkim promjenama odjednom neke stvari počnu podrazumijevati kao društveno prihvatljive, što nikako nisu. Govor mržnje trebao bi biti jednako neprihvatljiv bez obzira bio na vlasti SDP ili HDZ ili Most, a i trebala bi ga osuđivati svaka novinarska cehovska udruga, ne samo HND nego i HNIP, u kojoj je Jurič, koji pati od četnikofobije usred Zagreba, jedan od čelnika.
No, ono što desničari ne shvaćaju, i uvijek kasno pale u takvim situacijama, jest da ovakav diskurs najviše šteti njihovoj stožernoj stranci, HDZ-u i njegovu predsjedniku Tomislavu Karamarku. S dolaskom Tihomira Oreškovića kao mandatara valjda je svima već postalo jasno da desničarska retorika više nije potrebna. Vlada će biti »stručna« i donekle depolitizirana, međunarodni sufleri već su poručili da Orešković i nova vlada imaju njihovu podršku ne budu li dirali monetarnu politiku što znači da će se u svakom smislu držati srednjeg kursa, a rektor zagrebačkog univerziteta Damir Boras već predlaže čak i uvođenje ćirilice u škole. Sjetimo se, i ćirilićne ploče su u Vukovaru bile postavljene za bivše HDZ-ove vlasti, kao što je i Ivo Sanader prvi u Hrvatskoj izgovorio »Hristos se rodi«, a i ako nas pamćenje ne vara, nakon svih splitskih riva i branja kestena u prošlom desetljeću, na kraju je HDZ-ova Sanaderova narodna vlast bila izručila generale Haagu.
Takvi desničarski bukači a'la Jurič zaboravljaju, očito, da su HDZ-ovci uvijek veći pape od pape i da potjera za četnicima sada više ne pada na plodno tlo. S izborom Oreškovića za premijera sutra u Saboru Kevine jame, četnici, jugosrpski špijuni i ostale ugroze padaju u zaborav do sljedeće izborne kampanje. Zato tužba za govor mržnje protiv Juriča, koja je odmah podnesena, možda i uspije, za razliku od one otprije godinu-dvije, kad je Zdravko Mamić uredno oslobođen mada je tvrdio da jednom od SDP-ovih ministara s očnjaka kaplje hrvatska krv.
...........................................................................................................................................................................


Gospođica novinarka eto ne zna da je pop u veselom društvi vikao - Još, još..i pjevao četničke pjesme...doduše ona ipak ima znanja, o ustašama i o Juriću koji je grozan jer se usudio reći da je četnik opasan četnik.."
Pridjev je doduše apsolutno u ovom slučaju nepotreban..
a ona eto zamisli četničke pjesme naziva "malo čudnim pjesmama"
Pljuje se po Stepincu, a šta da jedan Bozanić zapjeva ustašku pjesmi ili ne do Bog vikne - Za dom spremni... ili Evo Jure i Bobana
Što Hrvati znaju bit govna, to malotko zna

[Mohr]

Juriš u izdaju

Piše: Viktor Ivančić, Novosti


Imenovanjem umirovljenog pukovnika Mije Crnoje za ministar branitelja otvora se bezbroj interesantnih pitanja, no jedno mi se čini naročito važnim: hoće li se u ‘Registar izdajnika nacionalnih interesa Republike Hrvatske’, čiju je izradu i objavu agilni ministar obećao u svome programu, moći upisati i dobrovoljci?

Svašta se, naime, živu čovjeku može dogoditi, pa i to da njegova izdajnička djelatnost, makar trajala godinama, ne bude uočena i prepoznata od strane onih koji ‘Registar izdajnika’ budu sastavljali.

Bila bi neprocjenjiva šteta da zbog objektivnih ili subjektivnih razloga izdaja izmakne budnim očima i kriterijima službenoga osoblja u Ministarstvu branitelja, što bi onda rezultiralo uskratom zasluženoga društvenog priznanja za nečiji samoprijegoran trud na sabotaži nacionalnih interesa Republike Hrvatske. Hoće li takav netko, zakinut nepažnjom ili neiskustvom državnih činovnika, imati pravo da samostalno upozna javnost sa svojom prljavom rabotom?

Među izdajnicima, treba reći, ima i samozatajnoga svijeta, takvog koji svoju strpljivu borbu protiv Domovine nije oglašavao na sva zvona, koji se nije busao u prsa petokolonaška, ali ipak očekuje adekvatnu društvenu valorizaciju svoga rada, a ne da ista ovisi o slobodnoj procjeni nekakvih priučenih komesara, koji – koliko god predano pristupili zadaći registracije – uopće ne moraju biti upućeni u sve finese zabijanja noža u leđa Republici Hrvatskoj.

Osim toga, izdaja sama po sebi uključuje stanovite konspirativne elemente, ona je najpodlija kad je najtiša, ona je najučinkovitija kada se provodi mučki i ispod žita, a to bi nadležne u Ministarstvu branitelja moglo dovoditi u teške bludnje, tako da ponekog okorjelog veleizdajnika i hrvatomrsca tretiraju poput obična građanina i tako mu, u konačnici, nanesu nepravdu.

Mogućnost dobrovoljnog upisa u ‘Registar izdajnika nacionalnih interesa Republike Hrvatske’ bez sumnje bi upotpunila administrativni napor nastupne policijske države da se popis narodnih neprijatelja napokon oslužbeni i objedini. To je utoliko važnije jer su još uvijek nepoznati kriteriji po kojima će se određivati je li netko izdajnik ili nije, a još manje je jasno što su to nacionalni interesi Republike Hrvatske. Osim slobodnoga umjetničkog dojma evidentičara iz Ministarstva branitelja, valjalo bi uvažiti i osjećaje samih protuhrvatskih hulja, a poslije svega im izdati i prikladan identifikacijski dokument, ‘izrod iz matične knjige rođenih’ ili nešto slično.

U svakom slučaju, nikome nije milo upuštati se u izdaju znajući da će ona ostati neregistrirana. Sjetimo se kako su, nakon što je objavljen ‘Registar hrvatskih branitelja’, mnogi prekaljeni ratnici načisto popizdili ustanovivši kako se njihova imena ne nalaze na listi slavnih, dok su se na popisu našli deseci tisuća onih koji su rat promatrali sa sigurnoga odstojanja. Zašto sada istu takvu neugodnost priuštiti hrvatskim izdajnicima?

Napokon, postoji u ovoj zemlji i značajan dio populacije čija prividna pasivnost neupućene može navesti na krivi trag, pa je dosta izgledno da će takvi – radi birokratske površnosti i neiskustva nadležnoga personala – u ‘Registru izdajnika’ biti neopravdano izostavljeni. Oni, doduše, nisu podrivali nacionalne interese Republike Hrvatske, ali samo zato jer smatraju kako je hrvatska država takva da je se ne isplati ni izdati.
O svemu tome bi Mijo Crnoja, novi ministar branitelja, trebao ozbiljno povesti računa. U njegovu ministarskom programu, koji je izradio Odbor za branitelje HDZ-a – pa dakle predstavlja i službeni dokument stranke – smjestio se čitav niz zanimljivih ideja, od ‘objave registra agresora na RH’ i ‘lustracije na svim razinama’, preko privilegija za branitelje i njihovu užu i širu rodbinu u pogledu zapošljavanja, poduzetničkog kreditiranja, školovanja, disanja, spavanja i zdravstvene skrbi, pa do nečeg što je nazvano ‘domoljubnim dodatkom’ na redovna primanja.

Ipak, izrada ‘Registra izdajnika nacionalnih interesa Republike Hrvatske’ uvjerljivo je najefektniji iskorak. Najavom takvoga akta strasni hrvatski zagrljaj Mosta i HDZ-a – sudbinski trasiran osovinom Grmoja-Crnoja – blistao je u punome sjaju i prije no što je ideološka žandarmerija formirala vladu, razumije se, bez uplitanja mandatara.

Netko naivan mogao bi upitati zbog čega se baš Ministarstvo branitelja, premda mu u postojećem dizajnu izvršne vlasti nije namijenjena uloga organa represije, namjerava baviti izborom i razotkrivanjem nacionalnih izdajnika – ili: zašto će baš Ministarstvo branitelja provesti ‘lustraciju na svim razinama’? – no bila bi to posve kriva perspektiva. Naime, svačiji je posao policijski u policijskoj državi, a policijska država upravo postavlja masivnu infrastrukturu i evidentira je kao ‘nacionalni interes Republike Hrvatske’. U takvim okolnostima razdioba poslova među ministarstvima samo je drugi naziv za disperziju redarstva.

Mijo Crnoja je to više nego dobro razumio i svoj program promovirao pred proustaški razigranim šatorašima u zagrebačkoj Savskoj ulici, tvrdeći kako je i mister mandatar obavezan uvažiti njihovu potporu njemu, jer je to ‘novi oblik demokracije’. Stoga je i na novinarsko pitanje o tome kako uopće misli izraditi ‘Registar izdajnika nacionalnih interesa Republike Hrvatske’ dao jedini ispravan odgovor: ‘Naći će se modalitet kad se ima volje.’

A volje definitivno ima, još otkad je Tomislav Karamarko – vođa partije koja je ‘Registar izdajnika’ uvrstila u svoju projektnu dokumentaciju – prije skoro godinu dana demonstrirao upečatljiv prodor policijskog uma u političku sferu, obećao ‘temeljitu promjenu društvene klime’, naime ‘lustraciju na svim razinama’, nemilosrdni obračun s ‘komunističkom indoktrinacijom’ i ‘iskrivljenjima temeljnih vrijednosti hrvatskog društva i države’, te kratko definirao predstojeća pravila igre: ‘Svatko u svojoj kući, u svojem dvorištu, može misliti što hoće, ali na javnoj sceni sigurno ne.’

Ne treba dakle previše razbijati glavu oko kriterija po kojima će Crnoja i društvo ubuduće definirati izdajstvo: izdajnik će biti svatko tko pisne protiv nacionalističke strahovlade i njene kolekcije državotvornih ikona. Dokument u nastajanju, ‘Registar izdajnika nacionalnih interesa Republike Hrvatske’, neka je vrsta predzakonskog akta koji najavljuje formalizaciju žandarske dominacije hrvatstva. Osim što će se sastrugati liberalno-demokratska kulisa hrvatskoga društva, nije to ništa naročito novo: kao da je hrvatstvo ikada i bilo išta više od gologa terora i obustave prava na autonomno mišljenje. Zato u Hrvatskoj jedva da postoji itko s određenim moralnim i intelektualnim integritetom a da nije bio oglašen nacionalnim izdajnikom.

Službeni popis izroda omogućit će tek bolju prohodnost sustava: bit će nešto lakše eutanazirati Novosti, ili ukloniti Olivera Frljića iz riječkog HNK-a, ili pospremiti u pakao Documentu i GOLJP, ili proglasiti ubojicom Ranka Ostojića, čak će i Novinarsko vijeće časti doći u priliku da jednostavnijim metodama rješava problem nepoželjne satirične poezije, pa onda ni predsjednik HND-a neće morati naricati zbog ‘zlonamjernih i uvredljivih’ opaski na rad žurnalističkoga odreda za egzekuciju.

To, međutim, nije razlog da se s izdajničke strane osjeti malaksalost. Naprotiv, sve je više onih koji slute kako nastupa čas kada izdajnički usud postaje moralna obveza. Tek kada nam se omogući da svoje ime dobrovoljno upišemo u ‘Registar izdajnika nacionalnih interesa Republike Hrvatske’ zabava će biti kompletna, jer partija ulazi u fazu igranja otvorenim kartama, a tada i onaj kome je namijenjen socijalni status progonjenog psa prati naloge čistog instinkta: Crnoja mu se piše, ali uz Grmoju piša. Zbog toga:

Drugovi izdajnici, nije vrijeme za letargiju i skrivanje! Deklarirajte se, tako vam Boga i Domovine! Samo izdajom nacionalnih interesa policijske države Hrvatske možemo prizvati njene umrtvljene demokratske potencijale! A kada jednom od te Hrvatske, zaslugom onih koji je danas po dužnosti vole, ne ostane ni kamen na kamenu, povijest će među razvalinama sastavljati registre demona i anđela. Sramit će se svatko tko ne osvane na HDZ-ovoj listi srama!