Kolumne

[Mohr]

Transformator

Heni Erceg


„Predstavio sam u Kitzbuhelu pet glavnih transformatora“, ponosno se pred kamerama pohvalio hrvatski mandatar Tim Orešković po povratku iz toga austrijskog skijališta, sa nekakvog druženja bankara i guvernera. Transformatori? What the fuck?, pitali su se novinari na dobrom engleskom, potpuno izgubljeni u Timovom lošem hrvatskom, a onda brzo uguglali i otkrili da je transformator statički pretvarač napona i jakosti izmjenične električne struje…itd. Ma je li se to ovaj Orešković našao s Nikolom Teslom u nekoj elektrani? Svakako, trebalo je napora za razabrati kako dotični u svoje transformatore ubraja investicije, evropske fondove, ali i zadiranje u mirovinski fond hrvatskih građana. O svemu tome, međutim, javnost ne zna ništa, jer mandatar nije predstavio program svojih transformatora u Hrvatskoj, nego je to učinio pred bankarima u Austriji, sve to prije nego li je službeno imenovan premijerom.

Stoga se i taj njegov potez uklapa u široku lepezu bizarnosti i silovanja parlamentarne demokracije. Čovjek iz Kanade odbio je, naime, sudjelovati u pregovorima o sastavljanju vlade, možda zato jer slabo razumije hrvatski, ili zato jer pojma nema tko su svi ti ljudi, ministri i njegovi suradnici, čija su se imena vrtjela mjesecima, jer kolač je mali, a gladnih usta previše. Pa kada se u pregovorima Mosta i Domoljubne koalicije mjesto nekog ministra nudilo Boži iz Špičkovine, odmah se pobunila Katica iz Topalovaca, a čovjek iz Kanade pitao se, jadan, baš kao i građani, tko je taj Božo, a tko Katica, ali valjda su „stručni“, lakonski je zaključio premijer koji ionako neće odlučivati ni o čemu. Uglavnom, teško je opisati ludilo sastavljanja hrvatske vlade, čitavu kombinatoriku Tomislava Karamarka, šefa desničarskog HDZ-a, koji je zapravo sklapao križaljku vlasti onako kako je vodio tajne službe, to jest metodama podzemlja i odabirom svojih kadrova koji se u konačnici formalno predstavljaju mandataru, a ovaj onda tobože odabire najbolje i najstručnije među njima. Iako ne poznaje ni jednog od njih, niti ima trunku političkog iskustva, e da bi prepoznao ajkule koje, umjesto njega, sastavljaju vladu.

Ali ima zato marionetsku taštinu, pa je o prihvaćanju premijerske funkcije u stranoj zemlji odlučio dok kažeš keks. „Tim, čuj, moramo se vidjeti, imaš tri sata da odlučiš hoćeš li biti hrvatski premijer“, svjedočio je u medijima neki njegov poznanik o telefonskom pozivu u Kanadu, nakon čega je Hrvatska uvedena u nezabilježeno ponižavanje građana i politički eksperiment bez presedana. Eksperiment što su ga vodili amateri iz Mosta i neofašisti iz Domoljubne koalicije koji nisu propustili da umornu javnost živnu kad treba, čak i bacanjem petarde kako se čelnika Mosta prati i prisluškuje. Time je trebalo opravdati blindirana vozila i security službu koja čuva šefa Mosta, valjda od nekog iznerviranog građanina koji bi mogao zveknuti šamar tome Boži Petrovu. Ali otkuda onda simbolična cijena od samo jedne kune mjesečno za inače preskupe usluge osiguranja? Pa zato jer je riječ o prijateljskoj agenciji u čijoj je pozadini nekadašnji šef Tuđmanovih opskurnih tajnih službi, zaslužan za prisluškivanje i uhođenje nezavisnih novinara i intelektualaca, koji će pomoći da se u taj brlog kasnije uvali Tomislav Karamarko, pa tako sve ostaje u domeni mračnog špijunskog podzemlja koje sada formira novu hrvatsku vladu. Naravno brzo se ustanovilo da taj Petrov nije ni praćen ni prisluškivan, da je sve bila organizirana špijunska provokacija, s ciljem uznemiravanja javnosti i difamiranja socijademokratske vlade u odlasku. Kada su pak mediji objavili da iza službe koja čuva Petrova stoji upravo Smiljan Reljić, najpoznatiji Tuđmanov žbir, on sam odmah je sve demantirao i još jednom ponovio kako novinari devedesetih nisu bili ni pod kakvom obradom. Ma kakvi! Ni moj dosje, kojega sam osobno pročitala, nije postojao, ni optužba za terorizam i rušenje sistema koju sam u njemu našla, ni svakodnevna uhođenja i otuđenje moga zdravstvenog kartona, ni prislušni uređaji koje smo pronašli u redakciji Ferala…

Uglavnom, mučna je prošlost opet oživjela novom pojavom toga Reljića, a sadašnjost postala nalik prošlosti ustoličenjem na vlasti njegova sljednika Tomislava Karamarka. Žbir će ostati žbir, a pravac kojim se Hrvatska kreće blago rečeno je tjeskoban. U igri je već zatvaranje granica i podizanje žičanih ograda, konzervativna revolucija izvire iz svake izgovorene riječi nove političke garniture, uz uvijek prisutno zrno fašizma, o kandidatu za ministra branitelja odlučivalo se u šatoru na ulici, u kojemu desni radikali, takozvani branitelji, tobože štrajkaju već godinu dana. Tu je novi ministar predstavio svoj program, najavio da će objaviti registar s imenima „nacionalnih izdajnika“, te da će upravo branitelji „imati presudan utjecaj na premijera“. I pravilno ustvrdio da je takav način izbora ministra „novi oblik demokracije“. Ipak, moj favorit u ovoj groteski je žena koja je htjela mjesto ministrice poljoprivrede, jer je baš precizno ilustrirala taj novi oblik demokracije: „Država je poput štale, a sa stokom treba znati“.


Mladina, 22.01.2016.

Peščanik.net, 22.01.2016.

[Biba]

Ja ne znam kak gđicu Heni i njoj slicne niko ne tuzi...cuj neofasisti.ustase ..neofasisti....a kad se za cetnika kaze da je cetnik, e onda je zlo.....
Ma nek drece..to im je kruv...

[drugrankovic]

s kim se ti svadjas?

[Biba]

s kim se ti svadjas?

Cekam tebe :perezube

[drugrankovic]

zajebi, nes vise... dana nema da ti iz usta ne ispadne rijec cetnik

odustajem i u bukvicu te upisah kao tipican primjer hrvata

mene u taj kos sa sobom vise neces gospoja!

ps
nedostajem ti jel de

[Biba]

.... Jel treba svete vodice da posaljem ...da poskropis laptom dok mene citas...eno kod nas popovi svete sobu đe je Milanovic bio...

[Mohr]

Nova NDH

Viktor Ivančić


U momentu primopredaje vlasti na Markovu trgu u Zagrebu – kada je novi premijer (Tihomir Orešković) staroga premijera (Zorana Milanovića) upitao: „Any advice?“, a ovaj odgovorio: „None whatsoever“ – simbolički je zaokružen hrvatski državotvorni san.

Građanka je bila toliko dirnuta tim svečanim prizorom da su iz nje provalili čisti hrvatski sentimenti: „What the fuck is goin’ on?“

U mislima su joj se, poput animirane epopeje, nizali kadrovi najslavnijih bitaka za narodnu samosvojnost i nacionalni identitet, biblioteke očišćene od „nehrvatske“ literature, do zuba naoružane lektorske divizije, korienski pravopisi, razlikovni rječnici, koncentracioni logori…

Padale su joj onda na pamet i blago modificirane parole uspješnijih nacionalnih pokreta. Na primjer: „Jedan narod – jedna država – jedan prevodilac!“ A stvar je još više emotivno eskalirala kada ju je nazvala dobra prijateljica, umirovljena nastavnica hrvatskoga jezika i književnosti.

„Vidjela si to, darling? Primopredaju hrvatske vlasti na engleskome jeziku?“ cvrkutala je s druge strane telefonske žice.

„Vidjela sam, darling“, rekla je građanka. „Crkla bih da sam propustila nešto tako veličanstveno.“

„Izgleda, darling, da tek sada, kada imaju svoju državu, koju su sanjali od stoljeća sedmog, Hrvati mogu ponosno nestati s historijske scene“, kazala je prijateljica. „Drugim narodima države trebaju da se ukorijene, a našem da se iskorijeni. Kao što reče najbolja hrvatska književnica K.L.: Hrvati će bezglasno iščeznuti, rasplinut će se kao Etruščani među Rimljanima. Ostat će samo nekoliko lijepih vaza i jedan laneni pokrov u muzeju.“

„Nemoj mi reći da ćeš to smatrati štetom?“ upitala je građanka.

„Ni slučajno, darling, nikakva šteta“, rekla je prijateljica, pa su obje prasnule u zdravi domoljubni smijeh.

„Povijest pišu pobjednici“, konstatirala je građanka, „i to na engleskome“.

„Svakako si uočila taj fenomen, darling“, nastavila je prijateljica, „da najljući hrvatski nacionalisti, kada god dođu na vlast, vode zemlju tako da se mirne duše može reći kako je ona pod stranom okupacijom. Tako je, uostalom, bilo i s NDH. Nezavisna država Hrvatska bila je utoliko više ‘nezavisna’ što je prilježnije služila interesima nacističke Njemačke i fašističke Italije. Toliko da je, slaveći svoj suverenitet, Talijanima poklonila Istru, Dalmaciju i otoke, a Nijemcima sve ostalo.“

„Misliš da se današnja Hrvatska u tom smislu oslanja na tradicije NDH?“ zanimalo je građanku.

„Naravno, darling. Ako bolje pogledaš – predsjednica države instalirana je na tu dužnost kao visoka činovnica NATO-pakta, premijer ne umije govoriti hrvatski, prije nego je uopće izložio svoj program Saboru otišao se konzultirati s predstavnicima Svjetske banke i MMF-a, a teritorijalni integritet utvrđen je izgradnjom goleme američke vojne baze u Slunju. Realno gledajući, svejedno je je li na Markovu trgu službeni jezik engleski ili njemački.“

„A istodobno novi ministar kulture, od ukupno šest točaka iz svoga programa, u njih tri inzistira na odlučnoj borbi za ‘nacionalni identitet’“, nadovezala se građanka. „To je taj paradoks hrvatskog nacionalizma – moramo biti što više svoji dok plešemo kako tuđin svira. Ne sumnjam, na primjer, da su ustaše posebno nabrušene na ‘jugokomunizam’ samo zato jer znaju da Hrvatska nikada nije uživala toliko državnog suvereniteta kao u SFRJ. Samostalna država ti tu dođe kao izgovor za suicid.“

„Jeste, darling“, složila se prijateljica. „I pritom se taj isti ministar kulture, Zlatko Hasanbegović, zalaže i za formalno izjednačavanje aktualne Hrvatske s nekadašnjom Endehazijom. Vidjela si tu impresivnu biografiju: bio je pripadnik Hrvatskog oslobodilačkog pokreta kojeg je u Argentini osnovao Ante Pavelić, pa onda član Hrvatske čiste stranke prava koja otvoreno veliča ustaštvo, pa onda član Počasnog bleiburškog voda, smatra da ‘antifašizam nije temelj hrvatske države’, već obična floskula…“

„Mrkli proustaški mrak“, potvrdila je građanka. „Uopće nije čudo što se oko njegova imenovanja u Saboru nadigla onolika graja. No vidiš, darling, mene u toj hrvatskoj priči najviše zanima kako će se razvijati spoj neoliberalnih i neoustaških afiniteta. Jer očito je da se stremi izgradnji neke nove društvene paradigme, nečemu što bi sličilo korporativnom nacizmu. Sjećaš se kako je premijer Orešković lakim potezom otpisao tu saborsku raspravu o ministru Hasanbegoviću? Da se u mojoj kompaniji, rekao je, toliko vremena trošilo na rasprave o ustašama i partizanima, ta bi kompanija propala.“

„Dobro, kod mamlaza koji ulaze u politiku kao agenti krupnog kapitala, usporedba država s kompanijama nije ništa novo“, napomenula je prijateljica, „to je takoreći svjetski trend“.

„Uopće nemam to na umu“, rekla je građanka. „Kvaka je u nečemu drugom.“

„U čemu drugom?“

„Vidiš, darling, sjedište farmaceutske korporacije u kojoj je današnji hrvatski premijer obnašao istaknutu menadžersku dužnost nalazi se u Izraelu. Ona je, da to kažem nešto ležernije, u židovskome vlasništvu. Što misliš, darling, kako bi se u toj kompaniji proveo netko tko na značajnoj funkciji, recimo u odjelu marketinga, na sav glas negira holokaust, veliča NDH i Treći Reich, tvrdi kako su koncentracioni logori izmišljotina, antifašizam naziva floskulom, a na reveru drži značku s likom poglavnika Pavelića?“

„Shvaćam, darling“, kazala je prijateljica. „Poslali bi ga u pičku materinu, i to bez zaslužene otpremnine.“

„Rasprave dakle doista ne bi bilo, i kompanija, logično, ne bi propala.“

„Tja, ti Židovi…“

„No Hrvatska je nešto posve drugo“, cerila se građanka u slušalicu, „a i ‘pičku materinu’ nije lako prevesti na službeni engleski.“

„I što bi ti onda rekla, darling“, upitala ju je prijateljica, „da ti se kojim slučajem, glede prijepora oko ministra Hasanbegovića, premijer Orešković obrati pitanjem: Any advice?“

„None whatsoever!“ rekla je građanka. „Neću se valjda u novoj NDH povinovati logici židovskoga kapitala.“


Peščanik.net

[Biba]

http://portal.braniteljski-forum.com/vi ... lama-1-dio

[drugrankovic]

kakva propaganda sunac ti j....


ali ono sto iz prve rusi ove proustaske gluposti je cinjenica da je kumrovcanin katolik i hrvat, onaj koji je 1974 rusio tj menjao ustav i postavio temelje za buduci razlaz...

tim ustavom je samo urusena srbija a to je ucinio jer je tito jel volio i cinio srbiji korist...

kakav debilizam

[Biba]

kakva propaganda sunac ti j....


ali ono sto iz prve rusi ove proustaske gluposti je cinjenica da je kumrovcanin katolik i hrvat, onaj koji je 1974 rusio tj menjao ustav i postavio temelje za buduci razlaz...

tim ustavom je samo urusena srbija a to je ucinio jer je tito jel volio i cinio srbiji korist...

kakav debilizam

Ama da mi sto puta mater opsujes, na tebe se ljutit ne mogu..
Haj..maloprije sam pricala sa snajom..kak su Srbi spasavali neke muslimane
Hej...ono prezime koje si stavio pokraj videa...to je prezime moje babe..djevojacko....
.. zanimljivo majke mi...

[drugrankovic]

jes vidla...

tog je prezimena najvise u ovom regionu... more bit da smo od istog plemena ?

dakle baba se pokatolicila

pa sta i poslednji premijer sfrj je isto uradio ...


u mojoj crnoj gori je takodje najvise tog prezimena, ali nije ono tipicno crnogorsko jer ga u srbiji ima najvise a nijesu svi odande...

recu ti jos jednu cinjenicu postoji i selo po nasem prezimenu , manje selo kraj budve iznad u cg...

20 ak kuca... cestito selo... junacko...


ljubim ti babu

[Mohr]

Bilježnica Robija K.: Ustaška mladež

Viktor Ivančić


Mi rulja smo u školi mirno sidili u klupama. Onda je ona učiteljica Smilja ugibala u razred. Ona je imala čizme i opasač. Plus je na opasaču imala pištolj u futroli. Uča je stala isprid ploče i viknila je: „Za poglavnika i za dom…“ Mi đaci smo svi viknili: „Spremni!“ Uča je opet viknila: „Za poglavnika i za dom…“ Mi smo viknili: „Spremni!“ Uča je još jednom dreknila: „Za poglavnika i za dom…“ Mi smo dreknili: „Spremni!“

Onda je moj dida trgnijo se u hotelji i zastenjao je: „Šta je ovo, srceliti irudovo?!“ Mama je njemu rekla iz kužine: „Daj, čako, pa stvarno nemoš spavat u hotelji isprid televizije! Šta ne pođeš leć u postelju ka normalni čovik?“ Dida je pitao: „A di je Robi?“ Ja sam rekao: „Tu san, dida, na tapetiću!“ Dida je pitao: „Nisi u školi?“ Ja sam rekao: „Nisan, dida, igran se sa robokapom!“ Dida je rekao: „To ti je pametno, unukiću! Ove današnje škole su ionako goli kurac!“ Mama je rekla: „Čako, nemoj molinte prid ditetom beštimat! I aj više u krevet, viš da su ti oči na po koplja!“ Dida je rekao: „Evo saću, samo da vidin dnevnik do kraja…“

Onda je učiteljica Smilja isprsila se i rekla je: „Ja i svi drugi nastavnici smo dobili naputak od ministra kulture i bogoštovlja, gospodina profesora doktora Zlatka Hasanbegovića, da se učenicima ponudi dobrovoljački upis u ustašku mladež!“ Mi đaci smo gledali preda se i šutili smo. Uča Smilja je pitala: „Jel možda ima neko u ovom razredu ko se ne bi tija upisat u ustašku mladež?“ Mi rulja smo šutili. Učiteljica Smilja je rekla: „Dobro, znači svi ste upisani! Sa zadovoljstvon ću izvjestit gospodina ministra profesora doktora Hasanbegovića da u mom razredu nema Srba, Židova, Cigana, Jugoslavena, Četnika, a bogami ni potomaka partizanskih zlikovaca! Jel tako, mladeži?“ Mi đaci smo svi viknili: „Tako je, učiteljice!“ Onda je ona tuljanica Niveska rekla: „Samo šta je Robijev dida bija u partizanima!“

Onda je dida trgnijo glavu iz hotelje i viknijo je: „O mater ti jeben ustašku, da ti jeben!“ Mama je iz kužine dreknila: „Čako! Prestani spavat isprid televizije! Viš da sanjaš gluposti i bališ bljezgarije!“ Onda je i moj tata provirijo u primaću i rekao je: „Šta je, fosilac, ali si opet sanja igmanski marš?“ Dida je pitao: „A di je Robi?“ Ja sam rekao: „Tu san, dida, igran se sa robokapom na tapetiću!“ Dida je rekao: „Znači, nisi u školi?“ Ja sam rekao: „Nisan, dida, nediljom nemamo škole!“ Dida je rekao: „Bolje da je nemate nikad! Škola je jedno klerofašističko leglo! Mrkli mrak!“ Mama je podviknila: „Čako! Molin te ka boga primisti se u sobu i idi leć! Viš da ti glava kljuca, čoviče božji!“ Dida je rekao: „Evo, evo saću, samo da završi dnevnik…“

Učiteljica Smilja je pogledala koljački u mene i rekla je: „Diži se, Robi! Jel to istina?“ Ja sam skočijo se iz klupe i zapiljio sam se u parket. Uča Smilja je meni viknila: „Pivaj, krembilu! Jel to moguće da ti ka član ustaške mladeži imaš dida partizana?“ Ja sam pitao: „Ko je član ustaške mladeži?“ Uča je dreknila: „Ti, majmune! Sad si se upisa prije pet minuti! Jel to još plus svega i sidiš na ušima na nastavi? Kako te nije sram nosit časnu iskaznicu ustaške mladeži i imat dida partizana?!“ Ja sam rekao: „Pardon, učiteljice, moj dida je poljoprivrednik sa Šolte! Ima dvajs maslina, dva vinograda i leut za lovit gire i gavune!“ Učiteljica Smilja je naperila kažimprst prema meni i zarežala je: „Nemoj ti meni srat! Ka da ja ne znan koliko je poljoprivrednika bilo među komunistima i partizanskim krvolocima! Saš mi za kaznu za domaći rad rukom prepisat cila Budakova Ognjišta!“ Ja sam zajauknijo: „Ajme majko!“

Dida je u hotelji skriknijo: „Ajme majko! Pa di se ova ustaška kurbetina gasi!?“ Mama je prosikćala: „Čako! Dizalicon ću te odnit u sobu, majkemi mile! Pa nemoš spavat u hotelji i vikat šporkarije prid dicom!“ Ali dida je samo protrljao oči i pitao je: „Robi, jesi tu?“ Ja sam rekao: „Tu san, dida!“ Dida je pitao: „Šta radiš? Jel možda prepisuješ Budakova Ognjišta?“ Ja sam rekao: „Ne prepisujen, dida! Igran se sa robokapom!“ Dida je rekao: „Tako je, unukiću! Nemoj ti smrad od knjige nikad uzet u ruke!“ Onda je mama rekla: „Čako! Molin te ka boga…“ Ali dida je samo odmahnijo sa rukom i nastavijo je gledat dnevnik. Mama je tati rekla: „Nemoš virovat koja tvrdoglavost! A pogleaj ga, već je zaspa…“ Tata je rekao: „Saće se umisto u postelju priselit na Sutjesku…“

Učiteljica Smilja je stala isprid mene i zakačila je obe ruke za opasač. Ona je meni rekla: „A kad prepišeš rukom cila Budakova Ognjišta, bogami ću predložit Nastavničkom zdrugu da te izbaci iz škole!“ Ja sam gledao u parket i šutijo sam. Uča je viknila: „Nismo se mi krvavo borili za samostalnu i nezavisnu državu Hrvacku zato da u njoj besplatno školujemo Srbe, Židove, Cigane, Četnike i Komuniste! Jel tako, ustaška mladeži?“ Svi rulja u razredu su viknili: „Tako je, učiteljice!“ Uča je dreknila: „A pogotovo nećemo trpit potomke partizanskih zločinaca! Sve ćemo ih mršnit iz škole!“ Samo onda je neko otvorijo vrata od razreda i cijuknijo je: „Ajme nemojte, Smiljo, ako boga znate…“ Neko drugi je zacvilijo: „Ne grišite dušu, učiteljice, ovo je jedan veliki nesporazum…“ To su bili moji roditelji.

Uča Smilja je gledala u njih sa žešćim ošamutom. Ona je pitala: „Kakvi nesporazum?“ Moja mama je rekla: „Pa sve je ovo ispalo zato šta je Robijev dida zaspa u hotelji isprid televizije! Kužite? I sad bi nan mali moga letit iz škole!“ Uča je pitala: „A ko ste vi?“ Tata se nakeserijo: „Mi smo tata i mama! Ono, pičke roditeljske… Morali smo ovako upast da škapulamo sina! Šta bi on mora stradat ako fosilac ima noćnu moru?“ Mama je rekla: „Glupo je da dite najebe samo zato šta mu dida sanja pizdarije!“ Učiteljica Smilja je opet zakačila ruke za opasač i rekla je: „Čekajte malo! Jel vi to oćete kazat da su nastava i bogoštovlje u hrvackim školama pizdarije?“ Tata je rekao: „Ma ne to! Nego da stari debilko kad zaspe svugdi vidi ustaški mrak! Senilac je totalna šteta!“ Uča je podviknila: „Znači, oćete reć da je izobrazba ustaške mladeži nešto nestvarno? Da je možda gospodin ministar profesor doktor Hasanbegović neka utvara, je li?!“ Mama i tata su piljili u uču sa turbo zblentozom. Onda je uča okrenila se prema meni i pitala je: „Robi, jel moguće da su ove dvi budale tvoji roditelji?“

Ja sam rekao: „Na žalost, moguće je!“ Učiteljica Smilja je rekla: „U, jebate, nije ti lako! Moraću razmislit da ti smanjim kaznu, da prepišeš samo pola Budakovih Ognjišta! A i Nastavnički zdrug će uzet u obzir olakotne okolnosti!“ Roditelji su zinili sa ustima od iznereda. Onda je moj tata mene pitao: „Zašto, sine, za mamu i tatu govoriš da su budale?“ Ja sam rekao: „Budale su svi koji misle da ovo moj dida sanja!“

Robi K. (IIIa)

[titicha]

@drug Mohr
ne smijem više uopće čitati to šta ti stavljaš na temama kolumne i temi o Hrvatskoj
Do sad sam mirno spavala a kako si krenuo s ovim tekstovima,ja ću počet sanjati ustaše
Šta god pročitam-ustaše!


P.S. šala mala,nedaj se ti smetati

[Mohr]

I ti misliš da Robijev dida sanja

[Mohr]

Jad jadni nove mahalske elite

Zlatko Dizdarević


Farsa se u Bosni i Hercegovini nastavlja, uprkos tome što su mnogi uzbuđeni, misle nešto se golemo, konačno, mijenja. Hapšenja, pritvori, optužbe, prijetnje, duge cijevi po redakcijama, otkazivanje sjednica Parlamenta koji je, naravno, talac političkih stranaka a ove pojedinaca i klanova. Po hodnicima raznih institucija ni za šta psovanja i aplauzi, zavisi čiji si… A realnost i mimo svega, znakovita, ko suza jasna onome ko hoće da je vidi. Jutros, u četvrtak, dnevno »Oslobođenje«, mada ne onoliko relevantno u čaršiji kao »Avaz«, na prvoj, drugoj, trećoj, četvrtoj i petoj strani, da se ne lista dalje, pretrpano uglavnom tačnim prepričavanjem sitnih i krupnih vijesti čiji je zajednički imenitelj svekoliki jad i mizerluk ovdašnje »države«. I onih, posebno, koji je vode, na razne načine, nadzemno i podzemno. Te ko je koga uspio izlevatiti, ko je samo planirao a ko »odradio«, ko će ovo i kada završiti, ko je donji a ko gornji, je li išta istina ili nije, možda samo fol, navlakuša, čiji je tužilac a čiji novac, đe su tu Ameri a jesu sigurno… I sve to o nečemu što je trebalo biti država, a završilo u blatnjavoj mahali gluhog doba istorije.

Ali, cirkus ide dalje.

U tom istom danu, u istoj novini, na dnu neke tamo stranice iza i ispod svekolikog jada, informacija uz pripadajuću sliku, Čović-Cormack: »Pohvaljen napredak BiH«. Maureen Cormack je ambasadorica SAD u BiH, a Čović je Predsjedavajući Predsjedništva BiH. Predstavnici dvije formalno najjače strukture u BiH. Faktički, od njih je jača, mada oni to ne vjeruju, samo ovdašnja politička mahala. Ona je nešto što je istina, ali istina nije tema. Predsjedavajući Čović je ambasadoricu informirao, a ona je njemu čestitala… On je prezadovoljan predajom aplikacije za članstvio u EU (sic!) za petnaestak dana, tako ulazi u povijest. Ona, valjda, što su odagnate sumnje podlaca po kojima cijela priča s Daytonom, američkim, pa još jubilarnim, eto nije uspjela.

Realnost i istina su u ovakvim pričama, nažalost, nešto što tavori izvan elementarne pameti. Time se bave pošteni pojedinci, trezveni promatrači, obrazovani analitičari i, na posebno bolan i traumatičan način – ljudi preko čijih se leđa to sve skupa prelama. Uglavnom bolno. Kao preko leđa nekadašnjih radnika što su opljačkani i izvrgnuti mizeriji i poniženju u ovoj novoj, još malo pa evropskoj Bosni i Hercegovini. Zapravo državi mahali koja je otklizala i ispod industrijskog kapitalizma, dok liberalni ni vidjela nije. Za industrijski kapitalizam joj nedostaje industrija, a za ovaj drugi bilo šta liberalno osim krađa svake vrste, od sitnih džeparoškoh do krupnih duhovnih!

To je dio priče o putu na kojem je ukradena država kao sistem i institucija, kao red stvari i pravila, pa takva utrpana u privatne džepove. Na ovom putu iluzorno je hvatati pojedinačne lopove i nekakvim odlukama oduzimati im pokradeno, u ime pravde. Nije smrt države a rađanje mahale kao nedržavlja nastalo samo time što su materijalne vrijednosti nelegalno promijenile vlasnika.

Drama je mnogo dublja.

Za razumijevanje onoga o čemu se radi ne treba mnogo pameti. Gojko Berić napisao je u istom onom Oslobođenju od četvrtka kolumnu čiji je sukus u slijedećem: »Svaka vlada je u latentnom, a često i otvorenom sukobu sa radničkim sindikatima, korisnicima budžeta, medijima i nevladinim organizacijama. U BiH taj sukob traje godinama, što najbolje govori da je zemlja u konstantnoj krizi. Nestaju i posljednje fabrike, poput onih u Tuzli, u čijim dvorištima, uz noćne vatre, prevareni, desetkovani i iznureni radnički proletarijat štrajkuje glađu. To su završne simboličke scene opšeg raspadanja, od kojeg je profitirala cijela jedna nova klasa obogaćenih pohlepnika…«

Suština pogubne transformacije čije smo žrtve danas, otkrivala se paralelno sa krađom. Nisam sociolog ali je lako vidjeti šta to imamo oko sebe a šta je nestalo. Kako i zašto. Fabrike i proizvodnja nisu pokradeni da bi neki drugi vlasnik, lopov, nastavio da radi i proizvodi. Kralo se zato da se pamet i obrazovanje, duhovna nadgradnja tog rada i ljudski odnosi njime stvarani, prodaju po špekulativnoj vrijednosti kvadratnog metra zemljišta na kojem je bila fabrika. Ili kancelarije. Kvadratni metar pokradenog bagri je mjera vrijednosti. Rad kao mjera vrijednosti i supstanca čovjekovog egzistiranja, razvoja i nadgradnje ubijan je zločinačkim tehnikama. Onaj rad koji je imao u svojim temeljima znanje, da bi bio uspješan koliko jeste tražio je obrazovanje, razvoj i nauku, pamet i nagon traganja za novim. Taj i takav rad stimulirao je kulturu, umjetnost, sport, zabavu… Tražio je komunikaciju sa svijetom, budio znatiželju, imao nasušnu potrebu za informacijom i dobrim medijima. Sve je to moralo imati organizaciju i administraciju po mjeri i profilu, institucije koje će servisirati, pratiti, opsluživati stvaraoce i njihov proizvod, ma koji to bio.

Primitivizam »nove klase« poharao je i rad i stvaranje i nadgradnju. Njemu je dupe zinulo na infrastrukturu koja se mjeri »po kvadratu«. A boga ti pošto kvadrat? Otud tepanje najodvratnijoj otimačini uglavnom onih koji nisu nikad bili ništa jer nisu ništa radili a pronašli su se i u »kvadratu«, i u civilizacijskim neznanjima, i u gađenju nad radom – u »privatizaciji« nekadašnje supstance države i društva. U toj trgovini višak su postali i ostali samo oni koji su svojim radom, znanjem, organizacijom i kulturom sve to izgradili – radnici, ma kojeg profila i opredjeljenja. Oni koji se nisu znali »snalaziti« jer je to njima bilo nepotrebno znanje. Znalo se koje znanje važi i uz koje si znanje zadovoljan i slobodan. Kada se nisu znali ugraditi u kvadrat, izbačeni su na ulice. Možeš biti neobrazovan, ali ne možeš ne znati – snaći se. Kao što su se snašli do perfekcije oni koji nisu radili i zato im se rad gadio.

Najgore su u svemu ovome prošli gradovi poput, recimo, Sarajeva danas. Razoreni u ratu, uništenih ljudi i fabrika, zauzdani ideologijom profesionalnih oslobodilaca čiju istoriju odavno niko više ne propituje, pobogu grb nacionalne stranke je na rukavu u čelu. Strance koji ih danas hvale zadovoljavaju održavanjem niškorisne administracije bez proizvodnje koja ne misli, ne buni se, ne radi. Ne treba joj, uz to, ni muzej, ni galerija, ni pozorište. Dovoljan je smartfon. Time se najlakše služi ničemu i ne buni ni protiv koga. Služi, uglavnom, sitnom traču i krupnom oportunizmu i dodvoravanju. I glasanju na izborima eto baš za to. Bez propitivanja znanja i sposobnosti, teren su na koji stranački pobjednici mogu ugurati koga hoće. Za njih ne trebaju ni univerziteti, ni škole, ni kursevi. Ni instituti, ni nauka ni istraživački rad. Takva realnost nema nikakve potrebe za nadgradnjom koja nije biznis za džep partijskog lidera, gazde i vlasnika. »Energoinvest«, »Famos«, »Unis«, »Šipad«, »Agrokomerc«, to je ništa, lažna uspomena, mrak i totalitarizam. Koliko daje domaći gazda, a koliko Arapin? Kome za to treba država kada je teren podijeljen, sise telekoma su tri, zna se čija je koja banka, čija elektrodistribucija, ko je čiji ambasador, zlu ne trebalo. Ko sa kojom državom trguje i šuruje. U čijoj smo alijansi da nekoga oslobodimo. Zato se ima vremena i za planove o kopanju jama, o koalicijama mržnje i podmetanja, nadzemnih i podzemnih.

Država je postala mahala u kojoj vladaju gazde. I ljudima i sistemom. Trodioba vlasti nije na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, već na diobu između trojice izabranih gdje svaki od njih vlada i zakonodavnom i izvršnom i sudskom vlašću u svojoj nahiji. Po sistemu da sistema ne smije biti, pa ko koga. Na temelju onoga što farizeji zovu »političkom voljom«, ali onom koja je i iznad prava i iznad pravde. Iznad vladavine prava u Bosni i Hercegovini je potpuno legalizirana i legitimirana vladavina ljudi nad sva tri udžbenička stuba poretka.

Nada, naravno, postoji kao uvijek. U početku, ona je vazda u ilegali. Kao što je u Bosni i Hercegovini rad u ilegali, ali ga ima. Optimizam se sakrio po provinciji, selima, zabitima, brdima i dolinama gdje ih »Sarajevo« oboljelo u svojoj mahalsko-birokratskoj bahatosti i familijarnosti, osunećeno od duhovne, kulturne i političke nadgradnje, ne može još uvijek otkriti.

U sjeni namjerno uništenih nekadašnjih giganata oko grada, tamo dalje, u unutrašnjosti, niču fabričice, moderne i sposobne da proizvode za sofistriciranu industriju Zapada, zapošljavaju se mladi sa svih strana koje niko ne pita ni kako se zovu ni odakle dolaze već žele li da rade. Pa i ako ne znaju, naučit će. Šute sada već ozbiljni proizvođači uz Drinu, u Hercergovini i centralnoj Bosni, a inozemni menadžeri u mercedesima idu ka njima kroz Sarajevo sa raznih strana, ne zaustavljajući se u samozaljubljenoj i duhom na svaki način uspavanoj i posustaloj kasabi. Oni tamo što rade i proizvode ne gube vrijeme baveći se temama mahale, dokonim skorojevićkim i »vidi me« podvriskivanjem po hodnicima veleljepnih staklenih institucija. U »gradu« u kom se raspravlja ko vozi novi audi a ko samo passat i kada će se usvojitii novi »zakončić« po kojem svaki parlamentarac treba da dobije pravo na šefa kabineta i savjetnika.

Hoće li političko-medijski tajkun Radončić u zatvor ili neće, ko mu je sve igru namjestio, šta će biti sa Bakirom a šta se njegovom suprugom što spaja bolnice, može li dojučerašnji sekretar Ministarstva sigurnosti iz pritvora postati ministar u “državnoj” vladi, kako ga je predložilo, zašto državni Parlament odgađa sjednice jer je, bože moj, lider jedne stranke pritvoren, hoće li im opstati koalicija sa SDA-om ili nećeo, tkud pravo premijeru da utvrđuje šta je građanima važno a šta nije u korpi namjernica, za njihove novce… sve to liči na jad jadni nove mahalske elite koju je porodio – poraz rada. Onaj što o kojemu je gospodin Predsjedavajući s radošću informirao gospođu ambasadoricu, a ona ga pohvalila. samo što još nisu rekli – I mir u svijetu !

Istog tog dana, po nekim ćoškovima novina, mimo drama sa Radončićem, Izetbegovićem i pripadajućim “liderima evropske BiH” (kažu samo što nije počelo i sa Dodikom)… objavljena je vijest da se u veliku zgradu u Sarajevu, nekada velikog “Energoinvesta”, useljavaju kancelarije Vlade entiteta što se zove Federacija BiH. Valjda sramota da zaostanu za onom zgradom u Banjaluci.

Hoće li i ta selidba u kojoj jedno ogromno Ništa okupira beskrupulozno prostore nekada svjetskog vrha Nečega, golemog, biti uknjižena u uspjeh na kojem se gradi i ona Aplikacija, pohvaljena od srca i ko zna čega još. Vjerovatno hoće.

A cirkusi se samo mijenjaju, poput onih iz Balaševićeve pjesme: Nestaje cirkus, za sve je bolje tako / mnogi su predstavu shvatili do sad / nove pajace će masa naći lako / jer drugi će cirkus doći u naš grad…


Novi list

[Mohr]

Četrnaesti februari

Dragan Markovina


Iako se u Mostaru vrijeme već odavno ne računa u kontinuitetu, jer živimo u novoj eri započetoj 6.4.1992., a konačno formiranoj 9.5.1993. godine, ovog se datuma još netko sjeća i nekima još uvijek nešto znači. Svakako puno više nego novokomponovano Valentinovo, kojeg smo usisali s dolaskom kapitalizma u ove krajeve. Nema ih još puno generalno, a i u Mostaru predstavljaju manjinu i daleki odjek jednog pregaženog vremena, no tu su i tu smo, mi koji znamo kako se u punom nazivu zvala ta Avenija koja se zadržala u govoru grada. A sve to i nakon svega, niti je malo, niti zanemarivo.

Nije ove godine okrugla godišnjica kao prošle pa da nas gađaju kamenjem pred Partizanskim, dok se na Rondou mirno slavi Valentinovo.

Prolazi tek jedan sumoran, kišni dan. Obična zimska nedjelja, koju lokalni portal bljesak.info, u najboljoj revizionističkoj maniri, dočekuje s viješću kako su na današnji dan 1945. godine partizani ušli u Mostar. Drugim riječima, nisu ga oslobodili, već tek ušli u njega. Otprilike onako kako u Vojnovićevoj ‘Dubrovačkoj trilogiji’, ‘Frančezi prohodu’.

To što ovdje nitko nije prošao, nego su Mostarci oslobodili svoj grad od fašizma, malo još koga zanima, a ako je toga i svjestan planski o tome šuti. Otvorila se i prigodna izložba u čast Veležovog ‘Februarskog turnira’, u Kulturnom centru, što sve skupa opet izgleda kao neki posljednji pozdrav sportskom simbolu grada.

Malo je toga ostalo za reći, što već nije rečeno i stotinu puta ponovljeno. Jednako kao što izgovoreno nema više tko čuti. Ono što nas temeljito dijeli od partizanske generacije i njihovog doba nije tek puki protok vremena, niti činjenica da živimo u nikad podijeljenijem gradu i dubinski razorenom društvu. Oni su se, naime, usudili sanjati, što je nama današnjima, prepunim cinizma i iskustva poraza, nepojmljivo i idealistično preko svake mjere.

No činjenica da su tog 14. februara oslobodili svoj grad, nakon što su prošli kalvariju neprijateljskih ofanziva i sva ta silna vješala na Musali, da su to napravili kao potpuni autsajderi, bez igdje ikoga i prepušteni sebi samima, govori nam puno više o našem vremenu, no što bi ikad mogli pomisliti. Naravno, samo ukoliko bismo se usudili sanjati. No dok se to ne dogodi, ako uopće, vrijedi ih se sjećati. S jedne strane zato jer su izveli jedinstven pothvat u povijesti, ispisavši univerzalnu i vanvremensku priču, s druge jer su nam omogućili nekoliko desetljeća civilizacijskog, industrijskog, intelektualnog i tehnološkog razvoja kakav se sigurno neće ponoviti i s treće jer sjećanjem pružamo otpor besmislu današnjeg vremena.

Zato ih sjećanje toliko i nervira. Suština svake revolucionarne vlasti, što ova hadezeovsko-sdaovska svakako jest sažima se u jedinstvenom poimanju vremena po kojem život i povijest postoje od njihovog ukazanja na zemlji i u vlasti. Sve prije toga je ili neprijateljska obmana, ili kičasti i sladunjavi nacionalistički mit koji se opire svakoj logici i mogućnosti dijaloga.

Da bi novi narativ bio čvrsto cementiran, s minimalnom mogućnošću da se dovede u pitanje ili makar problematizira, takva vrsta vlasti mora zauzeti sve javne institucije, čiji je jedini zadatak da isproducira novu elitu i stoji na braniku novouspostavljenih vrijednosti. To zapravo znači da ništa izvan toga nema pravo građanstva, jer predstavlja potencijalnu tempiranu bombu koja krhke mitove može jednostavno osporiti i čitavu strukturu dovesti u pitanje. Odgovor na pitanje zašto je to važno, prilično je jednostavan. Iz prostog razloga što aktualna nacionalistička paradigma, osim mitologije ništa drugo nije u stanju ponuditi. Što je jasno svakom građaninu koji realno ne zna kako preživjeti godinu, a takvi čine značajnu većinu. Ova potreba za monolitnošću i svakom vrstom idejne homogenizacije, naravno ponajprije ne trpi simbole, s obzirom na njihovu realnu subverzivnu snagu.

U prilog navedenom, bit će dovoljno posegnuti za tri simbola koja su presudno obilježavala Mostar prije navedenih nultih datuma iz ’92. i ’93. godine. To su Stari most, partizanska borba, personificirana u 14. februaru i Partizanskom groblju te Velež. Stari most su, kao što znamo, srušili, 14. februar su izbrisali, Partizansko groblje, tek zahvaljujući njegovoj monumentalnosti nisu srušili, ali na tome aktivno rade, a svo to vrijeme, uglavnom uspješno ruše Velež, tjerajući ga u agoniju i nestanak.

Vodeći računa o svemu nabrojanom i s punom sviješću o tome koliko je npr. Hitlerov režim utjecao na snove građana Njemačke, o čemu je sjajno pisala Charlotte Beradt u svojoj knjizi ‘Snovi pod Trećim Reichom’, više je nego jasno kako je za otpor ponekad dovoljno pamtiti i sanjati.


Tačno.net

[Mohr]

Teroristi su partneri moćnima

Zlatko Dizdarević


U Siriji – od danas sedam dana do pobjede ili poraza. Tako kazu u četvrtak uveče Kerry i Lavrov. Ili kraja bez znanja šta to znači. Kombinacija je bezbroj i svako tu može pronaći ponešto za sebe. Osim onih hiljada i hiljada što su pod zemljom, razorenih budućnosti i snova, unakaženog smisla života. A mnogi glavni krivci spakovat će se i otići kud koji, svako na svoju stranu, u nove ratove. Svjetska birokracija nastavit će da živi tražeći naknadno, u pravilu kasno, krivce za stare i aktere novih sukoba, onako kako im planetarni biznis, interes i kriminalne politike nalože. Ratovi su postali sjajan posao vječitog i neprekidnog traganja kobajagi za – mirom u svijetu. Došlo je skoro do kraja i sada je samo pitanje hoće li se dosegnuti kraj, ili će se priča otegnuti u – beskraj.

Minule srijede, kažu, nakon velikog pritiska tzv. pravdoljubaca na Moskvu kako bi se zaustavilo bombardiranje »nevinih civila« u i oko Aleppa (jer to, naravno, samo Damask i Moskva rade) sa Zapada su upitali Ruse, može li prekid vatre i nastavak prekinute konferencije u Ženevi. One što je obustavljena, oficijelno, jer na nju »istok« nije dopuštao pristup terorističkim organizacijama, a navodno osloboditeljima, dok »zapad« nije dao pristanak za učešće Kurdima iz Sirije.

Moskva je odgovorila da je spremna za razgovor o modalitetima prekida vatre i za nastavak konferencije, ako se slože oni što su je napustili. Dakle, tzv. »umjerena opozicija« koja bi da joj se kao partneri pridruže i neumjereni teroristi. Zapravo, na dan prekida početnih pregovaračkih ispipavanja u Ženevi, prvog februara, sirijska vojska, Hezbollah i još neke snage lojalne Assadu presjekle su koridor između Aleppa i džihadista u jednom kvartu u istočnom, starom dijelu grada. »Zapad« je odmah priopćio da je riječ, navodno, o odsijecanju cijelog Aleppa od svijeta, o humanitarnoj katastrofi na pomolu, zločinu režima i njihove vojske, o drami koju treba zaustaviti. Rečeno je da je prema Turskoj krenula nova lavina izbjeglica, odande spominju već blizu tri miliona ukupno do sada pristiglih. Ukratko, kataklizma za jadnu Evropu… Merkelova koja je odmah dojurila u Tursku spašavajući sebe kod kuće a EU od potopa novog vala, izjavila je ganuto – kažu mediji – da su »scene patnje oko Aleppa strašne«. Svi očekuju potpuni kraj Aleppa.

Začudo, i CNN se odjednom javlja minulih dana odande, vele da je slika drugačija tamo gdje režim drži stvari pod kontrolom. Ljudi rade, pijaca funkcionira, kupuju voće, kruh i druge potrepštine. Generatori brekću koliko mogu, iz grada se može slobodno i izaći i u njega ući. Priču u privatnom razgovoriu telefonom sa Aleppom potvrđuje i bračni par što je poodavno završio medicinu na ovim prostorima, pa se odselili u Siriju i kao ljekari se smjestili u dijelu Aleppa u koji su stigli »umjereni revolucionari«, opljačkali im stan i ordinaciju, istjerali ih napolje i ovi na vrijeme pobjegli pod kandže Assada i njegove vojske. I ne žele odatle nikuda dok se ne budu mogli vratiti svojoj kući u kojoj su, kažu, lijepo i sretno živjeli godinama prije.
Ko onda čini »strašni egzodus« iz Aleppa što hrli prema turskoj granici. Uglavnom porodice džihadista, do prije neki dan ih je bilo oko sedamdeset hiljada, »sa sabljama«, kako su ih zvali tamošnji Sirijci. Sada su ogorčeni na Ameriku koja ih je, kažu, ostavila na cjedilu. »Gurnuli ih u rat pa napustili…«

Odgovor Rusije Zapadu, prije svega Americi i tim »umjerenim« džihadistima, bio je da konferencija može početi prije zakazanog 25. februara, a da prekid vatre pod određenim okolnostima može nastupiti prvog marta. Ti se uslovi u ovakvim okolnostima zovu zahtjevi za ustupcima pod okolnostima pobjede, odnosno poraza. Vojnog, naravno. Uključujući deblokadu onog kvarta u starom gradu u Aleppu kojeg drže okupatori. Teško je naći drugu riječ koja bi pokrila neobični vokabular zapadnih i još nekih političara što oslobodilačku vojsku Sirije, suverene države članice UN-a, nazivaju okupatorskom. :imex No, to su nijanse priče o propagandnom pranju uma u vrijeme zauzimanja pregovaračkih pozicija. Interne informacije odande kažu da Assad i njegovi saveznici nude varijantu oslobađanja Aleppa bez krvi. Takozvani »umjereni« teroristi vele da ni spram mrtve glave sa Assadom neće za pregovarački sto. Teška situacija.

Realnost je naizvrat. Mnoge navodne istine onih što su došli tamo da osvoje, pobijedile su.

Ko bi se sad u svemu ovome snašao slušajući, recimo, turskog predsjednika Erdogana koji dramatično i patetično uzvikuje zblanut navodnom izdajom Washingtona, »Hay America…šta to radite, na čijoj ste strani, našoj ili Kurda…!« Onda im drži lekcije o prijateljstvu i neprijateljstvu, o savezništvu i izdajama, o moralu ljudskom i ratnom. I ambasadora Johna Bassa su zovnuli da mu izraze zgražavanje jer glasnogovornik State Departmenta Kirby kurdsku Stranku demokratske unije (PYD) ne vidi kao terorističku organizaciju ili, preciznije, ne definira je kao »sirijski ogranak terirističke PKK u Turskoj!« Pa su tih dana zaprijetili, sinhronizirano sa tradicionalno eto baš demokratskom Saudijskom Arabijom da će vojno, kopnenim snagama intervenirati u Siriji. A ministar vanjskih poslova Rijada Adel al-Jubeir javno se pohvalio kako je od državnog sekretara SAD-a Kerryja dobio i saglasnost za tu operaciju… Sve se, naravno, uklopilo u orkestrirano zapomaganje globalnih međunarodno – humanitarnih mehanizama kako treba odmah zaustaviti tragediju što će nastati oslobađanjem Aleppa od – islamskih terorista!
Prethodno, povijest je već oprana. Kurdi što se u Siriji bore za elementarni opstanak i dignitet, pravo i pravicu zemaljsku i nebesku, u Ankari su odavno bespogovorno definirani kao teroristi i ne može se zamisliti drugačiji stav o tome. Ko drugčije kaže, kleveće i laže! A za tu klevetu, zna se, glavni i ostali urednici uglednih novina već su po zatvorima gdje im se spremaju, kako javljaju mediji, i kazne na doživotne robije čak i višekratne ! Te im je kazne, usput, nedavno obećao javno predsjednik Erdogan, odjednom najpoželjniji partner Evropske Unije i tamošnjih lidera. Jasno i humanitaraca kojih nije bilo nigdje kada su tzv. umjereni revolucionari »oslobađali« Kobane i Aleppo.

Ruski pregovarački prijedlog o obustavi vatre prvog marta, dakle od danas za sedamnaest dana, Keryy bi uz otvaranje koridora za humanitarce volio svakako da pomjeri što je moguće više naprijed, u ovaj mjesec, februar. Logika mu je jasna. Assadova vojska koja oslobađa Siriju od terorista naoružanih do zuba u te dvije sedmice i još tri dana plus, puno će posla završiti i time silno ojačati pregovaračke pozicije. I ovih dana se već javljaju »oslobodioci« iz sela i gradova po Siriji predlažući vojsci razmjenu okupacije za mir prije nego što vojska po taj mir dođe na tenkvima. Posebno onim najnovijim ruskim T-90A koji tamo već čuda prave. Istovremeno, javljeno je u četvrtak da su i Amerikanci, navodno, bombardirali devet ciljeva u Aleppu moćnim avionima A-10. Znači li to da militaristi unutar Washingtona žele podići dramu na novi, viši nivo, možda i mimo Kerryja. Ako je tako, onda Obama ima unutrašnji problem.

Ništa manje bijesa zbog »američke neodlučnosti u odgovoru Putinu« ne pokazuje ni Evropa, posebno Francuzi i dijelovi struktura u NATO-u. Nije čudo, bilo kakvim dogovorom između Rusa i Amerikanaca, koji je poprilično izvjestan, nakon stoljeća neraskidivih veza između Pariza i Londona sa jedne, i Bliskog istoka sa druge strane, ova priča odlazi u povijest.
Amerikanci imaju puno razloga da prihvate povlačenje iz ove priče pod uslovom da nisu poraženi. Bliski istok polako gubi nekadašnju važnost, interesi se sele na daleki Istok, pa Bijela kuća, sada pred smjenu, nema nikakvog razloga da ulazi u novu vojnu avanturu, nakon Afganistana i Iraka. Zajednički jezik sa Rusima otvara im takvu mogućnost. Na užas tamošnjih partnera. Rusima ostaje da mudro i s mjerom dimenzioniraju svoj dobitak vraćanja na veliku scenu. Ako ta mjera ne bude prihvatljiva za većinu tamo, neće biti ni mnogo ljubavi za Moskvu u regionu. No, to je za poslije rata.

Kako je bilo moguće do sada u vezi sa Sirijom u ovolikoj mjeri izmanipulirati fakte, opipljive dokaze realnosti i puku logiku. Otkud toliko slijepo vjerovanje većeg dijela javnosti manipuliranim zaključcima. Kako je dostignuta tolika relativizacija svjedočanstava o zbivanjima u Siriji, i ne samo tamo, već i u Iraku, Libiji, o realnosti Irana i stanju tamo. Ogromna mašinerija političkog biznisa u kojem su potpuno napušteni nekada poštivani međunarodno – pravni okviri, melje pred sobom: U Siriji, sve što ima veze sa sirijskom državnom organizacijom za veći dio javnosti na Zapadu i dalje je zločinačko i okrenuto protiv vlastitog naroda. Teroristi regrutirani kod kuće, poput koljača Ahrar al Shama, tamo poznatih kao »štakori«, zapravo hordi kriminalaca svake vrste, guraju se kao pregovarači o budućnosti Sirije. Kao i vjerski fanatici iz Jaish al Islama, stvoreni novcima Rijada. I u savezu sa Al Nusra Frontom, znači Al Qaedom. Svi oni su potencijalni partneri za političke pregovore i ulazak u vlast jer su, zajedno sa Turskom i Saudijskom Arabijom »zaštitnici sirijskih civila i borci protiv terorista«, znači Rusa, Sirijaca sa Assadom i Kurda koji su još i protiv ISIL-a. Eto i zato su Kurdi neprijatelji i – teroristi.

U takvoj percepciji terorizam je snaga za postizanje cilja i elminicaju protivnika. Teroristi su partneri moćnima. Izluđivanje normalnih je postalo razarajuće. Takva filozofija inaugurirana je svuda unaokolo. Na Bliskom istoku, tamo gdje se odvajkada znalo ko otima a ko ne smije da pisne pa zato mora biti slab i neuk, utemeljen je čitav niz odnosa koji je morao jednom da pukne. Istovremeno, feudalni tribalizam, nezarađeni novac »s neba« i duhovna pustara Saudijske Arabije, definirani su kao ideja vladanja nad Damaskom, Bagdadom, Kairom, a da su mogli i Teheranom bi. Formalno, u ime vjere, etnosa, nekih starih računa, ambicija sultanskih, vlastodržačkih, povjesno »genetskih« ili pustinjsko kompleksaških.

Sada kada je postignut ovaj nivo organiziranog haosa i kada je obezvrijeđeno sve što je počivalo na uvažavanju logike i zajedničkih interesa, ne postoji više ništa što je nemoguće. I da teroristi budu oslobodioci, fanatici umjereni a branitelji ekstremisti, da se tzv. humanitarni sistemi i ne oglašavaju kada napadači razaraju, a do suza dovode javnost kada počinju eliminacije terorista. Normalno je da se milijarde daju za zaustavljanje izbjeglica onima koji su godinama zdušno pomagali »proizvodnju« tih izbjeglica. A ko je istinski kriv što su ljudi postali beskućnici niko ne propituje ozbiljno. Plaše se odgovora.

Osvajači do ovog časa nisu ovjerili cilj rasturanja Sirije. Zapad i partneri tamo su se preigarli. Cijena je strašna i neko će je morati platiti, bilo kad. Mimo toga, na pomolu je nova geostrategija. Mnogih koji bi htjeli tim povodom da uzviknu »Hay…« neće biti. Do neke naredne kalkulacije. I nove ideje preoblikovanja ne samo Bliskog istoka, što je realizirano, već i mnogo širih prostora. Ima li šanse za to, vidjet će se, možda, za sedamnaest dana kada i ako stupi na snagu prekid vatre koji bi otvorio vrata za naredne korake. Ko to ne bude mogao podnijeti, a ima ih, nastojat će da spriječi mir i produži logiku haosa kao dobrog biznisa. Njihova računica je jasna. Da li je isto i sa računicom Washingtona i Moskve uz saveznike, ogromno je pitanje. Sačekajmo malo. Muka je u traganju za odgovorom na ova pitanja, razum i logika sve manje važe.


Novi list

[Mohr]

Zimske džume

Viktor Ivančić


Pojedinac ili čopor?

Čopor! – zagrmio je prošloga petka glavni imam zagrebačke džamije Aziz ef. Alili, obraćajući se vjernicima prilikom džume namaza i tražeći od njih da se kolektivno identificiraju s ministrom kulture Zlatkom Hasanbegovićem.

‘Dijelili mi političke stavove Hasanbegovića ili ne, on je vrijedan i poštovan član Islamske zajednice i svatko od nas pojedinačno, ali i kao kolektiv trebao bi se identificirati s njim, zato što smo, otkako je imenovan članom Vlade, čuli previše denunciranja njegove osobe, nažalost antiislamske i islamofobne naravi’, kazao je Aziz ef. Alili.

S čime bi se to točno muslimanski vjernici, prema imamovoj direktivi, trebali identificirati? S Hasanbegovićevim sentimentalnim odnosom prema Anti Paveliću i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj? S revizionističkim tumačenjima Drugog svjetskog rata? S tvrdnjom da je antifašizam floskula? S ocjenom da odavanje počasti žrtvama logora u Jasenovcu predstavlja ‘rehabilitaciju jugoslavenskog komunizma’? Ili bi možda, slijedeći imamove upute, svi muslimanski vjernici trebali nataknuti HOS-ove ustaške kape na glave, te se i na taj način identificirati s mladalačkim intelektualnim avanturama ministra kulture, sve do prosudbi o ustašama kao ‘herojima, mučenicima i šehidima’?

Imam Aziz ef. Alili to ne precizira, čak napominje kako je nevažno dijele li vjernici Hasanbegovićeve političke stavove da bi se s njim poistovjetili, jer je dovoljno to što je dotični ‘vrijedan i poštovan član Islamske zajednice’, pa su utoliko, po definiciji, i napadi na njega ‘antiislamske i islamofobne naravi’.

Na toj utemeljujućoj podvali izgrađen je zaštitni mehanizam koji borbeno raspoloženi imam sada pušta u pogon: to što baš nitko – ili barem nitko ozbiljan – ministra Hasanbegovića nije kritizirao zbog njegove vjerske pripadnosti, već zbog njegovih političkih stavova (koji su imamu, navodno, nebitni), Aziza ef. Alilija uopće ne priječi da tim kritikama pripiše ‘antiislamsku i islamofobnu narav’, dodajući usput kako su one zasnovane na ‘zlonamjernom falsificiranju’ i na ‘najbezočnijim lažima’. Čak i u slučaju da kritičke prozivke ministra kulture doista u podlozi imaju ‘zlonamjerno falsificiranje’ i ‘najbezočnije laži’, kako je moguće da one budu ‘antiislamske i islamofobne’, ako se ni na koji način ne tiču njegova privatnog odnosa prema islamu?

To je, međutim, pogodnost koju nudi vjerska zajebnica, naročito efikasna u okolnostima kada čitavo društvo biva izloženo etno-religijskoj okupaciji. ‘Naš čovjek’, kakva god bila njegova individualna svojstva, odlaže se u spasonosni geto i postaje intaktan sve dok autoritet kolektiva stoji iza njega. Budući da je ‘naš čovjek’ iznad svega dio religijski (ili etnički) ovjerenog plemena, sav njegov životni učinak i kompletan njegov integritet su o-plemenjeni tom zajedničkom kvalitetom, naime pukom činjenicom pripadništva.

Zbog toga zagrebački imam i institucija u kojoj ordinira brane ministra Hasanbegovića kao muslimanskog vjernika, iako on nije bio na meti kritika kao muslimanski vjernik, već kao ljubitelj NDH. Aziz ef. Alili naizgled se upušta u rizik da, pozivom na bezuvjetnu ‘identifikaciju’, čitavu muslimansku zajednicu svrsta među ljubitelje NDH, no protokolivjerske zajebnice djeluju drugačije i nemaju bliske veze s prostom logikom: svaki je pojedinačni identitet tu usisan u onaj skupni, a potonji je, razumije se, zbirkom legendi i svetih spisa striktno uobličen i zadan za vječnost.

U tom je smislu nasilna islamizacija ministra Hasanbegovića tek jedan od odušaka totalitarne težnje za ogrupnjavanjem društva, za proizvodnjom takve socijalne strukture gdje više ne postoje pojedinci, nego samo tabori u koje su ovi okupljeni, niti pak postoje bilo kakve društvene podjele osim podjela na etno-religijske jurišne formacije i sudare kočopernih čopora.

Čak će i bitka za napadnutu jedinku, za ‘našeg čovjeka’, biti bitka za onoga koji je čovjek jedino utoliko što je naš. Nije u toj perspektivi zamislivo da Zlatko Hasanbegović bude (proustaška) individua, već je on prije svega dio (muslimanske) zajednice, pa će tako identitet kolektiva – čim se za to ukaže potreba – neutralizirati njegov lični. Konfesionalna administracija, u duhu svoje tradicionalne iskrenosti, štiti osobnost poništenog pojedinca.

Radi toga su i drugi predstavnici Islamske zajednice, poput člana Sabora Mustafe Pličanića i predsjednika Medžlisa Zagreb Gzima Redžepija, energično stali u obranu hrvatskoga ministra kulture kao ugroženog muslimana. Najdalje je, ipak, otišao muftija Ševko ef. Omerbašić, dugogodišnji šef Mešihata, kada je prije neki dan – očito aludirajući na pisanje Novosti i pismo Ephraima Zuroffa iz Centra Simon Wiesenthal – izjavio kako je ‘čudno da Srbi i Židovi kidišu na Hasanbegovića’.

Nije dakle riječ samo o tome da ministar postaje štićena osoba isključivo kao pripadnik muslimanske zajednice, nego i njegovi kritičari bivaju otpisani isključivo kao pripadnici neprijateljski raspoloženih etnija. Da je imao namjeru držati se činjenica, Ševko ef. Omerbašić je mogao uzeti u obzir i onih nekoliko tisuća kulturnih radnika, mahom Hrvata, koji su potpisali peticiju tražeći smjenu ministra kulture, te bi njegova izjava, ukoliko već upozorava na međunacionalne sukobe, morala glasiti nešto drugačije – na primjer: ‘Čudno je da Hrvati, Srbi i Židovi kidišu na Hasanbegovića!’ – i time imati kontraproduktivni učinak u obrani nekoga tko stoluje u hrvatskoj vladi.

Muftija, dakako, zna što čini: da bi se dostigla efikasna razina zaštite, nužno je krivotvoriti motive kritičara i prepustiti se upravo onim opačinama koje će njima biti pripisane – ‘zlonamjernom falsificiranju’ i ‘najbezočnijim lažima’. Radi se o standardnim tehnikama kojima vjerske zajebnice krote javni prostor i utvrđuju etno-religijski karakter čitavoga društva. Stoga i ministar kulture – o-plemenjen islamskom množinom, učinjen takvim da svaki njegov osobni istup postaje masovan – preuzima svjetovnu dužnost kao neslužbeni delegat religijske institucije.

Disciplinu je, usput budi rečeno, u Hrvatskoj usavršila Katolička crkva, čije najviše dosege, već i u folklornome aspektu, bilježimo u zadnje vrijeme: s predsjednicom države kojoj izumitelj Gospe iz Međugorja svetom vodicom raskužuje ured, s ministrom branitelja (sada već bivšim) čije je preuzimanje dužnosti nalikovalo kombinaciji hodočašća i egzorcističke seanse, s ministricom socijalne skrbi koja očekuje da Vladu ‘prosvijetli Duh Sveti’ kako bi ona mogla ‘raditi samo na slavu Božju’, s ministrom obrazovanja i znanosti koji sumnja u biološku evoluciju i smatra da je Bog dizajner svijeta… da ni ne spominjemo ozbiljnije pothvate, poput kohabitacije klera s osuđenim ratnim zločincima ili širenja kontinuirane hajke na komuniste, nevjernike i drugu đavolju čeljad.

Islamska zajednica ni izbliza nema takve rezultate, ali je očigledno da slična vrsta poticaja neke njene članove tjera na akciju. Ishodi znaju biti na granici opscenosti: upravo su kritičari ministra kulture, primjerice, bili najglasniji u obrani muslimana kada su se vedete Domoljubne koalicije, kojoj pripada i Zlatko Hasanbegović, natjecale u šovinističkim ispadima (poput Ladislava Ilčića, ministrova idejnog brata iz udruge U ime obitelji, koji je povodom dolaska izbjeglica u više navrata ponavljao da su muslimani nepoželjni, jer imaju previše djece i ‘drugačije radne navike’, pa će narušiti našu kulturno-civilizacijsku idilu), da bi sada, nakon što su se drznuli dovesti u pitanje politički profil ‘našeg čovjeka’, bez premišljanja bili optuženi za ‘antiislamizam’ i ‘islamofobiju’.

Poziv imama Aziza ef. Alilija okupljenima na molitvi da se bez ostatka identificiraju s ljubiteljem NDH spada u poznati asortiman mentalnoga nasilja, no jedan od interesantnijih odgovora vjernika doista bi bio da suoče komandno lice s krajnjim konzekvencama toga apela i dosljedno provedu u djelo njegov zahtjev pojavljujući se u svetištu opremljeni HOS-ovim ustaškim kapama. Takav konceptualni čin bez sumnje bi imao potencijal blasfemije, samo je pitanje kako bi sam imam tu kolektivnu skarednost kvalificirao. Kao karikaturu poroka?


portalnovosti.com

[storm]

Ovo sa egzorcizmom je bilo prejako

[Biba]

Ivančić se zaebo, namjerno naravno..
Očitomje kako izvrće istinu..
Naš ministar je znanstvenik i ne tvrdi da je Bog stvorio svijet odjednom..
Naprotiv, on je otkrio da se neki geni mogu pojaviti kod zivog bica i kod nekih bica ostati a kod nekih izumrijeti..

On je ustvrdio da za neke gene treba i 25 000 godina...ne znam detaljno...
On tvrdi da znanost i vjera nisu u suprotnosti....ostavlja mogucnost da je Bog kreator svega..i vjernik je sto ocito smeta Ivancici

Sto se tice Bega, moze Ivancic pisarcic popusit k.. Marjanovu jer beg je pravi muskarac..pametan, zgodan..
..a i peticiju sam sinoc potpisala da ga prestanu gonjati protuhe da li protuhe....
A hrane se time, a on je ipak ministar biloto nekome drago ili ne....